Broj: Rev 541/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Hrvatske vode, Z., OIB: ..., koje zastupa punomoćnik I. A., odvjetnik u odvjetničkom društvu A. K. d.o.o. u Z., protiv ovršenika M. D. iz V., OIB ..., radi ovrhe, odlučujući o reviziji ovrhovoditelja protiv rješenja Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-321/2015-2 od 17. rujna 2015., kojim je djelomično ukinuto rješenje o ovrsi Općinskog suda u Karlovcu broj Ovr-426/13 od 18. studenog 2013., u sjednici vijeća održanoj 8. veljače 2017.

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se rješenje Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-321/2015-2 od 17. rujna 2015. u dijelu u kojem je ukinuto rješenje o ovrsi Općinskog suda u Karlovcu broj Ovr-426/13 od 18. studenog 2013. u dijelu u kojem je određena ovrha radi naplate potraživanja u iznosu od 921,60 kuna koji se odnosi na potraživanje ovrhovoditelja od 15. ožujka 2007. do 15. listopada 2009. i u tom dijelu odbijen ovršni prijedlog, i predmet u tom dijelu vraća drugostupanjskom sudu  na ponovni postupak.

 

O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem od 18. studenog 2013. doneseno je rješenje o ovrsi na temelju ovršnih isprava, konačnih i izvršnih rješenja ovrhovoditelja donesenih u upravnom postupku, određena je ovrha na novčanim sredstvima ovršenika po računima kod banaka pljenidbom i prijenosom tražbine radi naplate iznosa od 1.708,80 kuna s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima ovršnog postupka.

 

Drugostupanjskim rješenjem povodom žalbe ovršenika, preinačeno je prvostupanjsko rješenje o ovrsi tako da je potvrđeno rješenje o ovrsi u iznosu od 787,20 kuna, a odbijen je dio ovršnog zahtjeva u iznosu od 921,60 kuna sa zateznim kamatama za razdoblje od 15. ožujka 2007. do 15. listopada 2009. te je odbijen zahtjev ovrhovoditelja za trošak sastava odgovora za žalbu.

 

Protiv drugostupanjskog rješenja reviziju je podnio ovrhovoditelj na temelju odredbe čl. 382. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješavanju materijalnopravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnosti svih pred zakonom o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, a o kojemu revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje. Predložio je reviziju prihvatiti i preinačiti drugostupanjsko rješenje tako da odbije žalbu ovršenika i potvrdi prvostupanjsko rješenje. Podredno je predložio prihvatiti reviziju i ukinuti drugostupanjsko rješenje i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu sukladno čl. 392.a st. 2. ZPP samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog istaknutog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je revizija podnesena ovaj sud je utvrdio da je revizija osnovana.

 

U ovome predmetu prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave podnesen je 5. ožujka 2013., pa o dopuštenosti podnesene revizije treba odlučiti u smislu odredbe čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 - dalje: OZ) kojom je propisano da je u ovršnom postupku i postupku osiguranja dopuštena samo revizija iz članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku.

 

Odredbom čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) propisano je da u slučajevima u kojima stranke reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako je to primjerice navedeno u točkama 1. do 3. toga članka.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

U reviziji ovrhovoditelj postavlja dva materijalnopravna pitanja koja glase:

 

1. „Koliki je zastarni rok potraživanja utvrđenog pravomoćnim rješenjem Hrvatskih

voda – pravne osobe za upravljanje vodama kao ovršnom ispravom na kojem se temelji potraživanje s osnove naknade za uređenje voda?“

 

2. "Kada nastupa zastara prava zahtijevati ispunjenje obveze utvrđene pravomoćnim

rješenjem Hrvatskih voda – pravne osobe za upravljanje vodama kao ovršne isprave?"

 

O navedenom pitanju ovisi odluka u konkretnom sporu, a važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer o tom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova na koju se poziva ovrhovoditelj u reviziji (presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž-4227/13 od 7. studenoga 2013., rješenje Županijskog suda u Osijeku broj Gž-4217/13 od 29. listopada 2013., rješenje Županijskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Zlataru broj Gžovr-5345/13 od 9. listopada 2013., rješenja Županijskog suda u Karlovcu broj Gž- 1155/2014 od 3. lipnja 2014., rješenja Županijskog suda u Karlovcu broj Gž- 586/14 od 24. ožujka 2014., rješenja Županijskog suda u Karlovcu broj Gž- 571/14 od 9. travnja 2014.).

 

Odlučujući o dopuštenosti revizije ovrhovoditelja u odnosu na postavljena pravna pitanja ovaj sud je ocijenio da revizija ovrhovoditelja u tom dijelu sadrži sve zakonom propisane elemente te da je odluka suda drugog stupnja utemeljena na pogrešnom pravnom shvaćanju o kojemu revizijski sud do sad nije zauzeo shvaćanje pa je predmetna revizija dopuštena i osnovana.

 

Predmet ovog ovršnog postupka je prisilna naplata naknade za uređenje voda na temelju ovršnih isprava, izvršnih rješenja o utvrđenju naknade za uređenje voda koja su donijele Hrvatske vode.

