Broj: Revr 1695/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. K. iz K., koju zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika B. d.o.o. iz Z., kojeg zastupaju punomoćnice A. K. R. i J. P., odvjetnice u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika T. o. d.d. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1529/2013-2 od 30. siječnja 2014., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-512/09-49 od 27. prosinca 2012., u sjednici održanoj 4. siječnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tuženika B. d.o.o.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja pod točkom I/1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku na ime naknade štete platiti tužiteljici iznos od 37.500,00 kuna sa zateznom kamatom po stopi u visini pobliže navedenoj u izreci presude tekućoj od 15. listopada 2008., kao dana podnošenja odštetnog zahtjeva u mirnom postupku pa do isplate, u roku od 15 dana, pod točkom 1/II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku platiti na ime naknade štete tužiteljici iznos od 7.560,00 kuna sa zateznom kamatom po stopi u visini pobliže navedenoj u izreci presude, tekućoj od dana donošenja presude suda prvog stupnja pa do isplate, sve u roku od 15 dana, dok je pod točkom 1/III. izreke odbijen tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak sa zateznom kamatom po stopi u visini pobliže navedenoj u izreci presude tekućoj od donošenja presude suda prvog stupnja do isplate, u roku od 15 dana. Točkom II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 6.562,50 kuna, u roku od 15 dana.

 

Presudom suda drugog stupnja presuđeno je:

 

„Žalba tužiteljice djelomično se uvažava a djelomično se odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 14-Pr-512/09-49 od 27. prosinca 2012. godine:

 

- potvrđuje u točki I izreke u dijelu u kojem je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za isplatu iznosa od 2.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos,

 

- preinačuje u preostalom dijelu točke I izreke i u točki II izreke pa se sudi:

 

Nalaže se tuženiku B. d.o.o. Z., ..., da tužiteljici G. K. iz K., ..., isplati iznos od 43.060,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom, i to na iznos od 35.500,00 kuna od 15. listopada 2008. godine pa do isplate, a na iznos od 7.560,00 kuna od 27. prosinca 2012. godine pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu, i da joj na ime naknade parničnog troška isplati iznos od 16.262,50 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu, tekućom od 27. prosinca 2012. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.“

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe 382. st. 1. t. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 28/13 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i potvrdi prvostupanjsku presudu, podredno da predmet vrati na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova postupka i troška sastava revizije.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP).

 

Tuženik u reviziji ukazuje da je u postupku pred drugostupanjskim sudom učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka i to povreda načela neposrednosti postupka time što se drugostupanjski sud prilikom odlučivanja o visini naknade štete upustio u analizu nalaza medicinskog vještaka na način da je nespornima utvrdio svaki pojedini vid neimovinske štete naveden u nalazu, a da nije saslušao tužiteljicu i medicinskog vještaka, osobito uzevši u obzir činjenicu da se prvostupanjski sud u svojoj odluci nije upuštao u ocjenu dokaza o visini neimovinske štete.

 

Odredbom čl. 373.a ZPP propisano je da drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe:

 

- da bitne činjenice među strankama nisu sporne,

 

- da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.

 

Suprotno navodima tuženika sud drugog stupnja je, nakon što je ocijenio da je prvostupanjski sud na temelju utvrđenih činjenica izveo pogrešan zaključak da ne postoji tuženikova odgovornost za štetu koju je tužiteljica pretrpjela na radu jer nije dokazao postojanje razloga koji isključuju njegovu odgovornost, postupajući u skladu s odredbom čl. 373.a ZPP utvrdio činjenice koje se odnose na postojanje i visinu štete na temelju dokaza koje je izveo prvostupanjski sud i koji postoje u predmetnom spisu. Dakle, drugostupanjski sud je koristeći se procesnim ovlaštenjem iz čl. 373.a st. 2. ZPP utvrdio činjenice u pogledu visine štete na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, zbog čega u postupku pred drugostupanjskim sudom nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka i to povreda načela neposrednosti postupka.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi naknade neimovinske i imovinske štete koju je pretrpjela uslijed zadobivene ozljede na radu 5. rujna 2007. padom s ljestvi pri obavljanju radnog zadatka, slaganja robe, sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

 

U ovoj fazi postupka i nadalje je sporna odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja i visina dosuđene pravične novčane naknade.

