Broj: Revr 2148/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice Lj. S. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. d.d., Z., Z., OIB: ..., koga zastupa M. B., odvjetnica u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-438/15-2 od 8. rujna 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9717/13-14 od 18. prosinca 2014., u sjednici održanoj 7. veljače 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Tuženiku se ne dosuđuju troškovi nastali podnošenjem odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev na poništenje Sporazuma o prestanku ugovora o radu na neodređeno vrijeme zaključenog 5. studenog 2012. između tužiteljice i tuženika, a ujedno je odbijen i eventualni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavim navedenog Sporazuma, u oba slučaja uz nalog tuženiku da tužiteljicu vrati na posao. Također je odbijen i tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 43.200,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka. Točkom II. izreke te presude naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 5.625,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđena presuda suda prvog stupnja, ujedno su odbijeni - zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe i - zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13 i 28/13 - u daljnjem tekstu: ZPP), pozivajući se na revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvaćanje revizije i preinačenje pobijane presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno da se ista ukine uz naknadu troškova postupka tužiteljici.

 

U odgovoru na reviziju tuženik osporava sve revizijske navode predlažući da se revizija odbije kao neosnovana, uz naknadu troškova koji su mu nastali povodom podnošenja odgovora na reviziju.

 

Tužiteljica je dostavila podnesak kojim se očituje na navode iz tuženikovog odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju članka 392.a stavak 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revidentica ističe da je donošenjem pobijane presude drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 365. stavak 2. i 369. ZPP-a i to zato jer smatra da je drugostupanjski sud nezakonitu odluku suda prvog stupnja trebao ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje ili istu preinačiti i prihvatiti tužbu i tužbeni zahtjev.

 

Ispitujući pobijanu presudu u smislu naznačenih razloga, revizijski sud ne nalazi da bi drugostupanjski sud počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka budući je prvostupanjsku presudu ispitao u granicama razloga navedenih u žal bi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Pritom je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, izrijekom ističući, uz ostalo, da u donošenju pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, kao i da je prvostupanjski sud postupao sukladno odredbama članka 8. ZPP-a.

 

U tom je smislu u drugostupanjskoj presudi posebno istaknuto - da se u žalbi samo preocjenjuju izvedeni dokazi i da stoga žalba predstavlja samo drugačiju i zapravo pogrešnu (subjektivnu) ocjenu izvedenih dokaza uz zaključak da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio sve provedene dokaze.

 

Prema tome, u reviziji se ponavljaju isti postupovnopravni razlozi koje je tužiteljica već bezuspješno isticala u žalbi protiv prvostupanjske presude i na koje je drugostupanjski sud u cijelosti razložno odgovorio.

 

Predmet spora, prema prvopostavljenom zahtjevu tužiteljice, je zahtjev za poništenje sporazuma o prestanku ugovora o radu uslijed mana volje, dok je drugopostavljeni eventualno kumulirani tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje apsolutne ništetnosti sporazuma, oba zahtjeva uz zahtjev za vraćanje na posao te isplatu naknade po osnovi ugovorne zabrane natjecanja.

 

Prvostupanjski sud je odbio (prvi) tužbeni zahtjev na poništenje zbog mana volje jer tijekom postupka nije utvrđeno da bi tužiteljica, inače visokoobrazovana osoba na položaju direktora poslovnog centra tuženika (doktorica dentalne medicine), sporni sporazum o prestanku ugovora o radu, sklopila uslijed opravdanog straha izazvanog nedopuštenom prijetnjom tuženika, kao niti pod prijevarom. Pritom je sud prvog stupnja ocijenio da nisu osnovani navodi tužiteljice da bi zbog straha izazvanog nedopuštenom prijetnjom sklopila sporni sporazum i da je prevarena, budući je iz iskaza osoba koje su sudjelovale u potpisivanju spornog ugovora, utvrđeno upravo suprotno, tj. da je tužiteljica dobrovoljno potpisala sporazum i da se o njegovim uvjetima pregovaralo, zbog čega je sporni sporazum u svom sadržaju čak i dva puta mijenjan.

