Broj: Rev 1531/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice S. M., II-tužitelja M. M., III-tužitelja mlljt. R. Š., IV-tužitelja mlljt. I. Š., oboje zastupanih po skrbniku M. M. i V-tužitelja D. M., svi iz G., i svi zastupani po punomoćnici S. Č., odvjetnici u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Sisku, uz umješača Centar za socijalnu skrb G., zastupanog po punomoćniku D. J., odvjetniku u V. G., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Sisku broj Gž-295/2013 od 7. ožujka 2014., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Glini broj P-161/11-53 od 24. listopada 2012., u sjednici vijeća održanoj 30. studenoga 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Djelomično se prihvaća revizija petotužitelja D. M., te se preinačuju presuda Županijskog suda u Sisku broj Gž-295/2013 od 7. ožujka 2014. i presuda Općinskog suda u Glini broj P-161/11-53 od 24. listopada 2012. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev petotužitelja D. M. do iznosa od 105.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka te se sudi:

 

Tužena je dužna petotužitelju D. M. platiti iznos od 105.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. siječnja 2011. pa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, u roku 15 dana.

 

U preostalom dijelu revizija petotužitelja D. M. odbija se kao neosnovana.

 

Tužena je dužna tužiteljima naknaditi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 8.424,08 kn u roku od 15 dana.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija prvo do četvrtotužitelja S. M., M. M., te mljt. R. Š. i I. Š. odbacuje se kao nedopuštena.

 

Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u toč. I/ izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev prvo do četvrtotužitelja te je naloženoj tuženoj da svakom od prvo do četvrtotužitelja plati iznos od 154.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena tekućom od 14. siječnja 2011. pa do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev svakog od navedenih tužitelja u visini od 66.000,00 kn preko dosuđenog iznosa, a do ukupno zatraženih 220.000,00 kn, odbijen kao neosnovan. U toč. II/ izreke prvostupanjske presude odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev petotužitelja D. M., dok je u toč. III/ izreke prvostupanjske presude naloženo tuženoj da prvotužiteljici S. M. i drugotužitelju M. M. solidarno plati iznos od 14.000,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena tekućom od 14. siječnja 2011. pa do isplate, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tih tužitelja u iznosu od 6.000,00 kn. U toč. IV/ izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženoj da prvo do četvrtotužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 35.285,94 kn dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova tih tužitelja odbijen kao neosnovan.

 

Drugostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijene su djelomično kao neosnovane žalbe tužitelja, tužene i umješača, te je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I/, II/ i III/ izreke. U toč. II. izreke drugostupanjske presude djelomično je prihvaćena žalba tužitelja te tužene i umješača te je preinačena prvostupanjska presuda u pogledu troškova parničnog postupka iz st. IV/ izreke prvostupanjske presude, te je suđeno da je tužena dužna prvo do četvrtotužiteljima naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 81.994,64 kn. U toč. III. izreke drugostupanjske presude naloženo je tužiteljima da tuženoj naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 18.348,00 kn, te umješaču iznos od 3.300,00 kn, dok je u toč. IV. izreke drugostupanjske presude odbijen zahtjev tužene i umješača za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan. U toč. V. izreke drugostupanjske presude odbijen je zahtjev tužitelja kao i zahtjev tužene za naknadu troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu reviziju su izjavili tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude na način da prihvati tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

 

Tužena je dostavila odgovor na reviziju u kojoj je predložila da se revizija tužitelja odbaci kao nedopuštena, a podredno da se odbije kao neosnovana.

 

Revizija petotužitelja je djelomično osnovana, a revizija prvo do četvrtotužitelja je nedopuštena.

 

U smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 – dalje: ZPP) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu štete slijedom čega revizija nije dopuštena u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP, a obzirom da drugostupanjska presuda nije donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP revizija nije dopuštena niti u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP.

 

Prvo do petotužitelji zatražili su naknadu neimovinske štete u iznosu od 220.000,00 kn svaki, a prvo i drugotužitelji su pored tog iznosa zatražili i isplatu naknade imovinske štete u iznosu od 20.000,00 kn. Obzirom da su prvo do četvrtotužitelji odbijeni s dijelom tužbenog zahtjeva u visini od 66.000,00 kn svaki na ime zatražene neimovinske štete, a pored toga prvo i drugotužitelji sa iznosom od 6.000,00 kn na ime imovinske štete, vidljivo je da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude za svakog od prvo do četvrtotužitelja ne prelazi iznos od 200.000,00 kn. Pritom treba navesti da u smislu odredbe čl. 37. st. 2. ZPP ako pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva, pa se ti iznosi ne mogu zbrajati, pri čemu nije od značaja što su samo u odnosu na imovinsku štetu prvo i drugotužitelji odbijeni sa zahtjevom za solidarnu isplatu iznosa od 6.000,00 kn, jer za prvo i drugotužitelje je vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude iznos od 72.000,00 kn, a za treće i četvrtotužitelje iznos od 66.000,00 kn.

