Broj: Revr 1719/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. T. iz S., V., koju zastupa punomoćnik N. P., odvjetnik u V., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u M., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-962/12 od 6. svibnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-822/10 od 29. ožujka 2012., u sjednici održanoj 26. listopada 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Prihvaća se revizija tužiteljice S. T., ukidaju se presuda Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-962/12 od 6. svibnja 2015. i presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-822/10 od 29. ožujka 2012. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

„I Odbija se kao neosnovan tužiteljičin tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Tužena Republika Hrvatska dužna je tužiteljici S. T. iz S., V. platiti iznos od 93.000,00 kuna sa zateznim kamatama po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena  tekućim od dana podnošenja tužbe do isplate kao i naknaditi joj trošak parničnog postupka sve to u roku od 15 dana.“

 

II Nalaže se tužiteljici da tuženoj nadoknadi parnični trošak u iznosu od 5.000,00 kuna, u roku od 8 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja presuđeno je:

 

„Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Metkoviću posl.br.P.822/10 od 29. ožujka 2012.“

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, ukine pobijanu presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je za dopuštenost ove revizije potrebno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih stranka smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju kada reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

U reviziji tužiteljica postavlja materijalnopravno pitanje:

 

„Da li je udar groma viša sila koja se ne može predvidjeti i ne mogu otkloniti njegove štetne posljedice i opasnost i štetne posljedice po ljude ili je udar groma prirodna pojava koja se povremeno javlja i predvidljiva je i može se otkloniti njegova opasnost i štetne posljedice po ljude?“

 

Ovaj sud ocjenjuje da je riječ o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Pobijana presuda je, sukladno čl. 392.a st. 2. ZPP, ispitana samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog istaknutog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je revizija podnesena.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske i imovinske štete koju je pretrpjela na radnom mjestu prilikom udara groma u metalnu rampu dok je kao policijski službenik-granični policajac obavljala posao dizanja metalne rampe na graničnom prijelazu.

 

Sporno pravno pitanje svodi se na pitanje da li je udar groma viša sila, objektivno nepredvidivi uzrok čije djelovanje poslodavac nije mogao predvidjeti, izbjeći ili otkloniti ili je udar groma prirodna pojava koja se povremeno javlja i predvidljiva je i može se otkloniti njegova opasnost i štetne posljedice po ljude.

 

Polazeći od utvrđenja da je zbog velikog nevremena došlo do udara groma u metalnu rampu koju je, u tom trenutku obavljajući posao policijske službenice na graničnom prijelazu, podizala tužiteljica kojom prilikom je pretrpjela tjelesne ozljede, da iz izvješća inspektora zaštite od požara i eksploziva proizlazi da prilikom očevida na graničnom prijelazu nisu utvrđeni tragovi u vidu mehaničkih ili drugih oštećenja na objektima kao ni u široj okolici otvorenog prostora, niti je evidentiran prekid u napajanju kontejnera električnom energijom kao ni vanjske rasvjete graničnog prijelaza te da je zaštitno uzemljenje metalnih predmeta na graničnom prijelazu postavljeno u skladu sa zakonskom regulativom iz područja zaštite na radu i tehničkim propisima o gromobranima, nižestupanjski sudovi ocjenjuju da je do nastanka štetnog događaja iz kojeg je proizašla šteta, došlo uslijed djelovanja više sile, dakle, objektivno nepredvidivog uzroka čije djelovanje poslodavac nije mogao predvidjeti, izbjeći ili otkloniti, zbog čega ne postoji odgovornost poslodavca za nastalu štetu. Iz navedenih razloga odbijaju tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Ovaj sud ne može prihvatiti zaključke nižestupanjskih sudova.

 

Odredbom čl. 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 59/96, 94/96, 114/03 - dalje: ZZR) propisano je da poslodavac odgovara zaposleniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava.

 

Prema odredbi čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO) propisano je da se vlasnik oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti. Stavkom 2. iste zakonske odredbe je propisano da se vlasnik stvari oslobađa odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti. Prema stavku 3., vlasnik se oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete. Nadalje, prema st. 4. proizlazi da ako je nastanku štete djelomično pridonijela treća osoba, ona odgovara oštećeniku solidarno s vlasnikom stvari, a dužna je snositi naknadu razmjerno težini svoje krivnje, s time da je stavkom 5. propisano da se osoba kojom se vlasnik poslužio pri uporabi stvari ne smatra trećom osobom.

 

Viša sila predstavlja događaje koji su nepredvidivi i neotklonjivi te djeluju izvana i sa svojim načinom i snagom prekidaju uzročnu vezu između učinjene štete i onog uzroka za koji određena osoba odgovora, a koja se sva obilježja trebaju steći u isto vrijeme da bi se događaj smatrao višom silom.

 

Naime, nevrijeme sa udarom groma, uslijed kojeg je u konkretnom slučaju došlo do udara u metalnu rampu kojom prilikom je tužiteljica pretrpjela tjelesne ozljede, je prirodni fenomen koji se povremeno javlja na svakom području i pritom izaziva razne štetne posljedice (tako i ovaj sud u Revx-487/09-2 od 5. studenoga 2009.).

 

              Stoga je pogrešan stav nižestupanjskih sudova da je udar groma viša sila koja bi tuženika oslobađala odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 1067. st. 1. ZOO.

 

              Međutim, kako obzirom na pogrešan pravni pristup nižestupanjskih sudova nisu raspravljene sve okolnosti odlučne za pravilnu primjenu materijalnog prava, a koje se odnose na razloge za ekskulpaciju tuženice od odgovornosti, pa niti djelomične, to je valjalo prihvatiti reviziju tužiteljice, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u smislu odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.

 

Zagreb, 26. listopada 2016.