Broj: Revt 141/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Dragana Katića člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske iz Zagreba, OIB: ..., zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Slavonskom Brodu, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika Đ. Đ. A. d.d. iz S. B., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u S. B., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-8991/12-3 od 18. studenoga 2015. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu posl. broj P-488/12-9 od 5. rujna 2012. i o reviziji tuženika protiv rješenja istog suda posl. broj Pž-8991/12-3 18. studenoga 2015. kojim je dijelom potvrđeno, a dijelom preinačeno rješenje Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu posl. broj P-488/12-9 od 5. rujna 2012., u sjednici održanoj 1. veljače 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-8991/12-3 od 18. studenoga 2015., odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tuženika protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-8991/12-3 od 18. studenoga 2015., odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 6,875.791,03 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. ožujka 2012. pa do isplate.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) podnio tuženik iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tužiteljica nije podnijela odgovor na reviziju tuženika.

 

Revizija tuženika protiv pobijane drugostupanjske presude nije osnovana.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Prema odredbi čl. 386. ZPP u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Suprotno revizijskim navodima tuženika niti u postupku pred prvostupanjskim, a niti u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Niti prvostupanjska, a niti pobijana drugostupanjska presuda nemaju nedostatke radi kojih se ne bi mogle ispitati. Izreke tih presuda su razumljive i nisu u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženjima tih presuda.

 

Nije u pravu tuženik kada smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da je u izreci prvostupanjske presude propušteno navesti činjeničnu osnovu prihvaćanja tužbenog zahtjeva. Prema odredbi čl. 338. st. 2. ZPP izreka presude sadrži odluku suda o prihvaćanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja (čl. 333.). Dakle, kada je u izreci prvostupanjske presude sadržana odluka o prihvaćanju tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud postupio je sukladno odredbi čl. 338. st. 2. ZPP jer izreka presude ne treba sadržati činjenični osnov presude. Činjenični i pravni osnov presude sadržan je u obrazloženjima nižestupanjskih presuda.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu 6,875.791,03 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. ožujka 2012. pa do isplate i to s osnove vraćanja stečenog po osnovi koja je kasnije otpala.

 

Nižestupanjski sudovi utvrdili su sljedeće činjenice:

 

- da je ovdje tuženik kao ovrhovoditelj vodio protiv ovdje tužiteljice kao ovršenice ovršni postupak pred Trgovačkim sudom u Slavonskom Brodu pod posl. brojem Ovr-42/06 i to na temelju pravomoćne i ovršne presude Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu posl. broj P-300/05-5 od 17. studenoga 2005., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-8030/05-3 od 11. siječnja 2006.,

 

- da se tuženik kao ovrhovoditelj u tom postupku (po pravomoćnom rješenju o ovrsi) namirio za ukupan iznos od 6,875.791,03 kn i to 23. ožujka 2006. i 30. ožujka 2006., te

 

- da su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Revt-56/06-2 od 25. svibnja 2006. preinačene navedena presuda Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu i navedena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na način da je u tom postupku odbijen tužbeni zahtjev tužitelja (ovdje tuženika).

 

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su, odbijajući prigovor zastare, prihvatili predmetni tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Suština spornog odnosa među strankama u revizijskom stadiju postupka ogleda se u pitanju da li je u konkretnom slučaju zastara prava tužiteljice da od tuženika zahtijeva vraćanja stečenog po osnovi koja je kasnije otpala, počela teći od trenutka kada se ovdje tuženik kao ovrhovoditelj namirio u prije navedenom ovršnom postupku, ili zastara toga prava tužiteljice nije mogla početi teći prije no što je Vrhovni sud Republike Hrvatske prije navedenom presudom preinačio presudu Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na način da je odbio tužbeni zahtjev.

 

Prema odredbi čl. 111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema st. 3. istog zakonskog članka obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

 

Prema odredbi čl. 215. st. 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

 

Pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju da u konkretnom slučaju zastara prava zahtijevati vraćanje stečenog po osnovi koja je kasnije otpala nije mogla početi teći prije no što je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio prije navedenu presudu i prije nego što je ta presuda dostavljena ovdje tužiteljici.

 

Tek donošenjem navedene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom su preinačene nižestupanjske presude na način da je odbijen tužbeni zahtjev određen u tom postupku, otpala je osnova po kojoj se ovdje tuženik u ovršnom postupku namirio za utuženi iznos u ovom postupku. Stoga, ovdje tužiteljica nije prije dostave te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske niti imala pravo od ovdje tuženika zahtijevati vraćanje stečenog (čl. 215. st. 1. ZOO).

 

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tuženika protiv pobijane drugostupanjske presude, to je tu reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

 

"I - Nalaže se tuženiku Đ. Đ. A. d.d. S. B., ... da tužiteljici REPUBLICI HRVATSKOJ za Ministarstvo obrane, u roku od 8 dana isplati iznos od 185.890,00 kn na ime naknade troškova ovog postupka.

 

II - Tuženik Đ. Đ. A. d.d. S. B., ... se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 234.550,00 kn.

 

III - Tužiteljica se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 61.630,00 kn."

 

Drugostupanjskim rješenjem odlučeno je:

 

"I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-488/12-9 od 5. rujna 2012. u točkama I. i II. izreke.

 

II. Preinačuje se rješenje Trgovačkog suda u Osijeku, Stalne službe u Slavonskom Brodu poslovni broj P-488/12 od 5. rujna 2012. u točki III. izreke i sudi:

 

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 61.630,00 kn (šezdesetjednutisućušestotrideset kuna).

 

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 1.000,00 kn (tisuću kuna)."

 

Protiv drugostupanjskog rješenja u dijelu pod st. I. i st. II. izreke reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. ZPP podnio tuženik iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tužiteljica nije podnijela odgovor na reviziju tuženika.

 

Revizija tuženika protiv pobijanog drugostupanjskog rješenja nije dopuštena.

 

Tu reviziju tuženika valja razmotriti u svijetlu odredbe čl. 400. st. 1. ZPP prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382.)".

 

Sukladno toj zakonskoj odredbi, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP kojim je postupak pravomoćno završen.

 

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

 

- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

 

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), oni o kojima se samo odlučuje „u presudi ili rješenju kojim se završava postupak“ (čl. 164. st. 4. ZPP), ali odluka o njima (upravo prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: „Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija“.

 

S obzirom na izneseno valjalo je reviziju tuženika protiv pobijanog drugostupanjskog rješenja odbaciti kao nedopuštenu i to na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 1. veljače 2017.