Broj: Rev 2745/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća, i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. d.d. Z., (za F. Z.), kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv I - tuženika Z. R., II - Z. R. i III - tuženika I. R., svi iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici iz Odvjetničkog društva B. i P. u Z., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-895/10-4 od 15. svibnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1833/09 od 18. prosinca 2009., u sjednici održanoj 17. siječnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

 

I. Ugovor o darovanju nekretnina od 22. veljače 2006.g. između Z. R. (kao darodavatelja) te Z. R. i I. R. (kao daroprimatelja), kao i aneks istog ugovora od 29. siječnja 2008. g, kojim su otuđene nekretnine koje se sastoje od kč. br. 411/8 od 135 m2 upisane u zk. ul. 4213 k.o. D., kč. br. 411/7 od 205 m2 upisana u zk. ul. br. 3735 k.o. D. i 1/2 dijela kč. br. 411/4 od 276 m2 upisana u zk. ul. br. 3724 k.o. D. gube učinak prema tužitelju C. d.d. u opsegu koji je potreban za namirenje potraživanja tužitelja u iznosu od 721.687,50 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 18. siječnja 2006.g. pa sve do isplate.

 

II. Tuženik je dužan dopustiti da tužitelj namiri svoju tražbinu u iznosu od 721.687,50 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. siječnja 2006.g. pa sve do isplate, prodajom nekretnina upisanih u zk. ul. 4213 k.o. D. zk. č. br. 411/8 neplodne pov. 135 m2, zk. ul. br. 3735 k.o. D. koje se sastoje od kč. br. 411/7 od 205 m2 i u dijela u zk. ul. br. 3724 k.o. D., zk. č. br. 411/4 od 276 m2, i sve do potpunog namirenja tražbine tužitelja zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

 

Tuženici su dužni tužitelju naknaditi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 43.191,23 kune, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijana drugostupanjska presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže istu odbiti kao neosnovanu, te obvezati tuženike na naknadu troška odgovora.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - pročišćeni tekst, dalje: ZPP), koji se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl., 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 25/13) u svezi s čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U konkretnom slučaju nisu nađene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st. 2. toč. 8. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Suprotno revizijskim navodima obje nižestupanjske presude sadrže razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe te su u suglasju s prikupljenom procesnom građom, a drugostupanjski sud je pritom u obrazloženju svoje presude odgovorio na relevantne žalbene navode (čl. 375. st. 1. ZPP-a) pa stoga nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Također, neutemeljena je i tvrdnja tuženika o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a (onemogućeno raspravljanje pred sudom). Ovu bitnu povredu tuženici nalaze u tome što su sudovi odbili njihov dokazni prijedlog za saslušanje stranaka.

 

Prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, dok prema odredbi čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica – odlučuje sud (čl. 220. st. 2. ZPP-a). Postupajući u okviru spomenutih ovlaštenja nižestupanjski sudovi su ocijenili da je provođenje tog dokaza, a s obzirom na već dovoljno utvrđeno činjenično stanje, sasvim nepotrebno i suvišno (dakle, naznačili su razlog odbijanja - čl. 302. st. 2. ZPP-a) pa odbijanjem tog dokaznog prijedloga nisu učinili rečenu apsolutno bitnu povredu (čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a), a  time niti relativno bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP-a (u svezi  s prethodno  citiranim odredbama) sadržajno istaknutu u reviziji.

 

Stoga nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Navodi revidenata da nižestupanjski sudovi nisu valjano i savjesno ocijenili ovdje relevantne činjenice i njihovu tvrdnju da darovatelj prijeporne nekretnine ima (drugu) imovinu iz koje se tužitelj može naplatiti, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima tuženici iznose svoju ocjenu izvedenih dokaza - različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, sugerirajući stoga odbijanje tužbenog zahtjeva, no kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (arg. iz čl. 385. ZPP-a), te navode ovaj sud ne može razmatrati u okviru revizijskog razloga postupovnih povreda ZPP-a.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da ugovor o darovanju nekretnina od 22. veljače 2006. (kao i aneks tog ugovora od 22. veljače 2006.) kojim je I-tuženik darovao tuženicima nekretnine opisane u izreci presude, gubi prema njemu pravni učinak u dijelu u kojem je to potrebno za namirenje njegove novčane tražbine u iznosu od 721.687,50 kn s pripadajućim zateznim kamatama, kumuliran sa zahtjevom da se I-tuženik obveže dopustiti tužitelju da svoje prijeporno potraživanje namiri prodajom navedenih nekretnina.

