Broj: Revr 621/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića, člana vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Slavka Pavkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. K. iz K., …, kojega zastupa punomoćnik B. M., odvjetnik u K., …, protiv tuženice Republike Hrvatske za Ministarstvo obrane, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Kutini, radi naknade štete, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-1774/10-2 od 20. siječnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-569/08 od 18. veljače 2010., u sjednici održanoj 15. studenoga 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

r j e š i o   j e

 

Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 40.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 28. ožujka 2008. do isplate (t. I. I. izreke), te mu isplatiti naknadu štete za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 5.040,00 kn sa zateznim kamatama od 25. srpnja 2008. do isplate (t. I. II. izreke) i izgubljenu zaradu u iznosu od 3.000,84 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose (t. I. III. izreke), dok je zahtjev za isplatu neimovinske štete u preostalom dijelu za iznos od 18.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama odbijen kao neosnovan (t. I. IV izreke). Odbijen je i zahtjev za naknadu troškova prijevoza za potrebe liječenja u iznosu od 2.800,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (t. I. V. izreke), te je odbijen zahtjev u preostalom dijelu za naknadu izgubljene zarade u iznosu od 45.233,41 kn s pripadajućim zateznim kamatama (t. I. VI. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 2.600,00 kn (t. II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom žalba tužitelja djelomično je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena u pobijanom odbijajućem dijelu, a prihvaćena je žalba tuženice i preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni na način da je tužbeni zahtjev odbijen i u preostalom dijelu. Djelomično je prihvaćena žalba tužitelja protiv odluke o parničnom trošku i odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak, te je odbijen zahtjev tužitelja i tuženice za naknadu troškova sastava žalbe.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. t. 3. ZPP. Predlaže da revizijski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

I. tuženica je podnijela reviziju protiv drugostupanjske presude u dijelu koji sadrži rješenje o troškovima postupka pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju te odluči o troškovima postupka imajući u vidu uspjehe stranaka u sporu

 

Tuženica u odgovoru na reviziju predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu ili ju odbiti kao neosnovanu.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženice.

 

Revizija tužitelja nije osnovana, a revizija tuženice nije dopuštena.

 

Protiv drugostupanjske presude stranke mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11), u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st.1. tog članka.

 

U konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude je 114.074,25 kn, pa dakle prelazi 100.000,00 kn i prema vrijednosnom kriteriju revizija tužitelja razmatrana je kao redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP.

 

Primjenom odredbe čl. 392. a ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je tužitelj pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.

 

Pazeći po službenoj dužnosti iz čl. 392. a st. 1. ZPP, ovaj sud nije našao postojanje povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.

 

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev za naknadu štete tužitelju koju je kao zaposlenik tuženice pretrpio u krugu vojarne igrajući nogomet kao vježbu za održavanje tjelesne spremnosti.

 

U ovom stupnju postupka među strankama je i dalje sporna odgovornost tuženice.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je da je tužitelj ozljede zadobio igrajući nogomet na betonskom igralištu koje je bilo dijelom oštećeno i posuto šljunkom, da je tu aktivnost obavljao u okviru redovite vježbe za održavanje tjelesne spremnosti u vojarni Z. gdje je zaposlen, te da je tužitelj nogomet igrao na uobičajeni način koristeći svu potrebnu sportsku opremu.

 

Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio djelomično osnovanim uz obrazloženje da je igranje malog nogometa na betonskoj podlozi opasna djelatnost, pa da za štetu kojoj tužitelj nije doprinio, odgovara tuženica kao poslodavac na temelju odredaba čl. 1063. i 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08-dalje: ZOO), po načelu objektivne odgovornosti.

 

Drugostupanjski sud je preinačio presudu zauzevši stav da igranje nogometa na betonskoj podlozi ne predstavlja opasnu djelatnost i da tuženica ne odgovara za štetu bez obzira na krivnju, budući da iz nespornih činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava (nošenje potrebne sportske oprema i pripremne vježbe koje su prethodile igranju nogometa, te pad i poskliznuće tužitelja u kontaktu sa suigračem), predstavljaju okolnosti u kojima se po redovnom tijeku stvari ne može očekivati ozljeđivanje, kao u konkretnom slučaju tužitelja, pa da stoga nema mjesta primjeni materijalnog prava iz čl. 1063. i 1064. ZOO, prema kojima tuženica odgovara za štetu bez obzira na krivnju.

 

Revizijskim navodima tužitelj ponavlja tvrdnju da je igranje nogometa na betonskoj podlozi opasna djelatnost i da za štetu koja se dogodila tijekom te aktivnosti tuženica odgovara po načelu objektivne odgovornosti. 

 

Suprotno revizijskim navodima, odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

 

S obzirom na konkretne okolnosti, da se radilo o igri nogometa u sklopu redovne tjelovježbe na igralištu vojarne u kojoj je tužitelj zaposlen, da je tužitelj bio primjereno opremljen za tu igru i da je prije igranja nogometa obavio pripremne vježbe, ta sportska aktivnost se ne može smatrati opasnom djelatnošću, kako to pogrešno smatra tužitelj, pa se ni odgovornost tuženice u ovom slučaju ne može ocjenjivati u smislu objektivne odgovornosti iz čl. 1063. i čl. 1064. ZOO.

 

Naime, neka je djelatnost opasna samo onda kad u njezinom redovitom tijeku, već po samoj njenoj tehničkoj prirodi i načinu obavljanja, može biti ugroženo zdravlje ljudi i imovine, tako da to ugrožavanje iziskuje povećanu pažnju osoba koje obavljaju tu djelatnost.

 

Međutim, u konkretnom slučaju igranje nogometa u krugu vojarne, nema niti jedan od navedenih elemenata da bi se smatrala opasnom djelatnošću, jer se radilo o općeprihvaćenom i dopuštenom načinu održavanja fizičke kondicije tužitelja.

 

Stoga se odgovornost tuženice za štetu u ovom slučaju treba ocjenjivati sa stajališta subjektivne odgovornosti, tj. po principu krivnje (čl. 1045. st. 1. ZOO), a kako to pravilno zaključuje drugostupanjski sud.

 

Budući da prema činjeničnim navodima tužbe za nastanak štete tužitelj smatra tuženicu odgovornom po načelu objektivne odgovornosti i da niti tijekom postupka nije predlagao dokaze na okolnost krivnje tuženice, pa slijedom toga nije dokazao postojanje pretpostavki za odgovornost tuženice u smislu čl. 1054. st. 1. ZOO, to je odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo.

S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena revizija tužitelja, a niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je sukladno odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP, na temelju odredbe čl. 393. ZPP. reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu (t. I. izreke).

 

Revizija tuženice podnesena je protiv rješenja o troškovima postupka koje je sadržano u odluci o glavnoj stvari.

 

Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

 

Prema navedenom shvaćanju, rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz članka 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija. To je zato jer se tim rješenjem ne odlučuje o predmetu spora (o biti stvari) pa glede parničnih troškova spor zapravo niti počinje niti se dovršava, a samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva. Slijedom toga se samo u odnosu na predmet spora postupak pravomoćno dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem protiv kojih je, za razliku od rješenja o troškovima parničnog postupka, moguće podnijeti reviziju.

 

Iz tih je razloga, primjenom odredbe iz članka 392. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 148/11, o reviziji tuženice valjalo odlučiti kao u izreci rješenja (t. II. izreke).

 

U Zagrebu, 15. studenoga 2016.