Broj: Revr 547/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz K., (OIB: …), zastupanog po punomoćnici I. B., odvjetnici iz Z., protiv tuženika H. D. d.o.o. iz Đ., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku Ž. J., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu, raskida ugovora i naknadi plaće i štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžr-2456/14-2 od 16. prosinca 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-1583/12-22 od 31. listopada 2014., na sjednici vijeća održanoj 22. studenoga 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćeni su zahtjevi tužitelja:

 

- u točki I. izreke, na utvrđenje nedopuštenom Odluke o otkazu ugovora o radu tijekom probnog rada, a koju je tuženik donio 21. ožujka 2012., s odgovorom tuženika na zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa od 19. travnja 2012. broj: …, pa da tužitelju "nije prestao radni odnos",

 

              - u točki II. izreke, na prestanak radnog odnosa tužitelja kod tuženika (sudski raskid ugovora o radu) s 31. listopada 2014.,

 

              - u točki III. izreke, na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju na ime naknade plaće 83.310,33 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose,

 

              - u točki IV. izreke, na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju na ime naknade štete zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu ukupno 11.491,08 kn ("što odgovara iznosu od četiri neisplaćene mjesečne plaće radnika isplaćenih u zadnja tri mjeseca") s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama od 31. listopada 2014.,

 

              - u točki VI. izreke, na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju na ime nadoknade troška parničnog postupka 10.625,00 kn,

 

dok je u točki V izreke odbijen "tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži da se kao dan prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika odredi 17. rujna 2014. (dan zaključenja glavne rasprave), u dijelu u kojem traži isplatu iznosa od 2.872,77 kn, a koji iznos se odnosi na isplatu naknade štete zbog nezakonitog otkaza, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. svibnja 2012. do isplate te za tijek zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos od 11.491,08 kn (pod toč. IV. izreke) i to za period od 9. svibnja 2012. do 31. listopada 2014.".

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda "u pobijanom dijelu pod točkom I, II, III, IV i VI izreke", a odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog (kako to smisleno proizlazi iz sadržaja revizije) bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tuženika je da se drugostupanjska presuda preinači tako da se tužbeni zahtjevi odbiju, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

              Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim i neproturječnim razlozima - iz kojih se može provjeriti i koji proizlaze iz sadržaja zapisnika priloženih spisu, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju revident samo opisno upućuje.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora u revizijskom stupnju zahtjev je tužitelja na utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika od 21. ožujka 2012. o otkazu ugovora o radu kojeg je tuženik s njime sklopio (s "odgovorom" tuženika na zahtjev tužitelja za zaštitu prava) - i to „tijekom probnog rada", kumuliran sa zahtjevom na sudski raskid ugovora o radu - te zahtjevom na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju naknadu plaće i naknadu štete  "zbog nezakonitog otkaza".

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je 7. rujna 2006. tužitelj sklopio prvi ugovor o radu s tuženikom i njime zasnovao radni odnos kod tuženika na određeno vrijeme,

 

- da je i po prestanku toga ugovora tužitelj nastavio raditi kod tuženika: kroz rad kod tuženika sklopio je s tuženikom sedam ugovora o radu na određeno vrijeme - potom tri ugovora o radu na neodređeno vrijeme, a nakon pet godina i tri mjeseca od sklapanja prvog ugovora i kontinuiranog rada kod tuženika sklopio je ovdje prijeporni ugovor o radu na neodređeno vrijeme s ugovorenim probnim radom u trajanju od tri mjeseca,

 

- da je sklopljenim ugovorima tužitelj ugovarao samo poslove (u prvih osam ugovora o radu) radnog mjesta "pomoćnog radnika" i (pretposljednim ugovorom) "majstora I grupe" - da bi posljednjim ugovorom ugovorio poslove radnog mjesta "radnika M1" u odjelu proizvodnje, ali je svo vrijeme, dakle "tijekom svog cjelokupnog radnog odnosa kod tuženika", obavljao "iste odnosno vrlo slične poslove", i to na istome mjestu rada, a samo povremeno, kada je trebalo nekog mijenjati, bio je raspoređivan i na neka druga radna mjesta,

