Baza je ažurirana 16.12.2024. 

zaključno sa NN 123/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Gž R 164/2019-5 Županijski sud u Rijeci
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

1

 

 

Poslovni broj R-164/2019-5 

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj R-164/2019-5 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužitelja T. Z. iz K. I., OIB: ..., zastupanog po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. D., P. M., N. P., B. D. i A. M., iz  G., protiv tuženika I.-I. N., d.d., iz Z., . OIB..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva O., V., K., Š., d.o.o. iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 4 Pr-2232/2017-27 od 13. veljače 2019., 10. lipnja 2021.,

 

p r e s u d i o j e

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 4 Pr-2232/2017-27 od 13. veljače 2019. potvrđuje u točkama I. i II. izreke.

              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatražio da mu tuženik za razdoblje od 1. studenoga 2012. do 31. listopada 2017. isplati razliku plaće u bruto iznosu s kamatama, koji se tužitelj obvezuje postaviti nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, da mu za razdoblje od 26. studenog 2012. do 22. svibnja 2015. tuženik na ime dnevnice isplati ukupan iznos od 5.015,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, kao i da tuženik nadoknadi tužitelju parnični trošak, pobliže navedeno točkom I. izreke citirane presude. Tužitelj je obvezan nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 10.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. veljače 2019. do isplate (točka II. izreke), dok je u preostalom dijelu za iznos od 500,00 kn s kamatama zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška odbijen (točka III. izreke).

              Protiv navedene presude u točkama I. i II. izreke žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili da se presuda preinači.

              Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem negira sve žalbene navode tužitelja kao neosnovane, predlažući da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja potvrdi, uz obvezu tužitelja na naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

              Žalba nije osnovana.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće u razdoblju od 1. studenoga 2012. do 31. listopada 2017. na ime prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom, blagdanima i neradnim danima, kao i isplate naknade na ime dnevnice u vremenskom razdoblju od 26. studenoga 2012. do 22. svibnja 2015.

              Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. u svezi čl. 354. st. 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju te je presudu moguće ispitati.

              Nije počinjena ni bitna povreda na koju ukazuje tužitelj jer da sud prvog stupnja nije proveo knjigovodstveno-financijsko vještačenje koje je bilo neophodno kako bi se utvrdilo je li tuženik pravilno obračunavao i isplaćivao plaću usporedbom platnih radnih lista tužitelja i isplatnih lista, budući da je u navedenom pravcu sud prvog stupnja dao valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud, a što će se nastavno dodatno obrazložiti. Pri tome za dodati je da je sud prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza utvrdio sve odlučne činjenice za donošenje pravilne i zakonite presude u ovom predmetu, to se i po ocjeni ovoga suda provođenje navedenog dokaza ukazuje nepotrebnim.

              Među strankama nije sporno da je tužitelj zaposlenik tuženika na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. srpnja 2017., na radnom mjestu vozač teretnog vozila (>=7,5t).

              Među strankama je sporno:

              - je li tužitelj kao vozač teretnog vozila većeg od 7,5 tona mobilni radnik odnosno može li se smatrati tom kategorijom radnika,

              - rade li vozači cisterni kod tuženika prekovremeno,

              - je li tuženik na pravilan način obračunao dodatke na plaću tužitelja koji mu pripadaju s osnove noćnog rada, rada subotom, nedjeljom, blagdanima i neradnim danima u razdoblju od 1. studenog 2012. do 31. listopada 2017.

