Broj: Revr 998/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga član vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari I-tužiteljice A. L.₁, II-tužitelja D. L. i III-tužitelja A. L.₂, svi iz Z., koje zastupa D. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & K. iz Z., protiv tuženika M. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnica J. B., odvjetnica u ZOU V. P. i J. B. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskoga suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-424/13-2 od 14. svibnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-887/11-20 od 18. prosinca 2012., u sjednici održanoj 3. siječnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

              Dopuna revizije tužitelja od 23. srpnja 2014. odbacuje se kao nepravovremena.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke (podtočke I. do IV. izreke) odbijen je tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 220.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama svakom od tužitelja, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka. Točkom II. izreke naloženo je tužiteljima naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 35.500,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelji podnose reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u daljnjem tekstu: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu preinačenje pobijane odluke na način da se tužbeni zahtjev prihvati, odnosno podredno ukidanje te presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije.

 

Tužitelji su dana 23. srpnja 2014. podnijeli i dopunu revizije uz prilog - presliku rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z., od 22. travnja 2014.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja nije osnovana, s tim da je dopuna njihove revizije nepravovremena.

 

U povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (članak 392.a stavak 1. ZPP-a).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete zbog smrti bliskog srodnika, sad pok. N. L., zbog štetnog događaja koji se zbio ..., kada je prilikom odlaska na službeni put u prednika tužitelja pucao nepoznati počinitelj od kojih ozljeda je isti preminuo.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je prednik tužitelja bio u radnom odnosu kod tuženika sve do dana svoje smrti u svojstvu predsjednika nadzornog odbora te da je na njega ..., ispred njegove kuće u 6,40 sati pucao nepoznati počinitelj od kojih posljedica je isti preminuo ..., da je u svezi tog događaja tuženik sačinio prijavu o ozljedi na radu u kojoj se navodi da je prednik tužitelja stradao prilikom dolaska na posao, kao i da je u tijeku kazneni postupak protiv nepoznatog počinitelja.

 

Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev uz zaključak da u ovom slučaju nema odgovornosti tuženika za nastalu štetu sukladno članku 102. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - Odluka Ustavnog suda RH, u daljnjem tekstu: ZR) te odredbama o objektivnoj odštetnoj odgovornosti Zakona o zaštiti na radu i to zato jer poslodavac ne odgovara za nastalu štetu koja je posljedica protupravnog djelovanja trećih osoba i koja nije sastavni dio procesa rada. Ističu da bi poslodavac u  konkretnom slučaju bio odgovoran za nastalu štetu radniku samo ako je ona posljedica utjecaja tehnološkog procesa i ako je šteta posljedica propusta zaštite na radu kao sastavnog dijela organizacije rada.

 

Slijedom toga, nižestupanjski sudovi ocjenjuju da se ovdje ne radi o šteti na radu i u vezi s radom, kao i da tužitelji nisu dokazali da bi tuženik bio odgovoran za odnosnu štetu, stoga su u cijelosti odbili tužbeni zahtjev svakog od tužitelja.

 

Neosnovano se u reviziji osporava primjena materijalnog prava uz navode da se ovdje radi o šteti u vezi s radom, kao i da je postojao profesionalni rizik za prednika tužitelja, kojem je tuženik trebao osigurati zaštitu od ozljeda koje bi mu se mogle nanijeti prilikom odlaska na službeni put i to u vidu ugovaranja tjelesne zaštite i osiguranog prijevoza do odredišta službenog putovanja. Revidenti uz to navode da je na tuženiku bio teret dokaza da je šteta nastala bez njegove krivnje, a ne na tužiteljima, kako to pogrešno smatraju nižestupanjski sudovi.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno da je šteta posljedica protupravnog djelovanja nepoznatog počinitelja u odnosu na što se i nadalje vodi kazneni postupak.

 

Tuženik je već u odgovoru na tužbu, pozivajući se na opću odredbu iz članka 1067. stavak 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO/05), istaknuo da je sporna šteta nastala isključivo radnjom treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije postojanje nije mogao izbjeći niti otkloniti.

 

Prema odredbama članka 102. ZR-a, ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan zaposleniku naknaditi štetu po općim propisima obveznoga prava. Uz to, na temelju članka 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09 i 143/12), koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, poslodavac odgovara zaposleniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava.

 

Konačno, prema odredbama članka 1067. stavak 1. i 2. ZOO/05, poslodavac se može osloboditi (objektivne) odštetne odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti, odnosno ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti.

 

U ovom je postupku, na temelju utvrđenih činjenica, nedvojbeno da je utužena šteta nastala isključivo radnjom treće osobe koja je pucala u oštećenika iz vatrenog oružja i koju tuženik nije mogao predvidjeti te čije posljedice nije mogao ni izbjeći, niti otkloniti.

 

Slijedom toga, neovisno da li je odnosna šteta nastala kao šteta na radu ili u vezi s radom, tuženik niti prema pravilima o objektivnoj odgovornosti poslodavca nije odgovoran za štetu zbog smrti prednika tužitelja.

 

Međutim, samo ako je oštećenik prilikom obavljanja poslova svog radnog mjesta redovno i stalno izložen opasnostima koje mogu ugroziti njegov život i zdravlje jer zbog prirode tog posla postoji velika mogućnost sukobljavanja s drugim osobama koje mogu postupati protupravno i ponašati se nasilno, a što predstavlja profesionalni rizik u obavljanju takvih poslova (primjerice: policajca i sl.), tada se protupravna radnja kojom je došlo do štete ne smatra radnjom treće osobe i tek tada nema mogućnosti oslobođenja odgovorne osobe (poslodavca) od njezine objektivne odgovornosti (tako i u Revr-169/2007-2 od 6. rujna 2007.).

 

Zbog navedenog činjeničnog utvrđenja, s obzirom na prirodu posla koji je obavljalo prednik tužitelja, nisu prihvatljive ni tvrdnje revidenata da je stradavanje prednika tužitelja koji je kritičnog jutra išao na službeno putovanje kao predsjednik nadzornog odbora tuženika, posljedica profesionalnog rizika koji je u sebi u konkretnom okolnostima nosio takav posao.

 

Prema tome, materijalno pravo u konkretnom slučaju nije pogrešno primijenjeno.

 

Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci.

 

Pobijana presuda dostavljena je tužiteljima 12. lipnja 2013., dok je dopuna njihove revizije podnesena sudu tek 23. srpnja 2014., dakle, nakon isteka roka od 30 dana iz članka 382. stavak 4. ZPP-a.

 

Zbog toga je dopuna revizije nepravovremena pa je, primjenom članka 392. stavak 1. ZPP-a, valjalo riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 3. siječnja 2017.