Broj: Revr 1226/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. i. S. d.d. S., kojeg zastupa punomoćnik S. B., odvjetnica u S., protiv tuženika B. K. iz S., kojeg zastupa punomoćnica D. B., odvjetnica u S., radi ukidanja mjesečne rente, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx 770/14 od 27. studenoga 2014., kojima su preinačeni presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1375/08 od 26. rujna 2014., u sjednici vijeća održanoj 30. studenoga 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana glede odluke o glavnoj stvari.

 

              II. Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena glede odluke o troškovima postupka.

            

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom, kojom je djelomično prihvaćen (primarni) tužbeni zahtjev, ukinuta je s 12. listopadom 2010. novčana mjesečna renta koju je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku na temelju presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1955/94 od 20. studenoga 2002., a riječ je o iznosu 2.508,59 kn mjesečno.

 

              Naloženo je tuženiku jednokratno vratiti tužitelju isplaćene mjesečne iznose tijekom utuženog razdoblja od uključujući mjeseca rujna 2010. do zaključenja glavne rasprave, sve sa zateznim kamatama.

 

              Odbijen je dio zahtjeva za ukidanje rente u razdoblju od lipnja 2008. do rujna 2010., kao i za razdoblje od zaključenja glavne rasprave.

 

              Rješenjem sadržanim u izreci odbijen je prijedlog za izdavanje privremene mjere kao neosnovan, te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 2.882,25 kn sa zateznim kamatama.

 

              Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za ukidanje rente, tako što je i u tom dijelu odbijen zahtjev za ukidanje rente, uz vraćanje dospjelih iznosa sa zateznim kamatama.

 

              Rješenjem sadržanim u izreci preinačena je i odluka o troškovima postupka, tako da je konačno naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu 57.100,00 kn sa zateznim kamatama počev od 26. rujna 2014. do isplate.

 

              Protiv navedene presude pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) izjavio je tužitelj navodeći da reviziju podnosi zbog sljedećih pravnih pitanja:

 

              "1. Je li za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na ukidanje rente potrebno utvrditi je li sud koji je odlučivao o pravu na rentu imao na umu neku okolnost koja se znatnije promijenila i ima utjecaja na daljnje postojanje prava na rentu ili tu okolnost nije imao na umu?

 

              2. Je li za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na ukidanje rente okolnost koja se znatnije promijenila mora biti iz vremena nakon presuđenja u parnici u kojoj je odlučeno o pravu na rentu zbog izgubljene zarade jer pobijana presuda ovu odlučnu činjenicu obrazlaže na posve suprotan način od navedenih sudskih odluka, kao i svih provedenih dokaza koji idu u prilog tužbi?

 

              3. Koliki utjecaj ima na presuđenje u ovoj pravnoj stvari nesporna činjenica da je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-436/06-2 od 12. srpnja 2006. te u rješenju Županijskog suda u Splitu broj Gžo-231/12 od 21. lipnja 2012., izražen stav da je za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na ukidanje rente potrebo utvrditi je li sud kod odlučivanja o pravu na rentu imao na umu neku okolnost ili tu okolnost nije imao na umu te da odredba čl. 196. ZOO (odnosno 1096. ZOO/05) ne navodi da bi okolnost koja se znatnije promijenila morala biti iz vremena nakon presuđenja u parnici u kojoj je odlučeno o pravu na rentu zbog izgubljene zarade, a posebno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni?

 

              4. Jesu li se nespornim utvrđenjem da ne postoji uzročno-posljedična veza između profesionalne bolesti i štete koju tuženik trpi u vidu izgubljene zarade u konkretnom slučaju ispunile sve zakonske pretpostavke predviđene za ukidanje rente propisane čl. 1096. ZOO?"

 

              Tužitelj je nastavno postavio i sljedeća pravna pitanja:

 

              "1. Je li se izraženim stavom da okolnosti koje su se znatno promijenile mogu biti i iz vremena donošenja pravomoćne presude u kojoj je odlučeno o pravu na rentu negiraju pravni učinci pravomoćne odluke u smislu čl. 333. ZPP?

 

              2. Je li utvrđivanje pravno relevantne uzročne veze između profesionalne bolesti i umirovljenja tuženika po vještaku medicine rada i odlučivanje o tužbenom zahtjevu na temelju tog vještačenja predstavlja negiranje pravomoćne sudske odluke u smislu odredbe čl. 333. ZPP, a sve kod činjenice da je u ovom postupku jedino sporna bila uzročno-posljedična veza između profesionalne bolesti i pretrpljene štete koja se prilikom vještačenja u ranijem postupku nije preispitivala niti su se na tu okolnost provodila vještačenja?

