Broj: Rev 195/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice maloljetne N. J., koju zastupa skrbnik M. J., oboje iz S., a koje zastupa D. M., odvjetnik u O., protiv tuženog E. o. d.d., Podružnica O., kojeg zastupa punomoćnik B. N., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & p. u Z., radi naknade štete, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2633/2011-2 od 22. rujna 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-443/2011-9 od 27. svibnja 2011., u sjednici održanoj 26. listopada 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana revizija tuženika te se potvrđuje presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2633/2011-2 od 22. rujna 2011. u dijelu u kojem se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-443/2011-9 od 27. svibnja 2011. pobijanom u dosuđujućem dijelu (stavak I).

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tužiteljice odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

„I) Nalaže se tuženiku E. o. d.d. Z., Podružnica O., platiti tužiteljici mlt. N. J. iz S., zastupana po skrbniku M. J. iz S.:

 

1. na ime novčane naknade u slučaju smrti oba roditelja iznos od 200.000,00 kn (dvjestotisućakuna), sa zateznim kamatama od 5. rujna 2007.g. u visini eskontne stope HNB uvećane za 5 postotnih poena do isplate,

 

2. na ime kamata za naknade uplaćene poslije utuženja i to na 100.000,00 kn u visini eskontne stope HNB uvećane za 5 postotnih poena od 5. rujna 2007.g. do 22. listopada 2007.g.,

-       na ime kamata za naknade uplaćene poslije utuženja i to na 100.000,00 kn u visini eskontne stope HNB uvećane za 5 postotnih poena od 5. rujna 2007.g. do 22. studenog 2007.g.,

-       na ime kamata za naknade uplaćene poslije utuženja i to na 100.000,00 kn u visini eskontne stope HNB uvećane za 5 postotnih poena od 5. rujna 2007.g. do 28. prosinca 2007.g.,

 

kao i procesne kamate na svaki iznos kamata u visini eskontne stope HNB uvećane za 5 postotnih poena od 27. svibnja 2011. g. do isplate, u roku 15 dana po pravomoćnosti presude.

 

II) S preostalim dijelom tužbe i tužbenog zahtjeva tužiteljica se odbija.

 

III) Nalaže se tužiteljici isplatiti tuženiku na ime troška parničnog postupka iznos od 20.250,03 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. svibnja 2011. g. do isplate, u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.“

 

Presudom i rješenjem suda drugog stupnja odlučeno je:

 

„Žalba tužiteljice odbija se kao neosnovana, a žalba tuženika odbija se kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana pa se prvostupanjska presuda:

 

a)   potvrđuje u pobijanom dosuđujućem dijelu kojim je na ime novčane naknade dosuđen iznos od 200,000,00 kuna (pod I) 1. izreke presude) i u pobijanom odbijajućem dijelu (pod II izreke),

b)   ukida u odluci o trošku (pod III izreke) pa se u tom dijelu predmet vraća istom sudu na ponovno odlučivanje.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u njenom odbijajućem dijelu, reviziju je podnijela tužiteljica, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pozivom na odredbe iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP) kao i pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. ZPP-a s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu.

 

Protiv navedene presude reviziju je podnio i tuženik pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 1. i 2. ZPP-a, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske uvaži reviziju tuženika, presude prvostupanjskog i drugostupanjskog suda preinači na način da usvoji prigovor tuženika i odbije maloljetnu tužiteljicu sa daljnjim tužbenim zahtjevom.

 

Na revizije nije odgovoreno.

 

Revizija tužiteljice nije dopuštena.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

U odnosu na reviziju tuženika.

 

Obzirom da je tuženik podnio reviziju pozivom na odredbe iz članka 382. st. 1. ZPP-a, ali i pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, revizija tuženika razmatrana je kao takozvana redovna revizija (revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP-a).

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijenu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Na temelju odredbe iz čl. 386. ZPP-a u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir, pa budući da tuženik nije naveo u čemu se sastoji bitna povreda odredaba parničnog postupka u postupanju nižestupanjskog suda nije uzeo u obzir navedeni navod.

 

U ovom stadiju postupka nesporno je utvrđeno da su ... smrtno stradali roditelji maloljetne tužiteljice u prometnoj nezgodi koju je skrivio osiguranik tuženika također je nesporno da je u toj prometnoj nezgodi maloljetna tužiteljica zadobila teške tjelesne ozlijede te da je u trenutku prometne nezgode bila stara pet i pol mjeseci.

