Broj: Rev 347/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga, predsjednika vijeća, Đure Sesse, člana vijeća, Mirjane Magud, članice vijeća, Željka Šarića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. B. iz Njemačke, E., kojeg zastupa punomoćnik Z. V., odvjetnik u R., protiv tuženika Republike Hrvatske, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., radi isplate, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž-6132/09-2 od 5. travnja 2011., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj P-5531/07 od 26. ožujka 2009., u sjednici održanoj 12. listopada 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I.              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

              II.              Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž-6132/09-2 od 5. travnja 2011. u dijelu u kojem je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj P-5531/07 od 26. ožujka 2009. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj P-5531/07 od 26. ožujka 2009. u tom dijelu, te se sudi:

 

              Nalaže se tuženiku platiti tužitelju razliku između zatezne kamate koja se plaća na štedne uloge po viđenju i 5% kamata za razdoblje od 1. siječnja 1992. do 31. prosinca 2007., te razliku između zatezne kamate koja se plaća na štedne uloge po viđenju i 14% kamata godišnje počevši od 1. siječnja 2008. do isplate, s tim da se za razdoblje od 1. siječnja 1992. do 28. veljače 2002. kamata obračunava na valutu DEM u iznosu ne većem od iznosa koji bi bio dobiven obračunom na valutu EUR, a od 1. ožujka 2002. kamata se obračunava na valutu EUR, sve u roku od 15 dana.

 

              III.              Nalaže se tuženiku platiti tužitelju trošak revizije u iznosu od 4.612,50 kn, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku tužitelju platiti iznos od 114.745,85 eura, u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, sa zateznom kamatom tekućom po stopi od 5% godišnje od 1. siječnja 1992. do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. sa zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%, kao i nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 81.992,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu iznosa od 114.745,85 eura u kunskoj protuvrijednosti, kao i u dijelu koji se odnosi na parnične troškove, a preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tužitelju dosuđena razlika između kamate koju banke plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju i zatraženih 5% kamata za razdoblje od 1. siječnja 1992. do 31. prosinca 2007. godine, te u dijelu kojim je tužitelju dosuđena zatezne kamata u vrijednosti razlike između kamate koja se plaća na devizne štedne uloge po viđenju i 14% godišnje, za vrijeme od 1. siječnja 2008. do isplate.

 

              Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je žalba tuženika odbijena, tuženik je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se presude nižestupanjskih sudova ukinu.

 

              Tužitelj je podnio reviziju protiv dijela drugostupanjske presude kojim je prvostupanjska presuda preinačena, pozivajući se na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se u dijelu kojim tužitelj pobija drugostupanjsku presudu, ta presuda preinači.

 

              Stranke nisu odgovorile na podnesene revizije.

 

              Revizija tuženika nije osnovana, a revizija tužitelja je osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 392.a) st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku platiti mu iznos od 114.745,85 eura u protuvrijednosti u kunama sa zateznom kamatom, a koji iznos je tužitelj imao kao deviznu štednju kod J. d.d. B., J. S., Ekspozitura Z.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

              - da je tužitelj bio vlasnik devizne štedne knjižice broj ... kod J. d.d. B., J. S., Ekspozitura Z.,

 

              - da je tužitelj 13. travnja 1992. potpisao izjavu kojom svoj devizni depozit na računu broj ... kod J. d.d. B., Glavna filijala S., u iznosu od 224.423,37 DEM prenosi na ... banku d.d. S. i ustupa joj svoja potraživanja od Jugobanke d.d. Beograd, Glavna filijala Split,

 

              - da je ... banka d.d. S. 13. travnja 1992. primila deviznu štednu knjižicu tužitelja,

 

              - da iznos od 224.423,37 DEM odgovara iznosu od 114.745,85 eura (koeficijent pretvorbe 1,95583),

 

              - da tužitelju navedeni iznos nije isplaćen od strane ... banke d.d. S., odnosno njenih pravnih sljednika,

 

              - da je ... banka d.d. pravni sljednik ... banke – ... banke d.d. S.