 

Prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio ovršni prijedlog te odredio predloženu ovrhu na novčanim sredstvima po računima ovršenika.

 

Drugostupanjski sud je povodom žalbe ovršenika djelomično ukinuo pobijano rješenje o ovrsi u dijelu u kojem je ovrha određena za iznos od 921,60 kuna koji se odnosi na ovrhovoditeljevo potraživanje koje je dospjelo do 05. ožujka 2010. i u tom dijelu odbio ovršni prijedlog kao neosnovan.

 

Prema shvaćanju drugostupanjskog suda djelomično je osnovan prigovor zastare potraživanja koja proizlaze iz predmetnih ovršnih isprava koji je istaknuo ovršenik. Svoj zaključak o osnovanosti prigovora zastare drugostupanjski sud temelji na shvaćanju da se na zastaru potraživanja naknade za uređenje voda primjenjuje Zakon o obveznim odnosima, a ne Opći porezni zakon. Budući da je riječ o povremenom potraživanju, drugostupanjski sud je zaključio primjenom odredbe čl. 372. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) odnosno čl. 226. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO/05) da potraživanja na ime naknade za uređenje voda zastarijevaju u roku od tri godine te da je  nastupila zastara potraživanja dospjelih do 05. ožujka 2010.

 

U revizijskom stadiju postupka sporan je zaključak drugostupanjskog suda da potraživanja iz ovršnih isprava, rješenja Hrvatskih voda kojima se utvrđuje mjesečna naknada za uređenje voda, zastarijevaju sukladno odredbi iz čl. 233. st. 2. ZOO u vezi s čl. 226. st. 1. ZOO, što bi u konkretnom slučaju iznosilo tri godine.

 

Drugostupanjski sud je odlučujući povodom žalbe protiv rješenja o ovrsi o osnovanosti prigovora zastare zaključio na temelju pogrešnog pravnog pristupa pozivajući se na odredbu čl. 233. st. 2. ZOO u vezi s čl. 226. st. 1. ZOO, zbog čega je osnovana ovrhovoditeljeva revizijska tvrdnja da je drugostupanjski sud zauzeo pogrešno shvaćanje u odnosu na zastaru potraživanja iz predmetnih ovršnih isprava.

 

Odredbom čl. 16. st. 1. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva ("Narodne novine" broj: 153/09, 90/11 i 56/13 - dalje: ZFVG) propisano je da naknadu za uređenje voda obračunavaju Hrvatske vode te je i naplaćuju, osim u slučaju iz čl. 17. tog Zakona. Naknada za uređenje voda obračunava se rješenjem o obračunu naknade za uređenje voda koje donose Hrvatske vode (st. 2.).

 

Prema odredbi čl. 73. st. 2. ZFVG ovrhu protiv obveznika vodnih naknada, za koje rješenje o obračunu donose Hrvatske vode, osim u slučaju iz čl. 71. st. 1. ZFVG (ovrha na novčanim sredstvima na poslovnim računima protiv pravnih osoba, obrtnika i osoba koje obavljaju djelatnosti u vidu slobodnih zanimanja), pokreću Hrvatske vode kao ovrhovoditelj po Ovršnom zakonu.

 

Odredbom iz čl. 74. st. 1. ZFVG propisano je da se na zastaru obračuna i izvršenja odnosno ovrhe vodnih naknada, osim naknada iz st 2. (naknade za zaštitu voda i naknade za razvoj koje obračunavaju i naplaćuju isporučitelji vodnih usluga), primjenjuje Opći porezni zakon.

 

Iz navedene odredbe proizlazi da je u konkretnom slučaju, odlučujući o pitanju je li nastupila zastara potraživanja iz ovršne isprave – rješenja o utvrđenju naknade za uređenje voda koje je donio ovrhovoditelj u okviru svojih javnopravnih ovlaštenja, sud trebao prvenstveno primijeniti odredbe Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" broj: 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13 - dalje: OPZ), odnosno njegove odredbe čl. 94., 95. i 96. OPZ kojima je uređeno pitanje porezne zastare, a tek podredno, ako odredbama tog zakona nije uređeno drugačije, na zastaru potraživanja primijeniti odredbe ZOO (čl. 94. st. 12. OPZ).

 

Zbog navedenog, drugostupanjski sud je pogrešno primijenio odredbe čl. 233. st. 2. ZOO.

 

Osim toga, drugostupanjski sud je odlučujući o žalbi ovršenika propustio imati u vidu odredbe čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ i čl. 52. st. 3. OZ.

 

Zbog pogrešnog pravnog pristupa, budući da relevantne odredbe OPZ institut zastare naplate potraživanja uređuju bitno drugačije od odredaba ZOO, valjalo je drugostupanjsku odluku u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, pri čemu će drugostupanjski sud uzeti u obzir istaknute žalbene razloge i svoja zakonska ovlaštenja propisana odredbama čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ i čl. 52. st. 3. OZ te donijeti novu na zakonu osnovanu odluku.

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP i čl. 21. st. 1. OZ ukinuti drugostupanjsko rješenje i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 8. veljače 2017.