Broj: Rev 2548/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja A. B., OIB: ..., iz S., zastupan po punomoćnicima V. Lj. i Ž. V., odvjetnicima u S., protiv tuženice B. B., OIB: ..., iz S., zastupane po pun. A. Š. A., odvjetnici u S., radi ništetnosti i raskida ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžo-200/15 od 26. travnja 2016., ispravljene rješenjem tog suda poslovni broj Gžo-200/15 od 31. svibnja 2016., kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Po-80/13 od 11. srpnja 2014., u sjednici održanoj 24. siječnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke odbijen je glavni tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sklopljenog između tužitelja kao primatelja uzdržavanja i tužene kao davateljice uzdržavanja, dana 29. lipnja 2007. pod br. OU-214/07 pred I. R., javnim bilježnikom u S., a kojim ugovorom je tužitelj prenio u vlasništvo nekretninu-označenu kao 97.etaža 50/7484 i to dio čest. zgr. 4384/1, koji suvlasnički dio je povezan s cjelinom jednosobnog stana br. 5, u ulazu I, pobliže opisan u tom dijelu presude, sve to uz zahtjev za uknjižbu prava vlasništva navedene nekretnine na ime tužitelja. Točkom II. izreke odbijen je i podredni tužbeni zahtjev na raskid navedenog ugovora uz zahtjev za uknjižbu prava vlasništva navedene nekretnine na ime tužitelja te je u točki III. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 15.542,50 kn.

 

Presudom drugostupanjskog suda djelomično je prihvaćena žalba tužitelja i preinačena presuda suda prvog stupnja na način da je prihvaćen eventualni („podredni“) tužbeni zahtjev i raskinut prije naznačeni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju te naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 25.875,00 kn,

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje pobijane presude u smislu revizijskih navoda, odnosno ukidanje te presude i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje s drugim vijećem, ukoliko nađe bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju članka 392.a stavak 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovora o dosmrtnom uzdržavanju koji je 29. lipnja 2007. tužitelj zaključio sa svojom suprugom, odnosno tuženicom u ovom postupku, kao i eventualni tužbeni zahtjev na raskid tog ugovora, sve to uz zahtjev za uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja nekretnine položene u k.o. Split, koja je bila predmetom spornog ugovora.

 

Revidentica navodi da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je u cijelosti prihvatio činjenično stanje utvrđeno po sudu prvog stupnja da bi potom donio sasvim kontradiktornu i oprečnu odluku u kojoj nema razloga o odlučnim činjenicama.

 

U tom smislu tvrdi da je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev utvrdivši da između stranaka postoji nepodnošljivost zajedničkog života, ali da je takav poremećaj izazvan isključivo od strane tužitelja i to s ciljem ostvarenja pretpostavki za raskid odnosnog ugovora.

 

Drugostupanjski sud je prihvatio činjenično utvrđenje iz prvostupanjske presude ističući da je ono pravilno i potpuno, ali uz ocjenu da je sud prvog stupnja iz utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak kada je odbio i podredni tužbeni zahtjev na raskid ugovora o dosmrtnom uzdržavanju kao neosnovan.

 

Pritom je sud drugog stupnja ocijenio da su za narušene odnose, s obzirom na postojanje stalnih svađa među strankama nedugo nakon što je ugovor zaključen, odgovorne obje stranke, dakle, tužitelj i tuženica, slijedom čega je, pravilnom primjenom odredbe iz članka 373. točka 2. ZPP-a, preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev na raskid ugovora dajući za svoju odluku jasne i neproturječne razloge.

 

Prema tome, donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka koji onemogućavaju njezino ispitivanje.

 

Prema odredbi iz članka 583. stavak 2. u vezi s člankom 589. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), ako prema ugovoru o doživotnom (u ovom slučaju dosmrtnom) uzdržavanju strane žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može zahtijevati od suda da raskine ugovor.

 

Slijedom toga, kada je u postupku koji je prethodio reviziji pravilno utvrđeno da stranke žive zajedno i da su se njihovi odnosi toliko poremetili da je zajednički život postao nepodnošljiv, kao i da su za takvo stanje odgovorne obje ugovorne stranke, tada je drugostupanjski sud, donoseći odluku o raskidu odnosnog ugovora, pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 583. stavak 2. ZOO-a.

 

Nisu prihvatljivi revizijski navodi u kojima se tvrdi da je za nepodnošljivost zajedničkog života odgovoran isključivo i samo tužitelj budući iz svih utvrđenih činjenica, kako je to pravilno ocijenio drugostupanjski sud, nedvojbeno proizlazi da je za stalne svađe među strankama (o čemu su se vodili i prekršajni postupci zbog nasilja u obitelji) odgovorna i tuženica.

 

Pritom, ako su i primatelj i davatelj uzdržavanja odgovorni za nepodnošljivost zajedničkog života, tada nije odlučno tko je od stranaka više ili manje kriv za nastanak takvog stanja.

 

Prema tome materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

Iz tih je razloga, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tuženice i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 24. siječnja 2017.