 

- da je Odlukom o otkazu ugovora o radu tijekom probnog rada od 21. ožujka 2012. tužitelju ("koji obavlja posao na radnom mjestu M1 u odjelu proizvodnje") otkazan ugovor o radu sklopljen 1. siječnja 2012. na neodređeno vrijeme uz uvjet probnog rada (bez prava na otpremninu, ali s priznatim mu pravima iz radnog odnosa do isteka otkaznog roka), i to (prema obrazloženju Odluke) "zbog neuspjeha probnog rada" - s prestankom radnog odnosa istekom otkaznog roka od 7 dana "time da otkazni rok počinje teći od dana dostave Odluke": koja mu je dostavljena 23. ožujka 2011.,

 

- da je u istoj Odluci navedeno i da se tužitelju ugovor o radu otkazuje tijekom probnog rada jer na probnom radu nije zadovoljio, odnosno jer povjerene mu radne obveze (svojim skrivljenim ponašanjem) nije izvršavao u zadanim rokovima i nije pokazao odgovarajući primjeren odnos prema svojim obvezama i radnim zadacima - te se nije uklopio u radnu sredinu ("sve temeljem ocjene neposredno rukovodećeg radnika"),

 

- da je protiv Odluke o otkazu tužitelj pravodobno podnio zahtjev za zaštitu prava - kojemu tuženik nije udovoljio, pa je pravodobno u roku iz odredbe čl. 129. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR-a) tužitelj zatražio i sudsku zaštitu,

 

- da prije nego mu je ugovor o radu otkazan tužitelj nije upozoren na povrede obveza iz radnog odnosa i nije mu ukazano na mogućnost otkaza za slučaj kršenja radnih obveza, a nije mu pružena niti mogućnost iznošenja obrane,

 

- da tuženik u ovome postupku nije "dokazao skrivljeno ponašanje tužitelja" a ni da je "proveo zakonom propisanu proceduru koja treba prethoditi" postupku otkazivanja ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika.

 

Na temelju takvih utvrđenja drugostupanjski sud je zahtjeve tužitelja na utvrđenje nedopuštenom Odluke o otkazu ugovora i za sudski raskid ugovora ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio.

 

Shvaćanje na kojemu je temeljio takvu odluku je pravilno.

 

Drugostupanjski sud je predmet spora pravilno raspravio:

 

- u smislu odredaba čl. 35. ZR-a kojima je propisano: (stavak 1.) „Prilikom sklapanja ugovora o radu može se ugovoriti probni rad.“, (stavak 2.) „Probni rad iz stavka 1. ovoga članka ne smije trajati duže od šest mjeseci.“, (stavak 3.) „Ako je ugovoren probni rad, otkazni rok je najmanje sedam dana.“,

 

- prema svrsi instituta probnog rada, i to kao instrumenta zaštite poslodavca i radnika: ona se (za ovaj slučaj relevantno) s pozicije poslodavca iscrpljuje u davanju mogućnosti da u ugovorenom roku probnog rada izvrši provjeru osobina i sposobnosti radnika za obavljanje određenog posla, odnosno da provjeri njegovu radnu učinkovitost i znanje i da u slučaju nezadovoljstva pristupom radnika poslu u okviru probnog rada radniku može otkazati sklopljeni ugovor o radu, dok za radnika to predstavlja ograničenje trajanja neizvjesnosti u odnosu na ocjenu da li zadovoljava na radu,

 

odnosno, a upravo polazeći od istaknute svrhe (prirode) instituta probnog rada te citiranih odredaba čl. 35. ZR-a, uz pravilan zaključak (o postojanju kojeg se da zaključiti iz obrazloženja nižestupanjskih odluka) da:

 

