Broj: Rev 1625/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. L. iz S., zastupanog po punomoćniku B. B., odvjetniku u S., protiv tužene N. H.-Ž. iz S., zastupane po punomoćniku T. K., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu broj Gžo-445/12 od 5. ožujka 2014., kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu broj P1-3986/09 od 27. lipnja 2012., u sjednici održanoj 27. rujna 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

1. Revizija tužitelja izjavljena protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžo-445/12 od 5. ožujka 2014. se odbija kao neosnovana.

 

2. Revizija tužitelja protiv pobijanog rješenja kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje o odbačaju tužbe i odbijanju prijedloga za određivanje predložene privremene mjere se odbacuje kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom i rješenjem Općinskog suda u Splitu broj P1-3986/09 od 27. lipnja 2012. naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju iznos 49.151,77 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a kako je to pobliže navedeno u izreci te presude, a za daljnjih 635.393,08 kn s pripadajućim zateznim kamatama tužbeni zahtjev odbijen, dok je u dijelu kojim je tražena isplata kunske protuvrijednosti iznosa 8.661,28 EUR-a tužba odbačena te je odbijen zahtjev za izdavanje predložene privremene mjere i odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

 

Presudom i rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gžo-445/12 od 5. ožujka 2014. potvrđena je prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu zahtjeva tužitelja te  rješenje kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje o odbačaju tužbe te odbijanju određivanja predložene privremene mjere, tužitelj je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši preinačenje pobijane odluke prihvaćanjem čitavog tužbenog zahtjeva te određivanjem predložene privremene mjere uz naknadu parničnih troškova tužitelju odnosno u pobijanom dijelu ukidanje obih nižestupanjskih odluka i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu odluku u dijelu kojim se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije u pravu revident kada prigovara da bi neprihvaćanjem njegovog prijedloga za pozivanje vještaka M. T. radi dodatnog obrazlaganja datog nalaza bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a.

 

Prema toj odredbi bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom.

 

Tužitelju je nalaz vještaka M. T. uredno dostavljen od strane suda, te se on sa nalazom vještaka nije samo upoznao već i raspravljao o njemu pred sudom. To pak što je sud odbio prijedlog tužitelja za pozivanje vještaka radi dodatnog očitovanja, ocijenivši da za to nema potrebe jer je vještak dao cjeloviti pisani nalaz u skladu sa nalogom suda, ne može se smatrati onemogućavanjem tužitelja u raspravljanju. Ovo stoga što je sud taj koji odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (pa i dodatnog pozivanja vještaka), sve u smislu odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a, pa kada je u smislu odredbe čl. 260. st. 1. ZPP-a odredio da vještak M. T. nalaz i mišljenje u ovom predmetu podnese u pisanom obliku, a što je vještak i učinio, te nalaz i mišljenje vještaka dostavljen tužitelju, tada je tužitelju doista omogućeno raspravljanje o tom dokazu.

 

Stoga nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, ali ni one iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 260. st. 1. i 3. ZPP-a na koju neosnovano ukazuje tužitelj.

 

Suprotno revizijskim navodima tužitelja obje nižestupanjske presude sadrže razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, kao što ne proturječe sadržaju isprava i ostalih u postupku izvedenih dokaza, zbog čega su presude jasne i razumljive, te se njihova pravilnost može ispitati. Stoga nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se upire. S tim u svezi treba reći da prema odredbi čl. 7. st. 1. ZPP-a stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju činjenice, no prema odredbi čl. 8. ZPP-a koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Pa kako su nižestupanjski sudovi upravo postupajući u skladu s citiranom odredbom utvrdili za ovaj spor odlučne činjenice, te polazeći od istih primjenom mjerodavnog prava odbili dio tužbenog zahtjeva ocijenivši da u odnosu na njega tužitelj nije dokazao osnovanost svog potraživanja, to se sada, u revizijskom stupnju postupka pravilnost takvih činjeničnih utvrđenja više ne može dovoditi u pitanje niti mogu biti predmetom raspravljanja u revizijskom stupnju postupka, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj u nekoliko navrata pozajmljivao devizne iznose tuženoj i baš 31. srpnja 1998. 14.000,00 DEM; u listopada 1998. 2.250,00 DEM, te u prosincu 1998. 17.286,00 DEM s ugovornim kamatama od 3% mjesečno i rokom vraćanja istih,

 

- da je u odnosu na pozajmljenih 14.000,00 DEM i ugovorenu kamatu na taj iznos u predmetu Općinskog suda u Splitu broj IIP-2526/99 tužena priznala dug te je u odnosu na taj iznos donesena presuda na temelju priznanja 13. siječnja 2000.,

 

- da je tužena dijelom vratila dug tužitelju isplativši mu ukupno 6.444,16 EUR-a, te

 

- da je priznanicom od 4. studenoga 2008. tužena priznala ukupni dug tužitelju u iznosu 746.544,00 kn, a koji iznos

 

- da u sebi sadrži pozajmljenih 17.286,00 DEM + 2.250,00 DEM koji preračunat u EUR-e na dan 5. studenoga 2008. iznosi 6.866,50 EUR-a, od čega se 6.370,64 EUR-a odnosi na glavnicu, a 495,86 EUR-a na kamatu, odnosno preračunato na dan 5. studenoga 2008. iznosi 49.151,77 kn, dok se ostatak do utuženih 746.544,00 kn odnosi na nedopuštenu ugovornu kamatu. Stoga je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na isplatu iznosa preko 49.151,77 kn, tj. za daljnjih 697.392,23 kn kao neosnovan.

