Broj: Rev 2275/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. d.o.o. iz Z., zastupanog po punomoćnicima B. K., odvjetniku u Z. i odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Š.₁, Š.₂ i G. j.t.d. u Z., protiv tuženih V. H. i M. H., oboje iz G. K., i oboje zastupanih po punomoćnicima M. F. i B. P.-V., odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu u V., radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Čakovcu broj Gž-3517/2011-2 od 21. srpnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P-658/10-25 od 1. travnja 2011., u sjednici vijeća održanoj 5. listopada 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio utvrđenje ništetnom odredbe toč. 1.9. sudske nagodbe sklopljene u parničnom postupku broj P-1833/04 pred Općinskim sudom u Čakovcu, između ovdje tužitelja P. d.o.o. iz Z., ... i ovdje tuženih V. i M. H. iz G. K., ..., dana 4. srpnja 2007., a koja glasi: „Stranke nagodbe suglasno utvrđuju da je ovom nagodbom tužitelj obvezan tuženicima isplatiti naknadu u ukupnom iznosu od 63.532,54 kune,  s time da tuženici u cijelosti prihvaćaju iznos naknade štete iz vještačkog nalaza sudske vještakinje B. K. u iznosu od 28.511,74 kune. U odnosu na nalaz i mišljenje sudskog vještaka D. P. kojom je naknada zbog umanjene tržišne vrijednosti nekretnine utvrđena u iznosu od 35.020,80 kuna, stranke nagodbe su suglasne da tuženici o svome trošku daju ponovno procijeniti umanjene tržišne vrijednosti njihovih nekretnina, s time da su suglasni da se ta procjena povjeri stalnoj sudskoj vještakinji I. D., dipl. ing. arh. iz Z., ..., pa ako umanjenje tržišne vrijednosti tuženika bude iskazano u višem iznosu nego li je to iskazano u nalazu i mišljenju sudskog vještaka D. P. u iznosu od 35.020,80 kuna, tužitelj se obvezuje tuženicima isplatiti razliku između iznosa utvrđenog u nalazu i mišljenju sudske vještakinje I. D. i iznosa utvrđenog u nalazu i mišljenju sudskog vještaka D. P., a sve to u roku od 8 dana po dostavi takvog naloga tužitelju.“ U toč. II. prvostupanjske presude tužitelju je naloženo da tuženima naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 45.214,12 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno da ukine pobijanu drugostupanjsku odluku ili obje nižestupanjske odluke i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženi nisu dostavili odgovor na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Temeljem odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništavom odredbe sudske nagodbe sklopljene između stranaka u parničnom postupku broj P-1833/04 pred Općinskim sudom u Čakovcu.

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da su stranke u ovom parničnom postupku u predmetu broj P-1833/04 koji se vodio kod Općinskog suda u Čakovcu po tužbi tužitelja protiv tuženih radi predaje u posjed u svrhu ukopavanja plinovoda kroz nekretninu tuženika, te naknade štete, sklopili sudsku nagodbu dana 4. srpnja 2007.,

 

- da se navedenom nagodbom tužitelj obvezao tuženima isplatiti naknadu zbog umanjenja tržišne vrijednosti njihovih nekretnina u iznosu od 35.020,80 kn, a sukladno procjeni sudskog vještaka D. P. koji je sačinio nalaz i mišljenje u tom parničnom predmetu,

 

- da su istom nagodbom parnične stranke ugovorile da će tuženi o svom trošku ponovno dati procijeniti umanjenje tržišne vrijednosti njihovih nekretnina i to putem sudske vještakinje I. D. iz Z., pa ako ona umanjenje tržišne vrijednosti iskaže u višem iznosu u odnosu na nalaz i mišljenje sudskog vještaka D. P., tužitelj se obvezao da će tuženima u roku 8 dana po dostavi nalaza i mišljenja vještakinje I. D. isplatiti tuženima razliku umanjenja tržišne vrijednosti nekretnina,

 

- da je vještakinja I. D. umanjenje vrijednosti nekretnine iskazala u većem iznosu u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka D. P.,

 

- da je tužitelj odbio tuženima platiti iskazanu razliku te da su tuženi slijedom toga pokrenuli ovršni postupak radi naplate svog potraživanja.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi zaključili su da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan jer osporena točka sudske nagodbe nije ništetna, obzirom da su obje stranke prilikom sklapanja nagodbe se suglasile oko svih točaka nagodbe, pa tako i oko osobe vještaka koji će izvršiti ponovnu procjenu, slijedom čega predmetni dio sudske nagodbe nije ništetan niti u smislu odredbe čl. 158. a niti u smislu odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO). Nižestupanjski sudovi također su zaključili da predmetna obveza i činidba tužitelja nije neodređena ili neodrediva u smislu odredbe čl. 270. ZOO.