              Iz prvostupanjskog postupka proizlazi:

              - da je tužitelj mobilni radnik koji radi kao vozač cisterne kod tuženika u utuženom razdoblju i to cisterne veće od 7,5 tona,

              - da tuženik obavlja cestovni prijevoz tereta za vlastite potrebe,

              - da se na tužitelja kao lex specialis primjenjuje Zakon o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu ( "Narodne novine" 60/08 i 124/10; dalje Zakon o radnom vremenu/2008) i Zakon o radnom vremenu, obveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za bilježenje u cestovnom prijevozu ( "Narodne novine" 75/13, 36/15, 46/17, dalje: Zakon o radnom vremenu/2013.),

              -da prema čl. 4. st. 1. i 2. Zakona o radnom vremenu/2008., odnosno čl. 5. st. 1. i 2. Zakona o radnom vremenu/2013. prosječno tjedno radno vrijeme mobilnih radnika ne smije biti dulje od 48 sati. Maksimalno tjedno radno vrijeme može se produljiti do 60 sati, samo ako prosjek od 48 sati nije prekoračen tijekom četiri mjeseca,

-da se i prema čl. 17. Kolektivnog ugovora za I. d.d. od 27. veljače 2014. i čl. 17. Kolektivnog ugovora za INA d.d. od 10. svibnja 2016., čl. 11. st. 1. Pravilnika o radu tuženika od 24. studenog 2014., 16. studenog 2015. i 1. srpnja 2017., kao i Ugovora o radu tužitelja od 1. siječnja 2016. i 1. srpnja 2017. puno radno vrijeme tužitelja i ostalih vozača kod tuženika u utuženom razdoblju utvrđivalo sukladno Zakonu o radnom vremenu,

              - da mobilni radnici kod tuženika, među kojima je i tužitelj, imaju specifično radno vrijeme u kojem nije moguće unaprijed utvrditi i propisati način izmjena smjena, odnosno u kojem nema smjenskog rada, dakle, da radno vrijeme nije organizirano u smjenama jer nije moguće unaprijed utvrditi izmjenu smjena,

              - da je tužitelju i ostalim vozačima uvijek isplaćivan puni mjesečni redovni fond sati, a na godišnjoj bazi isplaćivano više od stvarno odrađenih sati rada; "uvijek su im pisali tri sata više ili tri sata više u noćnoj smjeni, te im je tuženik dozvoljavao da na putnim radnim listovima pišu pola sata ranije dolazak i pola sata nakon odlaska" (iskazi svjedoka Z. V. i B. R.), platio i sate koje tužitelj nije stvarno odradio, odnosno više od odrađenog,

              - da tužitelj kao i ostali radnici imaju pravo uvida u evidenciju odrađenih sati, te u slučaju da imaju primjedbi mogu podnijeti pisani prigovor neposredno rukovoditelju najkasnije u roku od 30 dana od dana uručenja evidencije, a ukoliko to ne učine smatra se da nemaju primjedbu na evidencije radnih sati, te da tuženik nije imao primjedbi na isplatu plaće,

              - da se u internom aktu tuženika nazvanom Postupak upravljanja autocisternama u vlasništvu INA d.d. u točkama 2.1.3.2. organizacija rada vozača – navodi da se organizacija rada vozača planira na tjednom i mjesečnom nivou sukladno internim i zakonskim aktima, da je voditelj Odsjeka I. vlastite flote zadužen da svaki tjedan i mjesec napravi raspored rada za svakog vozača po autocisterni, te raspored objavi na oglasnoj ploči O. I. vlastite flote, da se tjedni raspored objavljuje četvrtkom za slijedeći radni tjedan,  a mjesečni raspored po isteku aktualnog mjeseca, da je vozač dužan držati se rasporeda koji mu je zadao voditelj Odsjeka I. vlastite flote te u slučaju spriječenosti (bolest ili slično) mora obavijestiti na vrijeme voditelja Odsjeka I. vlastite flote o nemogućnosti odsluživanja svoje smjene,

              - da je u Kalendaru smjenskog rada za 2017. za sektor logistike regulirano specifično radno vrijeme pod oznakom "S06" za poslove za koje zbog naravi posla nije moguće unaprijed utvrditi i propisati način izmjene smjena (način rada) u kojem bi radnik ostvario puni godišnji fond sati rada, da kod tog tipa radnog vremena rukovoditelji određuju dnevni ili tjedni raspored radnog vremena pridržavajući se odredaba Kolektivnog ugovora i Zakona o radu te da se raspored radnog vremena može pripremiti kao nejednaki raspored radnog vremena po tjednima i mjesecima za određeno razdoblje.