 

Polazeći od utvrđenja da je tužiteljica kod tuženika bila zaposlena kao prodavač-blagajnik i da je ozlijeđena pri obavljanju uobičajenog radnog zadatka-slaganja robe na gornju policu („oberlager“) koji radni zadatak nije prvi put obavljala, da je u obavljanju tog radnog zadatka koristila jednokrake ljestve koje su u svemu bile isprave i podobne za izvršenje tog radnog zadatka jer su imale rukohvate te kuke za učvršćenje na gornju policu, da je tužiteljica radnju silaženja s ljestvi obavljala licem okrenutim prema ljestvama i polici kao i da je bila osposobljena za rad na siguran način, prvostupanjski sud je ocijenio da je do pada tužiteljice došlo barem njezinom običnom nepažnjom (imajući u vidu da su ljestve koje je koristila bile sigurne i ispravne te da do pada nije došlo zbog nekog njihovog svojstva (klizavosti)) jer se prilikom silaska s ljestvi nije dovoljno čvrsto rukama držala za rukohvate, zbog čega je odbio tužbeni zahtjev.

 

Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev zaključujući da je sud prvog stupnja iz činjenica koje je utvrdio izveo pogrešan zaključak o postojanju razloga koji isključuju odgovornost tuženika zbog čega je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.

 

Sud drugog stupnja ocjenjuje da za štetu koju je tužiteljica pretrpjela na radu zbog zadobivenih tjelesnih ozljeda uslijed pada s ljestvi tuženik kao njezin poslodavac odgovara po objektivnom kriteriju. Naime, obavljanje poslova tako da se koriste ljestve, kao u konkretnom slučaju, imajući u vidu da je riječ o obavljanju poslova na visini, prema shvaćanju drugostupanjskog suda, predstavlja opasnu djelatnost.

 

Poslodavac se odgovornosti koja je uvijek objektivna može osloboditi u cijelosti samo u slučajevima pripisanim odredbom čl. 1067. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) tj. ako šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti (viša sila), ili ako je šteta nastala isključivo radnjom oštećenog ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti dok se poslodavac može djelomično osloboditi odgovornosti za štetu tj. samo onda kada je oštećeni djelomično pridonio nastanku štete. Teret dokazivanja postojanja navedenih razloga za isključenje odgovornosti uvijek je na poslodavcu.

 

Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radilo o obavljanju poslova na visini tj. upotrebom ljestvi stalnim penjanjem i silaženjem po njima držeći pri tome u rukama stvari koje se podižu na policu ili spuštaju sa police, padovi su uvijek mogući i pri pravilnoj uporabi ljestvi zbog čega, prema ocjeni drugostupanjskog suda, nije riječ o radnji koja se nije mogla predvidjeti i čije posljedice se nisu mogle izbjeći osiguravanjem nekih drugih sigurnijih sredstava rad kada je rad trebalo obaviti na visini.

 

Stoga drugostupanjski sud ocjenjuje da je na temelju činjenica utvrđenih po prvostupanjskom sudu pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo zaključiti da je tuženik kao poslodavac odgovoran za štetu koju je tužiteljica pretrpjela na radu 5. rujna 2007. jer nije dokazao postojanje razloga koji isključuju njegovu odgovornost.

 

Prije svega treba reći da nije pravilna ocjena drugostupanjskog suda da penjanje tužiteljice po ljestvama radi obavljanja radne operacije slaganja robe na gornju policu-„oberlager“, u konkretnom slučaju predstavlja opasnu djelatnost. Naime, neka je djelatnost opasna samo onda kad u njezinom redovitom tijeku, već po samoj njenoj tehničkoj prirodi i načinu obavljanja, može biti ugroženo zdravlje ljudi i imovine, tako da to ugrožavanje iziskuje povećanu pažnju osoba koje obavljaju tu djelatnost (tako i ovaj sud u Rev 2279/97 od 19.  listopada 2000.).

 

U konkretnom slučaju predmetna aktivnost penjanja na ljestve koje imaju rukohvate i kukice za učvršćenje za gornju policu-oberlager nema niti jedan od navedenih elemenata da bi se smatrala opasnom djelatnošću.