 

              Na temelju navedenih činjenica prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj u cijelosti postupio u skladu s čl. 15. Uredbe o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 71/91, 3/92 – dalje: Uredba), pa je tužbeni zahtjev u cijelosti prihvaćen temeljem odredaba 7., 8. i 14. Zakona o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 106/93 – dalje ZPDDGJD), a kamata na oročeni depozit u iznosu od 5% godišnje koje teku od 1. siječnja 1992. prvostupanjski sud je dosudio u skladu s odredbom čl. 7. i 14. ZPDDGJD.

 

              Drugostupanjski sud je ocijenio da je sud prvog stupnja pravilno prihvatio tužbeni zahtjev koji se odnosi na glavnicu, međutim, zauzeo je pravno shvaćanje da tužitelj ima pravo na kamatu po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju, a ne zateznu kamatu po stopama kako je zatražio tužitelj.

 

              Ovaj revizijski sud ocijenio je da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo ocijenivši da je tužbeni zahtjev za isplatu sredstava deviznog depozita osnovan.

 

              Naime, Uredbom su propisani uvjeti i način pretvaranja deviznih depozita građana kod banaka koje posluju na teritoriju Republike Hrvatske na dan 27. travnja 1991. u javni dug Republike Hrvatske, te uvjete i način korištenja tih deviznih depozita. Tom Uredbom obuhvaćen je i devizni depozit tužitelja.

 

              Odredbom čl. 15. st. 1. Uredbe propisano je da građani koji na dan 27. travnja 1991. godine imaju deviznu štednju, odnosno devizna sredstva na deviznom računu kod banaka sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske, koje posluju na teritoriju Republike Hrvatske, mogu u roku od 120 dana od dana stupanja na snagu Uredbe svoje depozite prenijeti na jednu od banaka u Republici Hrvatskoj.

 

              Način prijenosa deviznih depozita propisan je odredbom čl. 15. st. 2. i 3. Uredbe, na način da građani banci u Republici Hrvatskoj daju izjavu o prijenosu tih depozita na tu banku s banke sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske, uz predaju odgovarajuće dokumentacije o stanju sredstava prenesenih depozita, a uz to su dužni dati toj banci i izjavu o ustupanju svojih potraživanja prema banci sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske.

 

              Tužitelj je postupio u skladu s navedenim odredbama jer je dao izjavu o prijenosu depozita koji se vodi kod J. d.d. B., Filijala S., dakle banke koja ima sjedište izvan Republike Hrvatske, na ... banku d.d. S. (banka sa sjedištem u Republici Hrvatskoj), a kojoj je i ustupio potraživanje od J. d.d. B., Filijala S., pa nije osnovan revizijski prigovor da prijenos sredstava sa jedne banke na drugu nije mogao biti izvršen „automatizmom“, već da je za to bilo potrebno provesti odgovarajući postupak prema odredbama Pravilnika o utvrđivanju uvjeta i načina pod kojim građani mogu prenijeti svoj deviznu štednju s organizacijske jedinice banke čije je sjedište izvan Republike Hrvatske na banke u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 19/94) i prema odredbi čl. 1035. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00, 88/01 – dalje: ZOO).

 

              Naime, u odnosu na propise na koje se poziva tuženik, odredba čl. 15. Uredbe predstavlja poseban propis (lex specialis), koji uređuje način prenošenja depozita na jednu od banaka u Republici Hrvatskoj, pa se u odnosu na propise na koje se poziva tuženik primjenjuje čl. 15. Uredbe (lex specialis derogat legi generali).

 

              U reviziji tuženik također prigovara da „nižestupanjski sudovi nisu utvrdili zbog pogrešnog pravnog stava činjenicu da li je J. S., Ekspozitura Z., kod koje je tužitelj imao deviznu štednju, bila banka sa sjedištem na teritoriju Republike Hrvatske ili izvan nje“.