- se odluka o tome je li radnik zadovoljio na probnom radu donosi (u pravilu) istekom ugovorenog roka probnog rada, koji rok bi trebao biti određen kao dovoljan za provjeru radnika i stvaranje ocjene je li radno učinkovit i ima li znanje za posao koji treba vršiti (slijedom čega, načelno, probni rad treba ugovoriti samo prilikom zaposlenja radnika kod određenog poslodavca, a ne i u tijeku trajanja radnog odnosa i prilikom sklapanja izmijenjenog ugovora o radu),

 

- glede pretpostavki za prestanak radnog odnosa, ugovoreni probni rad ne valja poistovjetiti s radom ugovorenim na određeno vrijeme: poslodavcu koji tijekom probnog rada utvrdi da radnik ne zadovoljava kriterije zbog provjere kojih je ugovorio takav rad ili ne ostvaruje očekivane rezultate rada pripada (upravo zbog prirode probnog rada i istaknute njegove svrhe) pravo otkazati ugovor istekom ugovorenog roka probnog rada, ali i prije isteka toga roka - i to (obzirom da je riječ o posebnom institutu, s posebnim osobinama - različitim od onih koje su relevantne kod redovitog ili izvanrednog otkaza ugovora iz odredaba čl. 107. i 108. ZR-a) već i samo pozivom na to što je utvrdio,

 

- da (time) utvrđenje da radnik ne zadovoljava kriterije zbog provjere kojih je ugovorio probni rad ili da ne ostvaruje očekivane rezultate rada već i samo za sebe predstavlja razlog za otkaz ugovora o radu kod kojeg je takav probni rad ugovoren, s time da tako dani otkaz jedino ne smije biti diskriminirajući i šikanozan ili rezultat ugovaranja probnog rada protivno svrsi zbog koje je propisan (zlorabom prava takvog ugovaranja).

 

U ovome slučaju izložena činjenična utvrđenja opravdavaju pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da je tuženik probni rad s tužiteljem ugovorio protivno navedenoj svrsi i prirodi takvog rada, dakle ne kako bi u roku ugovorenom za takav rad provjerio osobine i sposobnost tužitelja za obavljanje ugovorenog posla - jer je sve to imao prilike provjeriti kroz ispunjavanje s njime sklopljenih deset ugovora, i to u razdoblju od preko pet godina kontinuiranog trajanja ugovornog radnog odnosa, već zlorabeći institut probnog rada - ponudom tužitelju da ugovor s takvim radom sklopi unaprijed očekujući da će ga ovaj "kao slabija ugovorna strana" potpisati (onako kako je potpisivao i prethodnih devet ugovora u kojima taj rad nije ugovoren), a sve samo kako bi došao u poziciju da pod "povlaštenim" uvjetima (uz navedene, "lakše ostvarive" i dokazive razloge za otkazivanje takvog ugovora) otkaže s tužiteljem sklopljeni ugovor o radu.

 

Takvom postupku tuženika, time što se prema tužitelju ponašao drugačije (nepovoljnije nego u odnosu na druge osobe: obzirom da i ne tvrdi da je takav ugovor u istim situacijama ponudio i drugim radnicima) - protivno svrsi probnog rada, i to na temelju svoga položaja poslodavca - i očekujući da će tužitelj (kao radnik kojemu je posao trebao: dakle kao osoba koja je zbog potrebe za poslom ovisila od tuženika, poslodavca) potpisati ono što je za njega sastavio i njemu ponudio, opravdano je dati značaj diskriminirajućeg.

 

S prethodnim u svezi, a budući da je diskriminacija apsolutno nezakonita i zabranjena svim međunarodnim propisima o ljudskim pravima, ali i jasnom odredbom čl. 5. st. 4. ZR-a, prema kojoj: "Zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i radnih uvjeta, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, sukladno posebnim zakonima.", pravilan je i zaključak drugostupanjskog suda:

 

- da je dio prijepornog ugovora o radu kojim je ugovoren probni rad ništav, i to u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), prema kojoj: "Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.", kao sklopljen protivno zabrani iz čl. 5. st. 4. ZR-a,

 

- da na temelju toga dijela ugovora, koji zbog posljedica njegove ništetnosti nema učinaka, tuženik nije mogao s uspjehom otkazati s tužiteljem sklopljeni ugovor o radu - pozivom na svrhu probnog rada,

 

- da je (time) otkaz ugovora o radu, a kojeg je i pored toga dao tužitelju (prema činjeničnom utvrđenju nižestupanjskih sudova: isključivo koristeći institut ugovora o radu s ugovorenim probnim radom, s "privilegijama" koje mu je za takav otkaz taj ugovor davao - a ne kao otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem tužitelja, kako to sugerira prihvatiti u reviziji), nedopušten.

