Broj: Rev 2800/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatske radiotelevizije, Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica N. O., odvjetnica u Odvjetničkom društvu O. i H. u Z., protiv tuženika I. S. iz S., OIB: …, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-2705/2014-2 od 23. lipnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-77/2011 od 4. rujna 2014., u sjednici vijeća održanoj 3. studenoga 2016.

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tuženika se prihvaća i ukidaju se presuda Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-2705/2014-2 od 23. lipnja 2015. i presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-77/2011 od 4. rujna 2014. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 37.645,61 kn sa zateznim kamatama na pojedine dijelove glavnice, a kako je to pobliže određeno u izreci, i troškovima postupka u iznosu 17.549,86 kn, također sa zateznim kamatama.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) izjavio je tuženik, u kojoj je predložio da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. ovog članka,  stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni pa tako primjerice:

 

1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavanjem razloga iznesenih tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U takvoj tzv. izvanrednoj reviziji suglasno st. 3. navedene zakonske odredbe stranka treba ne samo određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, već je dužna i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U predmetnom slučaju tuženik se prigodom sastavljanja pravnog pitanja pozvao na više pravnih instituta (čl. 41.-43. Zakona o trgovačkim društvima - "Narodne novine" broj  111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03 i 107/07 - dalje: ZTD; odnosno čl. 1112. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine“ broj 35/05 -  dalje: ZOO/05), tako da se opširni revizijski navodi u bitnome mogu svesti na sljedeće pravno pitanje:

 

- jesu li ispunjene pretpostavke za primjenu pravila na temelju kojeg se ne može tražiti vraćanje izvršene isplate (odredba čl. 211. ZOO/91 i odgovarajuća odredba čl. 1112. ZOO/05) u situaciji kada je tužitelj kao uplatitelj višestruke isplate izvršio raznim osobama (pa tako ovdje tuženiku) bez bilo kakve osnove i to putem platnih transakcija preko svojeg računovodstva, a kojim isplatama su po svemu sudeći isplaćivani neevidentirani honorari trećima kao suradnicima tužitelja?

 

Glede navođenja razloga važnosti, ono na što posebno upire podnositelj revizije je tvrdnja da je stvorena iznimna pravna nesigurnost koja je poprimila "dramatičnu notu", budući da drugostupanjski sudovi zauzimaju različite pravne stavove u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji pa se tako u prilog razloga važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tuženik pozvao na presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1060/13-3 od 28. siječnja 2014., poslovni broj Gž-2956/13-2 od 16. srpnja 2013., poslovni broj Gž-7110/12-2 od 9. srpnja 2013., poslovni broj Gž-9218/11-4 od 10. srpnja 2012., poslovni broj Gž-7371/12-2 od 15. siječnja 2013., poslovni broj Gž-2944/13-2 od 16. srpnja 2013., u kojim predmetima su odbijeni zahtjevi upravo primjenom odredaba čl. 211. ZOO/91 odnosno čl. 1112. ZOO/05.

 

Prilikom razmatranja dopuštenosti predmetne revizije Vrhovni sud Republike  Hrvatske imao je na umu i to da je u istovjetnoj pravnoj situaciji, ali zbog nedovoljno obrazloženih revizijskih navoda glede postojanja svih kumulativno propisanih pretpostavki za dopuštenost revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP (broj Rev-2321/14) revizija odbačena kao nedopuštena.

 

Međutim, budući da je u ovom predmetu revizija sastavljena drugačije te ispunjava sve pretpostavke dopuštenosti iz odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, a posebice što je u njoj priložena drugačija sudska praksa o istom pravnom pitanju i u istoj činjeničnoj situaciji, stvorena je potreba za usuglašavanjem prakse drugostupanjskih sudova.

 

Prema tome, radi osiguranja jedinstvene primjene prava te osiguranja da stranka u ovom postupku ne bude dovedena u nepovoljniji položaj od ostalih sudionika u pravnim postupcima diljem Republike Hrvatske, revizijski sud je ocijenio da je revizija tuženika dopuštena.