 

U postupku koji je prethodio reviziji, u bitnome, je utvrđeno:

 

- da tužitelj ima potraživanje prema I-tuženiku temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Zagrebu posl. broj P-731/06 od 30. siječnja 2007. u iznosu od 721,687,50 kn na ime glavnice i zakonske kamate koje teku od 18. siječnja 2006. (pravomoćna i ovršna presuda Općinskog suda u Zagrebu posl. broj P-731/06 od 30. siječnja 2007.),

 

- da taj dug nije moguće naplatiti iz druge imovine I-tuženika.

 

Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili osnovanim i prihvatili nalazeći da je navedeno darovanje učinjeno u korist II i III - tuženika učinjeno na štetu tužitelja – u uvjetima kada I - tuženik nema dovoljnih sredstava za podmirenje potraživanja tužitelja i kako tužitelj ne bi mogao ostvariti to svoje potraživanje.

 

Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova je pravilno.

 

Predmet spora valja razriješiti (kako su to nižestupanjski sudovi i učinili) primjenom Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) i to:

 

- odredaba čl. 66., prema kojima: (stavak 1.) "Svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.", (stavak 2.) "Smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine.", (stavak 3.) "Pod pravnom radnjom razumijeva se i propuštanje zbog kojega je dužnik izgubio kakvo materijalno pravo ili kojim je za njega nastala kakva materijalna obveza.",

 

- odredaba čl. 67., prema kojima: (stavak 1.) "Naplatno raspolaganje može se pobijati  ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom je ili u čiju je korist pravna radnja poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato.", stavak 2.) "Ako je treća osoba dužnikov bračni drug, ili krvni srodnik u ravnoj liniji, ili u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, ili po tazbini do istog stupnja, smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno.", stavak 3.) "Kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato,",

 

- odredbe čl.70., prema kojoj: "Ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina."

 

- odredaba čl. 71., prema kojima: (stavak 1.) "Tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz članka 67. stavka 1. ovoga Zakona, a za ostale slučajeve u roku od tri godine.", stavak 2.) "Rok se računa od dana kad je poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kad je trebalo poduzeti propuštenu radnju".

 

Tužitelj je na temelju ovlasti iz navedenih odredaba ZOO-a (podnoseći tužbu u roku iz čl. 71. ZOO-a, što se podnesenom revizijom više niti ne osporava), a kao vjerovnik utvrđenog dospjelog potraživanja (prema sudskoj odluci), osnovano (prema odredbama čl. 66. ZOO-a zatražio da se utvrdi da je utuženo darovanje (učinjeno po I - tuženiku u korist II i III – tuženika) prema njemu bez pravnog učinka u dijelu potrebnim za namirenje duga njegova dužnika – darovatelja (ovdje I - tuženika), a nižestupanjski sudovi pravilno su ocijenili da tuženicima ne pripada niti mogućnost dokazivati da nisu znali da učinjenim besplatnim raspolaganjem nanose štetu tužitelju - vjerovniku I - tuženika (obzirom da je za pobijanje toga raspolaganja čak irelevantno je li im to bilo poznato ili moglo biti poznato): prema navedenoj odredbi čl. 67. st. 3. ZOO-a, kod besplatnog raspolaganja, kakvo je i darovanje - kojim dužnik premda na to nije obvezan umanjuje svoju imovinu bez prava na protučinidbu, ima se smatrati (radi se o neoborivoj zakonskoj presumpciji temeljenoj na načelu po kojem "nitko ne može davati darove na račun svojih vjerovnika") da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku - pa se za pobijanje te radnje raspolaganja ne traži da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato i taj treći ne može dokazivati suprotno.

 

Razlaganja tuženika, ponovljena u reviziji, kojima pokušavaju osporiti pravilnost činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih sudova glede nepostojanja imovine dužnika iz koje bi se tužitelj mogao naplatiti, ne mogu u ničemu utjecati na pravilnosti i zakonitost pobijane odluke - obzirom na već spomenutu odredbu čl. 385. ZPP-a, prema kojoj reviziju nije moguće podnijeti zbog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, neovisno i o tome, vezano za takve navode valja ponovno ukazati da iz priloženog Uvjerenja o imovnom stanju I - tuženika (javna isprava - čl. 230. ZPP-a), a prema kojem je tuženik vlasnik osobnog vozila vrijednog 30.000,00 kn, proizlazi da tuženik ne raspolaže imovinom koja bi bila dostatna za podmirenje cjelokupnog dugovanja prema tužitelju. Pored toga, prema motrištu ovoga suda, na neutemeljenost takve tvrdnje (da I - tuženik raspolaže drugom dostatnom imovinom) upućuje i činjenica da je tuženik nepodmirenjem dospjele tražbine tužitelja dao povoda ovome sporu, a čemu se očito ne bi izložio da stvarno (doista) raspolaže drugom imovinom dovoljnom za podmirenje utužene tražbine.

 

U kontekstu svega rečenog, dakle, nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a) pa je reviziju valjalo reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP-a).

 

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 17. siječnja 2017.