 

Takvo shvaćanje u ničemu nije suprotno već izraženom shvaćanju u više odluka revizijskog suda po ovakvom predmetu spora, pa tako (primjerice) i u odlukama posl. br. Revr 250/04-2 od 21. prosinca 2005. i Revr 300/06-2 od 4. srpnja 2006., i revizijski sud ne nalazi razloge da bi već stvorenu sudsku praksu trebalo samo za ovaj slučaj (koji ima i svojih specifičnosti) promijeniti: riječ je o suđenju dijelom i u skladu s stabilnom, ustaljenom (dugogodišnjom) i dosljednom sudskom praksom revizijskog suda - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

 

Slijedom iznijetog, a budući da tuženik nije dokazao postojanje razloga za otkazivanje Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem, pa je osnovanim ocijenjen zahtjev tužitelja na utvrđenje osporene Odluke tuženika o otkazu toga Ugovora nedopuštenom - pravilno je (a sve imajući na umu osnovno: da je tužitelju pripadala plaća koju je ugovorio) i shvaćanje iz osporene presude da je tuženik u obvezi isplatiti tužitelju (u smislu odredbe čl. 87. st. 3. ZR-a) naknadu za plaću koju nije ostvarivao zbog nezakonitog otkaza.

 

Konačno, pravilno je (a to se niti jednim određenim revizijskom razlogom niti ne dovodi u pitanje, pa nije potrebno preispitivati, ali niti dodatno obrazlagati) osporenom presudom odlučeno i o zahtjevu tužitelja za sudski raskid Ugovora o radu te naknadi štete zbog takvog raskida Ugovora.

 

Pritom je i odluka o toj naknadi temeljena na pravilnom  shvaćanju da se pod pravnim standardom "prosječne isplaćene plaće u posljednja 3 mjeseca" podrazumijeva plaća koja je tužitelju bila isplaćena "u zadnja tri mjeseca prije nedopuštenog otkaza ugovora o radu". Takvo je shvaćanje u skladu s sudskom praksom izraženom u nizu odluka revizijskog suda (primjerice: posl. br. Revr 470/13-2 od 29. siječnja 2014., Revr 1010/13-2 od 16. travnja 2014., Revr 399/03-2 od 18. veljače 2004.), pa i u odluci posl. br. Rev-1890/01-2 od 6. svibnja 2003., prema kojoj:

 

"...Prihvativši zahtjev tužitelja za raskid ugovora sudovi su ocijenili da mu pripada pravo na naknadu štete..., a visinu prosječne mjesečne plaće su izračunali prema visini plaće za koju su utvrdili da je trebala biti isplaćena tužitelju da je radio, i to za posljednja tri mjeseca trajanja radnog odnosa.

 

U reviziji se osnovano ističe da se za izračunavanje tromjesečnog prosjeka trebaju uzeti u obzir iznosi plaće isplaćene tužitelju prije otkazivanja ugovora o radu, a ne plaću koju bi on primao prije raskida ugovora.

 

Plaća se isplaćuje radniku za obavljeni rad, pa stoga značenje tužitelju isplaćene plaće ima samo ono što je on po toj osnovi primio prije prestanka rada zbog nezakonitog otkaza, a iznosi plaće koju bi ostvario da mu nije nezakonito otkazan ugovor o radu imaju značenje naknade plaće."

 

Stoga, a budući da je osporena presuda utemeljena na takvome (pravilnom) shvaćanju i ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 22. studenoga 2016.