 

U predmetnom postupku utvrđene su sljedeće odlučne pravno relevantne činjenice:

 

- da je tuženik primio sporna novčana sredstva od strane  tužitelja,

 

- da su te novčane transakcije bile izvršene preko računovodstva tužitelja te su bile isplaćivane na račun tuženika prema dinamici (npr. str. 2. ulomak 4. obrazloženja prvostupanjske presude),

 

- da je tuženik ta novčana sredstva primio od tužitelja bez bilo kakve pravne osnove, dakle bez njegovog stvarnog angažmana kao vanjskog suradnika i sl.,

 

- da je nakon toga tuženik navedena sredstva koja je dobio proslijedio u skladu sa sporazumom odnosno dogovorom izvjesnom M. P., također zaposleniku tužitelja,

 

- da je riječ o nedopuštenoj radnji poduzetoj kod tužitelja od strane izvjesnog A. K. koji je bio na čelu upravo odjela dijela financija i računovodstva, odnosno bio je zaposlen na radnom mjestu voditelja obračuna predviđenih poslova i to organizacije i nadzora rada u području obračuna (honorara, putnih naloga, gotovinskih isplata i sl.),

 

- da je A. K. nakon što su njegove radnje otkrivene putem rutinske kontrole dao otkaz ugovora o radu i neposredno nakon toga umro,

 

- u provedenom postupku nije utvrđeno da bi A. K. bio ovlašten samostalno isplaćivati iznose vanjskim suradnicima (npr. ulomak 3. na 4. str. obrazloženja prvostupanjske presude), dok je nastavno to utvrđenje dovedeno u sumnju navodima "… no i bez obzira na takav prigovor tuženika da li je A. K. bio ili nije bio ovlašten na isplatu honorara vanjskim suradnicima, u konkretnom slučaju je utvrđeno da sama isplata nije uslijedila uslijed stvarnog angažmana vanjskog suradnika već prijevarnom radnjom A. K.").

 

Dakle, zaključujući u bitnom da sama isplata nije uslijedila nakon stvarnog angažmana tuženika kao vanjskog suradnika, već nedopuštenom radnjom samog A. K., za kojeg nije bilo dokazano da bi bio ovlašten samostalno isplaćivati honorare vanjskim suradnicima, prihvaćen je predmetni novčani tužbeni zahtjev postavljen na stjecanje bez osnove, što je sve drugostupanjski sud prihvatio.

 

Izloženi zaključak u okviru postavljenog pravnog pitanja i navedenih razloga važnosti ne može se prihvatiti.

 

U prvom redu treba reći da za poduzimanje neke nedopuštene – protupravne radnje nije ovlašten nitko tko bi inače bio ovlašten poduzimati pravne poslove ili pravne radnje za neku pravnu osobu, odnosno trgovačko društvo ili ovdje tužitelja koji ima status javne ustanove (Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji, "Narodne novine" broj 25/03).

 

U ovom predmetu su nižestupanjski sudovi zaključili da je riječ o nedopuštenim radnjama, zbog toga što su novčana sredstva isplaćivana bez pravnog temelja i stvarno izvršenih poslova, dakle fiktivno, ali nije jasno odgovoreno što je bila svrha tih radnji, da li u isplati honorara stvarno angažiranim osobama kao vanjskim suradnicima kojima iz nekog razloga honorari nisu mogli biti direktno isplaćivani, ili je riječ o nečem drugom, ali u svakom slučaju nije utvrđeno da je te radnje A. K. poduzimao za svoju korist i račun.

 

Dakle, prema do sada prikupljenoj procesnoj građi radilo bi se o radnjama poduzetim za račun tužitelja.

 

Nadalje, izvjesno je da su sve sporne isplate prema do sada utvrđenom činjeničnom stanju bile u računovodstvenom smislu uredne i izvršene sukladno propisima koji uređuje odvijanje platnog prometa u zemlji, jer bi u protivnom morale biti zaustavljene od strane osobe koja je za tužitelja obavljala usluge pružanja platnog prometa, a tužitelj i ne tvrdi da se u tom pravcu događalo bilo što nezakonito.