 

Iz nalaza sudskog vještaka sudovi nižeg stupnja su utvrdili da je da u situaciji kada dijete izgubi oba roditelja, ono trpi duševne boli jačeg intenziteta s obzirom da u slučaju gubitka jednog roditelja drugi roditelj djelomično kompenzira doživljaj gubitka, pruža utjehu, a u ovom slučaju dijete ima doživljaj potpunog gubitka primarnih objekata ljubavi, što je popraćeno subjektivnim doživljajem potpune napuštenosti i jačom duševnom boli, a taj doživljaj napuštenosti je posljedica specifične povezanosti s roditeljima tijekom cijelog života i saznanja da su oba roditelja umrla, predstavlja gubitak svake veze s biološkim korijenima, te i u situaciji kvalitetnog zamjenskog roditelja duševna bol za biološkim roditeljima nije ništa manja.

 

Nadalje, u postupku je utvrđeno i proizlazi da je tuženik isplatio tužiteljici predujme na ime neimovinske štete u iznosu od 100.000,00 kn 22. listopada 2007., u iznos od 100.000,00 kn 22. studenoga 2007., u iznosu od 100.000,00 kn 28. prosinca 2007. i u iznosu od 100.000,00 kn 12. siječnja 2009.

 

Sudovi nižeg stupnja smatraju da tužiteljici pripada pravična novčana naknada zbog smrti oba roditelja, na temelju odredbi iz čl. 1101. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 - dalje: ZOO), u ukupnom iznosu od 600.000,00 kn, slijedom čega, obzirom na uplaćene predujme, tužiteljici dosuđuju 200.000,00 kn.

 

U svojoj reviziji tuženik smatra da su sudovi nižeg stupnja, u ovom slučaju, pogrešno primijenili materijalno pravo, iznijevši u biti dva pravna shvaćanja:

1. da maloljetna osoba koja je u dobi od pet mjeseci života ostala bez oba biološka roditelja trpi jednu, a ne dvije duševne boli i,

2. da je u Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske određena maksimalna naknada za ovu vrstu štete u iznosu od 220.000,00 kn.

 

Suprotno navodima iz revizije, odredba čl. 1101. st. 1. ZOO-a propisuje da u slučaju smrti neke osobe, članovi njezine uže obitelji imaju pravo na novčanu naknadu neimovinske štete. To pravo odnosi se na smrt svake osobe, te se ne može ta odredba interpretirati na način da istovremena smrt dvije osobe iz uže obitelji predstavljaju jedan štetni događaj.

 

Nadalje, Orijentacijski kriteriji (sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenoga 2002.) doneseni su sa svrhom omogućavanja ujednačavanja primjene odredbi čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a, i ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, niti za ograničavanje njene visine, jer treba imati na umu sve okolnosti konkretnog slučaja, zbog čega su odstupanja od iznosa navedenih u Orijentacijskim kriterijima nužna, jer je to u skladu s odredbom čl. 1100. ZOO-a.

 

Imajući na umu sve okolnosti konkretnog slučaja, posebice nalaz i mišljenje liječnika vještaka, pravno shvaćanje izraženo u odlukama sudova nižeg stupnja nije nepodudarno niti suprotno pravnom shvaćanju izraženom u Orijentacijskim kriterijima.

 

Upravo suprotno, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odlučivali o visini naknade za štetu koju trpi maloljetna tužiteljica i utvrdili visinu te štete u svoti od 600.000,00 kn (za gubitak svakog roditelja 300.000,00 kuna).

 

Dakle, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Zbog svega navedenog na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP-a valjalo je odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu.

 

U odnosu na reviziju tužiteljice.

 

Odredbom čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi iznos od 200.000,00 kn.

 

Na ročištu za glavnu raspravu 25. svibnja 2011. (list 77/2 spisa) tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev u iznosu od 400.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, kako je to navedeno u izreci presude.

 

Presudom suda prvog stupnja, tužiteljici je pravomoćno dosuđen iznos od 200.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu tužiteljica odbijena. Obzirom na navedeno, proizlazi da je tužiteljica odbijena sa dijelom zahtjeva u svoti od 200.000,00 kn.

 

Slijedom navedenog budući da vrijednost pobijanog dijela presude po tužiteljici ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, to revizija tužiteljice nije dopuštena po vrijednosnom kriteriju iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima je na mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Međutim, u reviziji podnesenoj na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je to pitanje važno za jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP-a). Dakle, da bi revizijski sud uopće mogao odlučiti o reviziji podnesenoj na temelju odredbe iz čl. 382. st. 2. ZPP-a revident u reviziji mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena. To više što je odredbom čl. 392.a st. 2. ZPP-a propisano da u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog koje je podnesena.

 

U predmetnoj reviziji tužiteljica nije određeno naznačila pravno pitanje zbog kojeg podnosi reviziju, odnosno zbog kojeg bi revizija bila dopuštena u smislu odredbe iz čl. 382. st. 2 ZPP-a.

 

Iz izloženih razloga revizija tužiteljice nije dopuštena niti pozivom na odredbu iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, zbog čega je temeljem odredbe iz čl. 392. st. 1. ZPP kao i odredbe iz čl. 392.b st. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 26. listopada 2016.