 

Stoga revizija prvo do četvrtotužitelja nije dopuštena te je istu valjalo temeljem odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u odnosu na te tužitelje odbaciti i riješiti kao u izreci rješenja.

 

U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP u odnosu na reviziju petotužitelja D. M. ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev petotužitelja da mu tužena isplati naknadu neimovinske štete temeljem odredbe čl. 1101. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO), a uslijed štetnog događaja u kojem je ubijena N. Š., a sestra tog tužitelja.

 

U revizijskoj fazi postupka sporno je da li petotužitelju pripada naknada neimovinske štete zbog smrti sestre u smislu odredbe čl. 1101. st. 2. ZOO, a sporno je i da li je sada pokojna doprinijela nastanku štetnog događaja i u kojem omjeru.

 

U postupku je utvrđeno.

 

- da je N. Š. sestru tužitelja u Gradskom parku u G. 25. kolovoza 2010. pucajući iz pištolja ubio njen bivši suprug J. Š.,

 

- da je do tog štetnog događaja došlo zbog propusta djelatnika Policijske postaje G. i djelatnika Centra za socijalnu skrb G. koji nisu poduzeli odgovarajuće mjere kako bi navedeni štetni događaj spriječili i nisu postupali sukladno svojim zakonskim ovlaštenjima,

 

- da se ti propusti sastoje u tome što je nakon dojave majke J. Š. da on ima oružje i da se namjerava ubiti došlo do propusta policijskih službenika koji nakon što su pronašli J. Š. istog nisu pregledali i utvrdili da li on kod sebe ima oružje,

 

- da djelatnici Centra za socijalnu skrb G. iako su bili upoznati sa cjelokupnom situacijom u obitelji Š. i prijavama obiteljskog nasilja te asistencijama djelatnika policije te nakon dojave od Policijske postaje G. da je majka J. Š. prijavila njegov nestanak i namjeru da se ubije, nisu poduzeli mjere zaštite maloljetne djece stranaka i njihove sada pokojne majke i da na to nisu upozorili sada pokojnu,

 

- da sada pokojna J. Š. je štetnog događaja protivno odluci suda otišla s bivšim suprugom i njihovom zajedničkom djecom u Gradski park u G. iako je znala i bilo joj je poznato da se protiv bivšeg supruga vode kazneni i prekršajni postupci, da je s djecom boravila u sigurnoj kući u S. i da se nije smjela sastajati s bivšim suprugom mimo odluke suda koji je susrete i druženja s djecom odredio samo u prostorijama Centra za socijalnu skrb i to u prisutnosti njihovih djelatnika,

 

- da je sada pokojna samo povremeno živjela kod kuće s roditeljima i bratom D. M.,

 

- da je D. M. sa pokojnom sestrom zadržao emocionalnu vezu i nakon što je ista zasnovala svoju obitelj, a istu je održavao i tijekom boravka sada pokojne i djece u skloništu za žrtve nasilja,

 

- da su na dan štetnog događaja upravo D. M. i njegov otac dovezli sada pokojnu na susret sa bivšim suprugom i zajedničkom djecom, te su čekali u gradu završetak tog susreta.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključili su da na strani petotužitelja D. M. nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 1101. st. 2. ZOO da bi mu se priznala naknada neimovinske štete za slučaj smrti sestre iz razloga što između njega i pokojne nije postojala trajnija zajednica života. Nižestupanjski sudovi također u odnosu na omjer odgovornosti za nastanak štetnog događaja zaključuju da je sada pokojna sama doprinijela nastanku štetnog događaja u visini od 30% iz razloga što je dobro znala na koji način može održavati susrete sa svojim bivšim suprugom na temelju sudske odluke i da joj je bivši suprug sklon obiteljskom nasilju, te da se  protiv njega zbog toga vode kazneni i prekršajni postupci.

 

Petotužitelj u reviziji iznosi revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka pri čemu navodi samo da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer da drugostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, te da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, te su ti razlozi nejasni i postoje proturječnosti između onog što se u razlozima presude navodi sa sadržajem isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj u bitnom smatra da su sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 1101. st. 2. ZOO kada su odbili u cijelosti zahtjev tog tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog smrti sestre iz razloga što je tužitelj kao brat sada pokojne bio u izuzetno bliskim odnosima sa sada pokojnom sestrom, te da je upravo u vrijeme sveukupnih događanja te obiteljskog nasilja od strane bivšeg supruga pokojne isti održavao kontakte sa svojom sestrom, davao joj podršku, a pokojna je povremeno boravila u obiteljskoj kući svojih roditelja gdje živi i petotužitelj D. M.

 

U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka koji ističe tužitelj u reviziji, isti samo navodi zakonsku formulaciju iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a nigdje ne navodi na koji način i u čemu bi se sastojala bitna povreda odredaba parničnog postupka, slijedom čega na temelju tako općenite zakonske formulacije se uopće taj revizijski razlog ne može valjano ispitati, pa isti nije osnovan.