 

              3. Može li drugostupanjski sud preinačiti prvostupanjsku presudu ako nije našao da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio dokaze, a odluka je utemeljena isključivo na tim dokazima?

 

              4. Može li drugostupanjski sud preinačiti prvostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava ako smatra da činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi nije pravilno utvrđeno?

 

              5. Je li drugostupanjski sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu dužan samostalno donijeti odluku i o podrednom tužbenom zahtjevu o kojem je odluka prvostupanjskog suda izostala isključivo iz razloga što je prvostupanjski sud usvojio djelomično glavni tužbeni zahtjev pa je odluka o podrednom tužbenom zahtjevu bila suvišna?

 

              6. Je li drugostupanjski sud dužan u odluci dati uputu prvostupanjskom sudu da odluči o podrednom sada glavnom tužbenom zahtjevu tužitelja upravljenom na smanjenje rente?

 

              7. Je li drugostupanjski sud mogao donijeti odluku o parničnom trošku u situaciji kada u postupku nije pravomoćno odlučeno o svim zahtjevima tužitelja?

 

              8. Je li zakonita odluka o parničnom trošku koja nije obrazložena pa se ne može ispitati i je li drugostupanjski sud ovlašten dosuditi stranci – tuženiku veći trošak od zatraženog?"

 

              U prilog važnosti postavljenih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni podnositelj revizije se pozvao na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske  poslovni broj Rev-436/06-2 od 12. srpnja 2006. te na presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-231/12 od 21. lipnja 2012.

 

              Predložio je da se pobijanu presudu preinači, a podredno da se tu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              U odgovoru na reviziju tuženik je predložio da se reviziju odbaci kao nedopuštenu, a podredno odbije kao neosnovanu.

 

              Revizija u odnosu na glavnu stvar nije osnovana, dok u odnosu na odluku o troškovima postupka nije dopuštena.

 

              Odredbom čl. 36. ZPP propisano je da ako se zahtjev odnosi na buduća davanja koja se ponavljaju, vrijednost predmeta spora računa se po njihovu zbroju, ali najviše do iznosa koji odgovara zbroju davanja za vrijeme od pet godina.

 

              U predmetnom slučaju riječ je o ukidanju budućih rentnih mjesečnih davanja u ukupnom petogodišnjem razdoblju u iznosu 150.515,40 kn, pa kada se tom iznosu pribroje dospjeli mjesečni iznosi od mjeseca rujna 2010. do zaključenja glavne rasprave 4. srpnja 2014., evidentno dobiveni zbroj tako dobivenog novčanog iznosa prelazi graničnu vrijednost od 200.000,00 kn propisanu odredbom čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP za podnošenje tzv. redovne revizije.

 

              Budući da se reviziju iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP može podnijeti samo kada nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje redovne revizije, što upućuje na funkcionalnu supsidijarnost izvanredne revizije, u predmetnoj situaciji revizijski sud je bio ovlašten s predmetnom revizijom postupati samo kao s redovnom revizijom i to polazeći od postavljenih pitanja podnesenom zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud je mogao ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev za ukidanje rente određene prijašnjom presudom parničnog suda, a temeljno sporno pitanje o kojem su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji zauzeli različita shvaćanja jest pitanje koje činjenice su mjerodavne za odlučivanje o zahtjevu za ukidanje rente, a s tim u vezi do kuda se protežu objektivne granice pravomoćnosti prijašnje presude, odnosno objektivni identitet predmeta spora, a kojim je odlučeno o dosudi rente.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđene su sljedeće odlučne pravno relevantne činjenice:

 

              - da je tužitelj dužan plaćati tuženiku rentu prema presudi Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1955/94 od 20. studenoga 2002. i to u iznosu 2.508,59 kn mjesečno sa zateznim kamatama na ime izgubljene zarade,

 

              - da je tuženiku rješenjem HZMO-a od 2. lipnja 1994. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, u čemu 50% participira njegova bolest, a 50% profesionalna bolest,

 

              - da je tuženik ostvario pravo na starosnu mirovinu (prema navodima tužbe po svemu sudeći 23. prosinca 2007.),

 

              - da je provedenim liječničkim vještačenjima u ovom postupku zaključeno da ne postoji uzročno-posljedična veza između profesionalne bolesti (azbestoze) i nastanka opće nesposobnosti za rad tuženika te njegova umirovljenja.