 

Tužitelj u reviziji ističe, između ostalog, i revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, te navodi da su nižestupanjski sudovi počinili navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer su obje nižestupanjske presude nerazumljive, ne mogu se ispitati te ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, a posebno nije izvršena ocjena i analiza priložene dokumentacije od strane tužitelja, a postoji i proturječnost između razloga presude i stanja spisa. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revident ističe da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 2., 6., 150., 154., 159. u svezi čl. 322. ZOO i čl. 270. ZOO, te da obveza tužitelja iz sklopljene nagodbe nije određena niti odrediva te da je sama procjena izgubljene vrijednosti nekretnine sukladno sklopljenoj nagodbi suprotna moralu društva i osnovnim načelima obveznih odnosa, posebno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO, načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 4. ZOO i načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO, kao i načelu zabrane prouzročenja štete drugome iz čl. 8. ZOO. Pri tome tužitelj u reviziji navodi čitav niz prigovora u odnosu na nalaz i mišljenje vještakinje I. D. i zbog čega njena procjena nije relevantna i u skladu s pravilima struke te u skladu sa Zakonom o prostornom uređenju i gradnji („Narodne novine“, broj 76/07 i 38/09) i Zakonom o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, broj 152/08, 25/09, 153/09, 21/10, 90/10, 124/10 i 39/11).

 

Nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji ističe tužitelj u reviziji jer su obje nižestupanjske presude razumljive, sadrže razloge o odlučnim činjenicama, a ti razlozi nisu u proturječnosti sa stanjem spisa. Slijedom navedenog, obje nižestupanjske presude mogu se valjano ispitati, pa nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka koji navodi tužitelj u reviziji. Pored toga treba naglasiti da nižestupanjski sudovi nisu niti trebali obrazlagati da li je nalaz i mišljenje te procjena vještakinje I. D. pravilna i prihvatljiva obzirom na sve konkretne okolnosti slučaja jer to nije odlučno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

 

Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova da sklopljena nagodba između stranaka u parničnom predmetu broj P-1833/04 pred Općinskim sudom u Čakovcu nije ništetna, odnosno da nije ništetna odredba 1.9. te nagodbe, jer ista nije u protivnosti s odredbom čl. 322. st. 1. ZOO, čl. 270. st. 1. ZOO, a isto tako i sa odredbom čl. 2., 3., 4., 6. te 150., 154. i čl. 159. ZOO. Naime, stranke su se u spornoj nagodbi sporazumjele da će tužitelj isplatiti tuženima razliku između iznosa utvrđene naknade na ime umanjenja tržne vrijednosti nekretnine tuženih pa do iznosa koji bi utvrdila sudska vještakinja I. D. Pri tome je utvrđeno da su se stranke u cijelosti suglasile oko osobe vještaka koji će izvršiti drugu procjenu umanjenja tržišne vrijednosti nekretnina tuženih te su istoj osobi i prepustili eventualno utvrđivanje većeg iznosa umanjene tržne vrijednosti nekretnina tuženih. U smislu odredbe čl. 272. st. 1. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti činidba ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. U ovom konkretnom slučaju stranke su to povjerile trećoj osobi, odnosno vještakinji I. D., slijedom čega se ne radi o neodređenoj ili neodredivoj činidbi u smislu odredbe čl. 270. st. 1. ZOO. Tek ako bi osoba određena od stranaka odbila odrediti činidbu ili istu ne bi mogla odrediti, ugovor bi bio ništetan, a što ovdje nije slučaj.

 

Nadalje, po pravnom shvaćanju ovog suda način sklapanja sudske nagodbe između stranaka gdje su one prepustile trećoj osobi da odredi iznos umanjenja tržne vrijednosti nekretnina tuženih ne znači da bi to bilo u suprotnosti sa osnovnim načelima obveznog prava kao što su načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava, načelo zabrane prouzročenja štete, te načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu. Obje strane su imale punomoćnike u postupku u kojem su sklopile spornu nagodbu, te su jasno i određeno izjavile svoju volju i način na koji će razriješiti sporni odnos, pri čemu prepuštanje određivanja činidbe i njene visine trećoj osobi je u cijelosti dopušteno i ovisi o volji stranaka. Ne može tužitelj nakon što je pristao da treća osoba odredi visinu naknade umanjenja vrijednosti prigovarati takvoj procjeni i nalazu i mišljenju jer onda nije trebao niti sklapati na takav način nagodbu i na taj način pristati da se odredi njegova obveza. Stoga uopće nisu relevantni navodi revizije koji se odnose na prigovore u odnosu na nalaz i mišljenje vještakinje I. D.

 

Obzirom da nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka, te da su pravilno primijenili materijalno pravo, nisu ostvareni revizijski razlozi, slijedom čega je temeljem čl. 393. ZPP reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 5. listopada 2016.