 

Jednako tako su pravilno ocijenjeni neuvjerljivima i navodi tužiteljice da je sporni sporazum potpisala, a da prethodno nije pročitala niti naslov istog.

 

Odgovarajući na žalbene navode drugostupanjski sud je pravilno ocijenio da sve okolnosti konkretnog slučaja isključuju postojanje mana volje, naglašavajući da sporna izjava direktora tuženika (prema kojoj tuženik nema tražbina prema tužiteljici) ne predstavlja nedopuštenu prijetnju. Jednako tako, pravilan je i zaključak da niti činjenica što je poslodavac tu klauzulu ugradio u sporni sporazum u postupku pregovaranja oko uvjeta prestanka tužiteljičinog radnog odnosa, sama po sebi ne može predstavljati nedopuštenu prijetnju, uz zaključak da takva ugovorna izjava nije protivna niti jednom propisu.

 

Slijedom toga, revidentica neosnovano i bez uporišta u stanju spisa osporava navedenu prosudbu drugostupanjskog suda, koju u cijelosti prihvaća i ovaj revizijski sud ocjenjujući da se u konkretnom slučaju, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi, nisu ostvarile pretpostavke za poništenje sporazuma o prestanku ugovora o radu iz članka 279. i 280. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO).

 

U odnosu na ništetnost valja istaknuti da se u pobijanoj presudi ocjenjuje  neodlučnom tvrdnja tužiteljice (koju ona ponavlja i u reviziji) da je mislila da će dobiti otkaz, a ne da sklapa sporazum o prestanku ugovora o radu, uz obrazloženje da ni prvopostavljenim niti eventualnim tužbenim zahtjevom tužiteljica nije tražila donošenje presude na utvrđenje da odnosni sporazum nije ni nastao. Međutim, kako su u okviru utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi ipak ispitali i ovakve tvrdnje, to su osnovano ocijenili da tužiteljica nije bila u zabludi oko pravne naravi i značenja odnosnog sporazuma te da između stranaka nije bilo nikakvog nesporazuma (članak 282. ZOO-a).

 

Stoga je pravilno odbijen i drugopostavljeni tužbeni zahtjev jer ne postoje okolnosti koje u bilo čemu opravdavaju zaključak o ništetnosti odnosnog sporazuma (članak 322. ZOO-a).

 

U odnosu na novčanu tražbinu zbog ugovorne zabrane natjecanja, pravilno su nižestupanjski sudovi odbili i taj zahtjev tužiteljice zaključivši da, iako je ugovorom o radu ugovorena zabrana natjecanja šest mjeseci nakon prestanka ugovora o radu, koje zabrane se tužiteljica pridržavala, u predmetnom je sporazumu jasno navedeno da stranke jedna prema drugoj nemaju nikakvih potraživanja, ali isto tako da se tim sporazumom isključuju i zamjenjuju svi prethodni ugovori, dogovori i sporazumi stranaka, odnosno svi usmeni i pismeni uglavci (ugovora o radu).

 

Nema sumnje da do prestanka ugovorne zabrane natjecanja iz članka 95. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13), može doći i sporazumom samih ugovornih stranaka, kao što je to bilo u ovom slučaju. Zbog toga su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili da je sporazumom o prestanku ugovora o radu ugovorna zabrana natjecanja prestala obvezivati stranke, stoga je i tužbeni zahtjev na isplatu novčane tražbine osnovano odbijen.

 

Prema tome, niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

Preostalim revizijskim navodima osporava se pravilnost činjeničnog utvrđenja pa te razloge, sukladno članku 385. ZPP-a, revizijski sud nije uzeo u obzir.

 

Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali podnošenjem odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 155. stavak 1. ZPP-a).

 

Slijedom navedenog utvrđenja, primjenom odredbe iz članka 393. ZPP-a, valjalo je presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 7. veljače 2017.