 

Međutim, osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U smislu odredbe čl. 1101. st. 2. ZPP u slučaju smrti pravo na pravičnu novčanu naknadu ima i brat ili sestra ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života. Pojam trajnije zajednice života potrebno je tumačiti u okolnostima svakog pojedinog konkretnog slučaja, a bez pukog gramatičkog tumačenja ove odredbe, odnosno da su umrli i brat ili sestra morali živjeti u istom kućanstvu. To znači da trajnija zajednica života ne podrazumijeva nužno i fizičko zajedničko življenje već naprotiv da je između braće i sestara, unatoč činjenici što su odrasle i samostalne osobe, postojala čvrsta emocionalna povezanost te da su i dalje bili upućeni jedni na druge.

 

U ovom konkretnom slučaju ovaj revizijski sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i svih konkretnih okolnosti slučaja zaključuje kako je upravo takva čvrsta emocionalna veza između petotužitelja i njegove sada pokojne sestre postojala sve do njene smrti, a koja povezanost i upućenost jednog na drugog se iskazivala između ostalog u neposrednoj kontinuiranoj komunikaciji i pružanju podrške tužitelja D. M. sada pokojnoj sestri kroz cijelo razdoblje zlostavljanja i obiteljskog nasilja od bivšeg supruga, a koje je u konačnici rezultiralo i tragičnim štetnim događajem. Na to upućuju činjenice kao što je između ostalog, i to da je upravo štetnog događaja brat dovezao sestru na susret djece sa ocem i bivšim suprugom sada pokojne. Sve upućuje na zaključak kako je postojala čvrsta emocionalna veza između petotužitelja i sada pokojne sestre i isti se za svoju sestru brinuo i pomagao joj u najtežem razdoblju njenog života. Ako se tome pridodaju posebne okolnosti nastanka štetnog događaja i svih posljedica te emocionalnog stresa koje je doživio tužitelj, ovaj sud zaključuje da su u ovom konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz čl. 1101. st. 2. ZOO i da petotužitelj D. M. ima pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog smrti sestre sada pokojne N. Š.

 

Pritom ovaj sud smatra da tom tužitelju na ime naknade neimovinske štete pripada iznos od 150.000,00 kn koji se smatra primjerenim obzirom na sve okolnosti slučaja, a ovaj sud također prihvaća utvrđeni omjer odgovornosti za nastanak štetnog događaja, pri čemu je sada pokojna doprinijela u omjeru od 30% nastanku štetnog događaja kako to zaključuju nižestupanjski sudovi, slijedom čega petotužitelju pripada naknada neimovinske štete u visini od 105.000,00 kn. U odnosu na revizijske navode da nema suodgovornosti sada pokojne, ovaj sud, kao i nižestupanjski sudovi, prihvaća da je sada pokojna dobro znala za ponašanje svog bivšeg supruga, da je on sklon obiteljskom nasilju, da su u tijeku kazneni i prekršajni postupci protiv istog, da je sud odredio viđanja sa djecom isključivo u prostorijama Centra za socijalnu skrb te da je sada pokojna bila obaviještena na dan štetnog događaja o cijeloj opasnoj situaciji, slijedom čega je sada pokojna doprinijela nastanku štetnog događaja u visini od 30%.

 

Stoga je temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP valjalo djelomično prihvatiti reviziju petotužitelja i presuditi kao u izreci.

 

U smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP valjalo je preinačiti i odluku o troškovima parničnog postupka na način da je naloženo tuženoj da svim tužiteljima naknadi daljnji trošak koji se sastoji u tome da tužiteljima za zastupanje pripada uvećanje od 40% sukladno tbr. 36.  Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09), pa je priznat trošak tužiteljima valjalo po tom osnovu uvećati za iznos od 9.010,40 kn i isti umanjiti za 30% obzirom na omjer uspjeha, a tužiteljima je valjalo priznati i djelomično trošak sastava revizije obzirom da je petotužitelj uspio sa gotovo 50% svog zahtjeva slijedom čega je u sastavu revizije njegov udio na taj način u visini od 10% što iznosi 2.116,80 kn, pa je trebalo naložiti tuženoj platež daljnjeg iznosa na ime troškova parničnog postupka tužitelja u visini od 8.424,08 kn. Pritom je ovaj sud u cijelosti ostavio na snazi odluku o trošku u drugostupanjskoj odluci jer je ista pravilno obračunata kako u pogledu visine priznatog troška svakoj od stranaka tako i u odnosu na omjer uspjeha u parnici, te je samo odlučeno da tužena tužiteljima plati daljnji trošak parničnog postupka obzirom na djelomični uspjeh s revizijom petotužitelja.

 

U odnosu na zatraženi trošak sastava odgovora na reviziju tužene, isti nije priznat tuženoj iz razloga što nije bio potreban za vođenje ove parnice, a sve temeljem odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 30. studenoga 2016.