 

Međutim, pravilno je drugostupanjski sud ocijenio da je tuženik odgovoran tužiteljici na pretrpljenu štetu.

 

Naime, odgovornost poslodavca radniku za štete nastale ozljedom na radu uređena je odredbom čl. 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 59/96, 94/96, 114/03 i 100/04 - dalje: ZZR) i čl. 102. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04-pročišćeni tekst i 68/05 - dalje: ZR).

 

Prema odredbi čl. 15. ZZR poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u vezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava. U skladu s naprijed navedenim na odgovornost poslodavca za naknadu štete kao opći propis obveznog prava kojima je uređena odgovornost po načelu uzročnosti, primjenjuje se odredba čl. 1067. ZOO.

 

U smislu odredbe čl. 1067. ZOO, poslodavac se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti (viša sila), ako je šteta nastala isključivom radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti dok se poslodavac može djelomično osloboditi odgovornosti kada je oštećenik (radnik) doprinio nastanku štetnog događaja, pri čemu je teret dokazivanja postojanja navedenih okolnosti za isključenje odgovornosti uvijek na poslodavcu.

 

Drugostupanjski sud temelji svoju odluku na ocjeni da tuženik nije dokazao da postoji razlog za isključenje njegove odgovornosti u nastanku štete, a tuženik u reviziji prigovara toj ocjeni, smatrajući da je u konkretnom slučaju do štete došlo grubom nemarnošću tužiteljice.

 

Imajući na umu da tuženik u ovom postupku odgovara temeljem načela uzročnosti te da, tuženik na kojem je teret dokazivanja, tijekom postupka nije dokazao u čemu bi se sastojao propust tužiteljice u obavljanju konkretne radne operacije odnosno nije dokazao da postoje razlozi za isključenje odgovornosti poslodavca, pravilna je ocjena drugostupanjskog suda, a koju ocjenu prihvaća i ovaj sud, da tuženik odgovora tužiteljici za nastalu štetu, pa nije osnovan revidentov prigovor u tom pravcu.

 

Suprotno navodima tuženika, pravilno je drugostupanjski sud nakon što je utvrdio odgovornost tuženika u nastanku štete tužiteljici primjenom čl. 1100. st. 1. i st. 2. ZOO u vezi s čl. 1095. st. 1. ZOO dosudio naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje i imovinsku štetu zbog tuđe pomoći i njege.

 

Iz obrazloženja pobijane presude može se zaključiti da su fizički bolovi, duševni bolovi i strah primijenjeni kao kriteriji za određivanje visine neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, odnosno kao kvalifikatorne okolnosti koje su utjecale na dosuđenu visinu neimovinske štete.

 

U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je, primjenom čl. 373.a ZPP na temelju dokaza koje je izveo sud prvog stupnja i koji postoje u predmetnom spisu (nalaza vještaka), utvrdio koje je posljedice tužiteljica imala po svoje zdravlje, u tjelesnom i duševnom smislu, a zbog povrede za koju je odgovoran tuženik, pri čemu je kod određivanja visine pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje vodio računa o svim okolnostima propisanim u čl. 1100. st. 2. ZOO, jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli (vrednujući jačinu i duljinu trajanja fizičkih bolova, duljinu trajanja liječenja i sve neugodnosti kojima je tužiteljica bila izložena), duševnih boli zbog smanjene životne aktivnosti (vrednujući karakter i stupanj smanjenja životnih aktivnosti od 15%, manifestiranje smanjenja i životnu dob tužiteljice) te jačini i duljini trajanja straha (uzimajući u obzir jačinu i intenzitet straha). Stoga je pravilno drugostupanjski sud odmjerio tužiteljici pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje u ukupnom iznosu od 35.500,00 kuna.

 

Pravilno je primijenjeno materijalno pravo i iz odredbe čl. 1095. ZOO kada je tužiteljici dosuđena naknada za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 7.560,00 kuna jer je tužiteljici tuđa pomoć i njega druge osobe bila potrebna u trajanju od tri mjeseca po tri sata dnevno, te nakon toga u trajanju od šest mjeseci po dva sata dnevno.

 

Slijedom navedenog, obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tuženika.

 

Zagreb, 4. siječnja 2017.