              Sud prvog stupnja je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je tužitelj mobilni radnik, na kojega se primjenjuje Zakona o radnom vremenu kao lex specialis.

Naime, odredbom čl. 1. st. 1. Zakona o radnom vremenu/2008 propisano je da se istim uređuje radno vrijeme i obvezni odmor mobilnih radnika i vozača u cestovnom prijevozu, vremena vožnje, prekid vožnje i razdoblja odmora vozača koji obavljaju cestovni prijevoz tereta i putnika, način, uvjeti i postupak stjecanja dozvole za radionice, uređaj za bilježenje u cestovnom prijevozu (tahografi), uvjeti i postupci kontrole, nadležnost tijela i njihove ovlasti, službene evidencije, te prekršaji i kaznene odredbe, a što na gotovo identičan način propisuje i odredba čl. 1. Zakona o radnom vremenu/2013.

Sukladno čl. 2. st. 1. Zakona o radnom vremenu/2008. odnosno čl. 3. st. 1. i 2. Zakona o radnom vremenu/2013. citirani zakon se primjenjuje na mobilne radnike koji sudjeluju u aktivnostima cestovnog prijevoza, vozače, kao i na samozaposlene vozače, vozače čija je najveća dopuštena masa vozila veća od 3,5 tone, kao i na vozače čija je dopuštena masa s priključnim vozilom veća od 3,5 tone. Prema tome, kako je tužitelj vozač teretnog vozila mase veće od 7,5 tone, na istog se primjenjuje Zakon o radnom vremenu iz 2008. i 2013.

              Prema čl. 1. Zakona o radu (Narodne novine, broj 149/09, 61/11, 73/13) kao i čl. 1. Zakona o radu (Narodne novine, broj 93/14, 127/17) na radne odnose primjenjuju se odredbe Zakona o radu, osim ako drugim zakonom nije drukčije određeno. Prema tome, tužitelj u žalbi neosnovano upire da se na njega odnosi primjena odredaba Zakona o radu koja radnika ovlašćuje na pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad, rad noću te za rad nedjeljom i blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, već se na tužitelja ima primijeniti Zakona o radnom vremenu kao lex specialis.

              Isto tako, u skladu s čl. 17. Kolektivnog ugovora od 27. veljače 2014. i 17. Kolektivnog ugovora od 10. svibnja 2016., čl. 11. st. 1. Pravilnika o radu tuženika od 24. studenog 2014., 16. studenog 2015. i 1. srpnja 2017., kao i Ugovora o radu tužitelja puno radno vrijeme tužitelja i ostalih vozača kod tuženika u utuženom razdoblju utvrđivalo se sukladno Zakonu o radnom vremenu.

              Provedenim dokazima, iskazima svjedoka M. B., rukovoditelja I. vlastite flote i neposredno nadređenog tužitelju, B. R., višeg referenta za transport i M. S. P., rukovoditeljice I. vlastite flote, iskaze kojih je sud prvog stupnja ocijenio objektivnim i uvjerljivim, utvrđeno je da je rad tužitelja i ostalih vozača u razdoblju od 14,00 do 22,00 sata, odnosno od 22,00 do 6,00 sati evidentiran kao rad u drugoj i trećoj smjeni kako bi se istima mogao isplatiti dodatak za rad u smjeni i dodatak za rad noću, koji radnicima tuženika pripada temeljem Kolektivnog ugovora. Međutim, činjenica što su tužitelj i ostali vozači, a kako to tužitelj i svjedok T. D. tvrde, radili 10 – 12 sati, a ponekad i 15 sati dnevno i po ocjeni ovoga suda ne znači da su radili u smjenama i prekovremeno, budući da su prema njihovim iskazima imenovani nekada radili i manje od 8 sati. Ovo cijeneći i iskaz svjedoka Z. V., također vozača kod tuženika, da su uobičajeno nakon 4 dana rada dobivali 2 slobodna dana, te da njihova plaća ima fond sati prve smjene, odnosno koliko prva smjena određeni mjesec ima fond sati, toliko je i njihov fond sati bez obzira na odrađene sate. Stoga je sud prvog stupnja pravilno ocijenio objektivnim i iskaz svjedoka B. R. kada je iskazao da je tužitelju i ostalim vozačima uvijek isplaćivan puni mjesečni redovni fond sati i da im je na godišnjoj bazi isplaćivano više od stvarno odrađenih sati rada. Povrh toga, da su im pisali tri sata više ili tri sata više u noćnoj smjeni, te im je tuženik dozvoljavao da na putnim radnim listovima pišu pola sata ranije dolazak i pola sata nakon odlaska.