 

              Međutim, iz sadašnjeg stanja ovog predmeta ne proizlazi nikakav drugačiji zaključak, osim zaključaka koje su donijeli nižestupanjski sudovi u pogledu statusa banaka s kojima je tužitelj u pravnom odnosu. Prigovor tuženika je općenit i uz takav prigovor nije izneseno ništa konkretno čime se doveli u pitanje zaključci nižestupanjskih sudova o navedenim činjenicama.

 

              Tuženik prigovara i tome da „tužiteljeva štednja nije bila pretvorena u javni dug Republike Hrvatske“, međutim, treba reći da je tužitelj poduzeo sve radnje potrebne za stjecanje prava na prijenos deviznog depozita, te prava tražiti od tuženika kao jamca isplatu svojih novčanih sredstava.

 

              Dakle, pravilno je primijenjeno materijalno pravo (odredbe čl. 9. i 10. Uredbe, čl. 7., 8. i 14. Uredbe o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske - „Narodne novine“ broj 58/93), kao i navedena odredba ZPDDGJD, a nije uočena bitna povreda odredbe parničnog postupka na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija tuženika odbijena.

 

              Kao što je navedeno, protiv dijela drugostupanjske presude kojim je preinačena prvostupanjska presuda, tužitelj je podnio reviziju pozivaju se na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP, međutim, vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude prelazi iznos od 100.000,00 kn, pa podnesenu reviziju tužitelja treba smatrati revizijom iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP, podnesenom zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Kao što je već izneseno, drugostupanjski sud je zaključio da tužitelj nema pravo na kamatu preko kamate po stopi koja se plaća na štedne uloge po viđenju. Drugostupanjski sud smatra da se takvo shvaćanje temelji na odredbi čl. 277. st. 1. ZOO.

 

              Prema odredbi čl. 14. ZPDDGJD, na deviznu štednju, odnosno devizna sredstva koja su građani Republike Hrvatske prenijeli do 6. srpnja 1992. sukladno Uredbi, s organizacijskih jedinica banaka čije je sjedište izvan Republike Hrvatske na banke u Republici Hrvatskoj, u cijelosti se primjenjuju odredbe čl. 4.-13. ovog zakona.

 

              Prema odredbi čl. 7. st. 3. ZPDDGJD kamata na depozite iz st. 1. istog članka (oročena devizna štednja, te stanje na deviznim računima građana) u iznosu od 5% obračunava se dva puta godišnje i to 30. lipnja i 31. prosinca svake godine, počevši od siječnja 1992. godine.

 

              Zato na temelju navedenih propisa tužitelj ima pravo na kamatu od 5%, koja se obračunava dva puta godišnje.

 

              Prema odredbi čl. 27. st. 2. ZOO, odredbe propisa kojima se djelomično ili u cijelosti određuje sadržaj ugovora, sastavni su dijelovi tih ugovora, te ih upotpunjuju ili stupaju na mjesto ugovornih odredbi koje nisu u skladu s njima.

 

              Prema odredbi čl. 27. st. 2. ZOO, ako je stopa ugovorne kamate viša od stope zatezne kamate, ona teče i poslije dužnikova zakašnjenja.

 

              Dakle, kamatu od 5% treba smatrati ugovornom kamatom na koju tužitelj ima pravo na temelju odredbe čl. 277. st. 2. ZOO), za razdoblje do 31. prosinca 2007.

 

              Za razdoblje nakon 1. siječnja 2008. tužitelj ima pravo na zateznu kamatu prema odredbi čl. 29. st. 2., povezano s odredbom čl. 22. st. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08).

 

              Dakle, preinačivši djelomično odluku o zateznoj kamati drugostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP revizija tuženika uvažena i u tom dijelu drugostupanjska i prvostupanjska presuda preinačena, s tim da je valutom ispunjenja obveze plaćanja zatezne kamate za razdoblje prije uvođenja valute EUR kao sredstva plaćanja određena valuta DEM u kojoj je tužitelj imao depozit.

 

              Na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP, tužitelju je dosuđen trošak sastavljanja revizije po odvjetniku, u iznosu od 4.612,50 kn, što je obračunato primjenom odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za odvjetnika.

 

Zagreb, 12. listopada 2016.