 

              Sukladno navedenom, prvostupanjski sud je u bitnom zaključio da su se ispunile pretpostavke za ukidanje rente jer da okolnosti koje imaju utjecaja na daljnje postojanje prava tuženika na rentu, odnosno okolnosti koje su se znatnije promijenile ne moraju potjecati iz vremena nakon presuđenja u parnici u kojoj je odlučeno o pravu na rentu zbog izgubljene zarade.

 

              Suprotno izloženom shvaćanju drugostupanjski sud je zaključio da se provedenim dokazima, a to je poglavito liječničko vještačenje radi provjere razloga invalidskog umirovljenja tuženika, ne mogu dokazati pretpostavke za ukidanje rente, jer bi se time negirali učinci pravomoćne sudske odluke utemeljene na pravomoćnom rješenju nadležnog upravnog tijela.

 

              Izloženo shvaćanje u cijelosti prihvaća i revizijski sud.

 

              Prema odredbi čl. 1096. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 -  dalje: ZOO/05) sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika sniziti ili ukinuti ako se promijene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje presude.

 

              Izložena odredba polazi od mogućnosti promjene okolnosti u vezi s prije određenom rentom i to ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao na umu prilikom donošenja prijašnje odluke, pa je riječ o pravilu "rebus sic stantibus" koje se inače primjenjuje za uređenje ugovornih odnosa ("clausula rebus sic stantibus").

 

              Te okolnosti moraju postojati na strani oštećenika i mogu biti različite (osoba npr. potpuno ozdravi i postane sposobna za rad tako da više nema imovinske štete i sl.).

 

              Točno je da odredba čl. 196. ZOO/91, sada mjerodavna odredba čl. 1096. ZOO/05 izričito ne navodi da bi okolnost koja se znatnije promijenila morala biti iz vremena nakon presuđenja u parnici u kojoj je odlučeno o pravu na rentu zbog izgubljene zarade (tako presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske  broj Rev-436/06-2 od 12. srpnja 2006.), ali prilikom tumačenja smisla izloženog shvaćanja u svakom slučaju se ne može dovesti u pitanje odlučne činjenice, odnosno objektivni identitet predmeta spora presude kojom je utvrđeno pravo na rentu.

 

              Nadalje, tu rečenicu se ne smije tumačiti samostalno izvan cjelokupnog konteksta i razloga navedene presude revizijskog suda u kojima je nastavno vrlo jasno rečeno koje odlučne činjenice bi morale postojati za prihvaćanje zahtjeva za ukidanje rente.

 

              Dakle, one odlučne činjenice koje ulaze u činjeničnu osnovu identiteta predmeta spora mogu biti uspješno osporene samo putem instituta ponavljanja tog postupka, a ne vođenjem novog, drugog postupka u ovom predmetu. Tužitelj uopće ne tvrdi da je u vremenu dok je to bilo moguće uspio izmijeniti, ukinuti ili poništiti pravomoćno rješenje doneseno od strane nadležnog upravnog tijela, a koje je bilo podlogom za dosudu rente pa je postojala vezanost parničnog suda za tu odluku u postupku u kojem se kao o glavnom pitanju raspravljalo o razlozima umirovljenja. Također nije vođen ni postupak obnove tog upravnog postupka.

 

              Dakle, ona činjenica koja bi ovdje mogla biti od značaja je pitanje je li tuženiku nakon što je ostvario starosnu mirovinu došlo do npr. umanjenja imovinske štete, a što bi bilo moguće utvrditi uspoređivanjem visine mirovine koju tuženik prima s visinom starosne mirovine koju bi on ostvarivao da nije bilo štetnog događaja i s tim u vezi invalidskog umirovljenja po rješenju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje.

 

              Međutim, budući da tu činjenicu tužitelj uopće nije dokazivao ni dokazao niti u reviziji u tom pravcu ističe bilo kakve postupovnopravne ili materijalnopravne prigovore, revizijski sud nije bio ovlašten po službenoj dužnosti u okviru odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP dovesti u sumnju zakonitost drugostupanjske presude.

 

              Zbog svega rečenog valjalo je u pogledu odluke o glavnoj stvari na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu, dok će se u nastavku postupka povodom eventualno kumuliranog zahtjeva za smanjenje rente povesti računa o prethodno izloženom shvaćanju revizijskog suda.

 

              U pogledu pobijanja drugostupanjske odluke o troškovima postupka treba reći sljedeće:

 

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenje kojim prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta (merituma) spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako i revizijski sud u odluci broj Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.).

 

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja glede odluke o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.             

 

Zagreb, 30. studenoga 2016.