 

To nadalje upućuje na zaključak da su sve uplate sadržavale potpise ovlaštenih osoba sukladno tim propisima i ugovorom sklopljenim između tužitelja i pružatelja usluge platnog prometa, a tužitelj je trebao dokazivati suprotno.

 

Postavilo se i daljnje pitanje je li A. K. prema redovitom tijeku stvari bio ovlašten na samostalno sklapanje određenih ugovora, odnosno poduzimanje pravnih radnji. U tom pravcu je utvrđeno da je upravo on bio na čelu odjela koji je bio dio financija i računovodstva te voditelj obračuna, organizacije i nadzora rada glede honorara, putnih naloga, gotovinskih isplata i sl.

 

Naime, sadržajno - i po shvaćanju revizijskog suda - u predmetnom slučaju nije isključena primjena odredbe čl. 43. ZTD kojom je uređen institut punomoćnika po zaposlenju, odnosno trgovačkog punomoćnika.

 

Dakle, ako ta osoba nije bila ovlaštena samostalno obavljati za tužitelja navedene pravne radnje, kako to tvrde nižestupanjski sudovi, postavlja se pitanje kako je moguće da su sve isplate bile knjižene i prolazile su kroz računovodstva tužitelja suglasno Zakonu o platnom prometu zemlje ("Narodne novine" broj 117/01) i sl., pri čemu treba imati na umu da trgovački punomoćnik, odnosno punomoćnik po zaposlenju, ako doista nije imao ovlast samostalno isplaćivati honorare, to je mogao učiniti ako je nastupao kao punomoćnik, a punomoć mu nije morala biti dana u pisanom obliku.

 

Naime, bar prema navodima podnositelja revizije i priležećim presudama, jasno proizlazi da nije riječ o jednom jedinstvenom slučaju, već o opetovanoj i višestrukoj praksi tužitelja za koju bi se teško moglo zaključiti da je mogla ostati nezamijećena.

 

U ovom predmetu se nadalje prema sadržaju činjeničnog dijela tužbe traži da tuženik vrati ono što je stekao bez osnove iako je nesporno tuženik novčana sredstva koja je primio vratio (proslijedio osobi zaposlenoj kod tužitelja) onako kako mu je to naloženo.

 

Ovdje nije odlučno je li ta osoba bila ovlaštena preuzimati novčane vrijednosti u ime i u korist tužitelja bar glede valjanosti takvih uplata u odnosu tužitelja i tuženika, jer tuženik nije bio dužan tu okolnost provjeravati, a izvjesno je da se svaka obveza može izvršiti vjerovniku ili osobi koju on ovlasti na ispunjenje.

 

Konačno, kada bi se i moglo uzeti da je riječ o stjecanju bez osnove, odredba čl. 1112. st. 1. ZOO/05 upravo propisuje situacije kada se ne može zahtijevati vraćanje, a to je onda kada netko izvrši uplatu znajući da je nije dužan platiti, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je uplatio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga ovisi o ispunjenju uvjeta, a u predmetnom slučaju ne postoji nijedan od navedenih izuzetaka.

 

Na osnovu svega izloženog, prema shvaćanju revizijskog suda, za pravilnu primjenu materijalnog prava suglasno odredbi čl. 395. st. 2. ZPP nisu raspravljene i utvrđene sve odlučne pravno relevantne činjenice, je li novac isplaćivan tuženiku i potom vraćen tužitelju u korist odnosno za račun tužitelja, ili je to sve napravljeno u korist i za račun neke konkretne fizičke osobe (A. K. i sl.), neovisno o tužitelju, zatim je li A. K. bio ovlašten kao punomoćnik po zaposlenju odnosno po usmenoj punomoći isplaćivati honorare vanjskim suradnicima i gdje je u konačnici završio vraćeni novac.

 

Na osnovu svega prethodno izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti obje presude u postupku koji je prethodio reviziji i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Zagreb, 3. studenoga 2016.