Broj: Revr 335/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. B. iz R., zastupanog po punomoćniku M. S., odvjetniku u R., protiv tuženika M. P. d.o.o. Đ., zastupanog po punomoćniku M. Š., odvjetniku u R., radi poništenja i utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv pravomoćne presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1504/12 od 22. kolovoza 2012., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1660/10 od 20. prosinca 2011., u sjednici vijeća održanoj 21. prosinca 2016.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se revizija tužitelja Ž. B. kao neosnovan

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

              „I. Poništava se ugovor o radu od ... sklopljen između B. Ž. iz R. i M. P. d.o.o. iz Đ., MBS ... zastupano po dir. D. M. kojim ugovorom je zasnovan radni odnos na radnom mjestu pod nazivom skladištar, koji pripada tuženiku, Sektor P. c. R.

 

              II. Utvrđuje se da ugovor o radu od 1. studenog 2008. sklopljen između B. Ž. Ž. iz R., i M. P. d.o.o. iz Đ., MBS ... zastupano po dir. D. M. kojim ugovorom je zasnovan radni odnos na radnom mjestu pod nazivom skladištar koji pripada tuženiku, Sektor P. c. R., nikada nije prestao i da je rečeni ugovor i dalje na snazi.

 

              III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.460,00 kn sve u roku od 8 dana.“

 

              Presudom suda drugog stupnja pod točkom I. izreke prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je presuda suda prvog stupnja tako što je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen u cijelosti, a pod točkom II. naloženo je tužitelju da naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 4.597,50 kn, u roku od 8 dana.

 

              Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj zbog  bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da sud prihvati reviziju, preinači pobijanu drugostupanjsku presudu i potvrdi prvostupanjsku presudu ili predmet vrati na ponovni postupak, odnosno da sud ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovni postupak.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija tužitelja nije osnovana.

 

              Ovaj je sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 148/11  - dalje ZPP) u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u okviru određeno navedenih revizijskih razloga.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za poništenjem ugovora o radu sklopljenog između tužitelja i tuženika 9. veljače 2010., a koji ugovor je sklopljen na određeno vrijeme, te zahtjev za utvrđenje da ugovor o radu od 1. studenog 2008. sklopljen na neodređeno vrijeme nikada nije prestao te da je isti i dalje na snazi.

 

              Tužitelj u reviziji ne navodi izričito na koju se bitnu povredu odredaba parničnog postupka poziva no iz sadržaja same revizije proizlazi da prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Međutim valja reći kako  u obrazloženju nema bitnih povreda te je pobijana odluka razumljiva, jasna i potpuna, nema proturječnosti između obrazloženja i izreke stoga se presuda može valjano ispitati.

 

              U dijelu revizijskih navoda kojima prigovora nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju valja reći kako navedeni prigovor nije dopušten revizijski razlog u smislu čl. 385. ZPP.

 

              U postupku je utvrđeno:

 

              - da je tužitelj bio radnik tuženika i da je radio na radnom mjestu skladištara na temelju ugovora o radu od 1. studenog 2008. na neodređeno vrijeme,

              - da je 22. siječnja 2010. tuženik donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu nakon incidenta pri kojem je tužitelj fizički nasrnuo na nadređenog kolegu,

              - da tužitelj nije podnio zahtjev za zaštitu prava,

              - da je tužitelj sa tuženikom sklopio novi ugovor o radu 9. veljače 2010. na određeno vrijeme.

 

              Cijeneći takva utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio kako je tužitelj bio u zabludi prilikom sklapanja ugovora o radu od 9. veljače 2010. te da odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu nije u  skladu s odredbom čl. 113. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, dalje: ZR) stoga da je i dalje na snazi ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. studenog 2008. Drugostupanjski sud je preinačio odluku suda prvog stupnja te je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja zaključivši kako tužitelj nije bio u zabludi prilikom potpisivanja ugovora o radu na određeno vrijeme od 9. veljače 2010., da je tužitelj propustio podnijeti zahtjev za zaštitu prava nakon odluke o izvanrednom otkazu te da je stoga u cijelosti neosnovan njegov tužbeni zahtjev.

 

              Neosnovani su prigovori tužitelja da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

 

              U odnosu na dio tužbenog zahtjeva za poništenjem ugovora o radu sklopljenog između tužitelja i tuženika 9. veljače 2010., a koji ugovor je sklopljen na određeno vrijeme, drugostupanjski sud je zaključio kako tužitelj nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 9. veljače 2010. bio u zabludi.

 

Prema odredbi čl. 280. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) zabluda je bitna ako se odnosi na objekt ugovora, bitna svojstva objekta ugovora, na osobu s kojom se sklapa ugovor ako se sklapa s obzirom na tu osobu, a i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri strana smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila takav ugovor, dok je stavkom 2. propisano da strana koja je u zabludi može zahtijevati poništaj ugovora zbog bitne zablude.

 

Odredbom čl. 284. st. 1. ZOO propisano je da ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na sklapanje ugovora, druga strana može zahtijevati poništaj ugovora i onda kad zabluda nije bitna.

 

Nadalje, odredbom čl. 330. ZOO propisano je da je ugovor pobojan kad je pri njegovu sklapanju bilo mana volje, dok je čl. 331. st. 1. ZOO propisano da je ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena može zahtijevati da se ugovor poništi.

 

Stoga, prema ocjeni ovoga suda, drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 280. i 284. ZOO i u svezi s primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključio da tužitelj nije dokazao da je prijeporni Ugovor o radu od 9. veljače 2010. sklopljen u zabludi.

 

Naime odredbom čl. 219. st. 1. ZPP svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Odredbom  čl. 221.a ZPP-a propisano je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8. ZPP) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, a kako je teret dokaza o postojanju mane volje odnosno zablude na strani koja tvrdi da je ugovor sklopila pod njezinim utjecajem a to tužitelj nije dokazao, to je tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu pravilno odbijen.

 

Također valja napomenuti da tužitelj u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava nije naveo niti jedan konkretan navod koji bi utjecao na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

 

              Nadalje, prema odredbi čl 129. st. 1. ZR radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava.

 

              U konkretnom slučaju nesporno je da tužitelj nije podnio zahtjev za zaštitu prava nakon odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 22. siječnja 2010. Međutim, samom činjenicom što je tužitelj sa tuženikom nakon otkaza sklopio novi ugovor o radu od 9. veljače 2010. proizlazi da je, ako ne ranije, tada saznao da mu je prestao prethodni ugovor o radu od 1. studenog 2008., pa je za njega od tada počeo teći prekluzivni rok za traženje zaštite prava zbog spomenutog otkaza. Zbog toga nije odlučno je li mu je odluka o izvanrednom otkazu uručena sukladno odredbi čl. 112. ZR. Time je takva odluka o izvanrednom otkazu ugovor o radu postala zakonita. Slijedom navedenog tužitelju je prestao radni odnos  sklopljen na temelju ugovora o radu od 1. studenog 2008. te je pravilno odlučio drugostupanjski sud kada je i u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Kako revizijskim navodima pobijana odluka nije dovedena u sumnju, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je u svemu odbiti reviziju tužitelja i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 21. prosinca 2016.