 

Suprotno revizijskim navodima tužitelja, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja preko dosuđenog iznosa, pravilno ocijenivši da se taj iznos odnosio na stopu ugovornih kamata ugovorenu među strankama protivno odredbi čl. 399. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) i kao takvoj nedopuštenoj.

 

Naime, stopa ugovorne kamate na iznose koje je tužitelj pozajmljivao tuženoj bila je određena 3% mjesečno, dakle na godišnjoj razini stopa ugovorne zatezne kamate iznosila je 36%, dok je u to vrijeme u smislu odredbe čl. 399. st. 1. ZOO-a stopa ugovorne kamate nije smjela biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaćala na devizne štedne uloge po viđenju (do 1. siječnja 2006.), odnosno od tada u smislu odredbe čl. 26. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO/05) se obračunavala prema stopi zakonske zatezne kamate, tako da je stopa ugovorne kamate na godišnjoj razini u razdoblju veljača 1998. – prosinac 2001. varirala od najviše 2,50% do najniže 1%; od siječnja 2002. do travnja 2003. od najviše 1% do najniže 0,20%; odnosno od siječnja 2006. do prosinca 2006. iznosila 15%, a od siječnja 2007. do 5. studenoga 2008. iznosila 14% godišnje.

 

Razlika između ugovorene stope ugovorne kamate i one dopuštene je tolika da je očito da se radilo o lihvarskoj kamati i kao takvoj nedopuštenoj.

 

Ugovorna kamata po svojoj pravnoj definiciji je sporazumna naknada za korištenje tuđeg novca. To znači da je ugovorna kamata sadržajno cijena koja se plaća za korištenje pozajmljenog novca za razdoblje kroz koje se pozajmljeni novac koristi te nema značaj ni svrhu naknade štete za onoga koji je pozajmio novac. S druge pak strane sankcija zbog neispunjenja ugovorne obveze s osnova ugovora o zajmu u smislu nevraćanja ili neurednog vraćanja pozajmice jesu zatezne kamate koje se plaćaju zbog zakašnjenja u ispunjenju novčane obveze.

 

Pritom treba podsjetiti na odredbu čl. 400. st. 1. ZOO-a koja ne dopušta uračunavanje kamata na dospjelu kamatu, osim kada je u pitanju poslovanje banaka i novčarskih ustanova, a što tužitelj izvjesno nije.

 

Stoga su revizijski navodi tužitelja, a kojima se pokušavaju opravdati ugovorene stope ugovorne kamate mimo one zakonom dopuštene, neosnovani.

 

Slijedom navedenog reviziju tužitelja je protiv pobijane presude trebalo odbiti sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Revizijom se pobija i drugostupanjsko rješenje kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje  o  odbačaju  tužbe, a glede zahtjeva za isplatu kunske protuvrijednosti 8.661,28 EUR-a.

 

Vrijednost predmeta spora pobijanog rješenja određena je novčanom svotom navedenom u istom, a koja dakle iznosi kunsku protuvrijednost 8.661,28 EUR-a.

 

Prema odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP-a).

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn.

 

U smislu prethodno navedenog proizlazi da vrijednost predmeta spora pobijanog rješenja, a kojim je postupak pravomoćno završen, ne prelazi iznos 200.000,00 kn, što znači da protiv istog nema pretpostavki za podnošenje tzv. redovne revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Revizija  protiv pobijanog rješenja nije podnesena u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, jer niti je u njoj određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg se podnosi, niti su u njoj navedeni razlozi važnosti tog pitanja kako za odluku u toj pravnoj stvari tako ni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, što znači da ovako podnesena revizija ne udovoljava zakonom propisanim pretpostavkama iz čl. 382. st. 2. ZPP-a za njezinu dopuštenost. Stoga je u tom dijelu reviziju trebalo odbaciti sve na temelju odredbe čl. 400. st. 1. u svezi s odredbom čl. 392.b st. 1. ZPP-a.

 

Tužitelj revizijom pobija i drugostupanjsko rješenje u dijelu kojim je odlučeno o predloženoj privremenoj mjeri.

 

Prema odredbi čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12 i 25/13 – dalje: OZ) u ovršnom postupku i postupku osiguranja dopuštena je samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

Iz sadržaja podnesene revizije, a u dijelu kojim se pobija rješenje kojim je odlučeno o predloženoj privremenoj mjeri, razvidno je da ista nije sastavljena u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, te kako tako sastavljena revizija ne ispunjava minimum zakonom propisanih pretpostavki za njezinu dopuštenost, istu je trebalo odbaciti, sve na temelju odredbe čl. 400. st. 1. u svezi s odredbom čl. 392.b st. 1. ZPP-a i čl. 21. OZ.

 

Zagreb, 27. rujna 2016.