              Nadalje, pravilno se sud prvog stupnja pozvao na odredbu iz čl. 3. t. 5. Zakona o radnom vremenu/2008, kojom odredbom je propisano da je dnevni odmor dnevno razdoblje tijekom kojeg vozač može slobodno raspolagati svojim vremenom, dok je odmor neprekinuto razdoblje tijekom kojeg vozač može slobodno raspolagati svojim vremenom (čl. 3. t. 13.); nadalje da je prekid vožnje razdoblje tijekom kojeg vozač ne može upravljati vozilom ili obavljati druge poslove te koje se koristi isključivo za odmor (čl. 3. t. 16.), da se prema čl. 5. st. 2. citiranog zakona radno vrijeme prekida stankom koja traje najmanje 30 minuta, odnosno 45 minuta, dok je čl. 6. st. 2. Zakona o radnom vremenu/2013 propisano da se radno vrijeme prekida stankom koja traje najmanje 30 minuta ako ukupni zbroj do tada obavljenih radnih sati iznosi između 6 i 9 sati, a stankom od najmanje 45 minuta ako ukupan zbroj radnih sati iznosi više od 9 sati.

              Stoga, polazeći od citiranih odredbi Zakona o radnom vremenu iz 2008. i 2013. i Direktive 2002/15 EZ Europskog parlamenta i vijeća od 11. ožujka 2002. o organizaciji radnog vremena osoba koje obavljaju mobilne djelatnosti cestovnog prometa, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da su razdoblja dnevnog odmora, odmora, prekida vožnje i stanke, odnosno razdoblja tijekom kojih vozač može slobodno raspolagati svojim vremenom, isključena iz radnog vremena, kao i „razdoblja raspoloživosti“.

              Iz navedenih razloga pravilno je utvrđenje da na temelju okolnosti na koje je tužitelj predložio izvesti dokaz financijskim vještačenjem sud prvog stupnja ne bi mogao utvrditi je li tužitelj, a imajući u vidu čl. 4. st. 1. i 2. Zakona o radnom vremenu iz 2008., odnosno čl. 5. st. 1. i 2. Zakona o radnom vremenu iz 2013., kao i razdoblja dnevnog odmora, odmora, prekida vožnje i stanke, radio duže od prosječnog tjednog radnog vremena od 48 sati. Također, na temelju predloženog zadatka financijskom vještaku u odnosu na dnevnice, a imajući u vidu razdoblja koja Zakon o radnom vremenu iz 2008. i 2013. i Direktiva 2002/15/EZ isključuje iz radnog vremena, ne bi bilo moguće utvrditi je li tužitelj u utuženom razdoblju zaista proveo na putu više od 8, a manje od 12 sati, odnosno više od 12 sati.

              Kako navedeno utvrđenje suda prvog stupnja nije dovedeno u dvojbu, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

              Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu pozivom na odredbu iz čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

U Rijeci 10. lipnja 2021.

 

                  Sutkinja

Dubravki Butković Brljačić

Copyright © Ante Borić