Broj: Revr 1705/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća te Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. Č. iz S., kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu „Ž. R. i K.“ u S. B., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Vinkovcima, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-753/13-3 od 1. srpnja 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-1324/11-30 od 5. prosinca 2012., u sjednici vijeća održanoj 21. veljače 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženice Republike Hrvatske protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-753/13-3 od 1. srpnja 2014. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Vinkovcima presudom poslovni broj P-1324/11-30 od 5. prosinca 2012. naložio je tuženici isplatiti tužitelju na ime naknade imovinske štete zbog izgubljene zarade 81.000,00 kuna sa zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose pobliže naznačene u izreci, kao i da ubuduće plaća dospijevajuće iznose rente u iznosu 3.000,00 kuna do 15.-og u mjesecu za odnosni mjesec sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate te naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 8.886,90 kuna, sve u roku 8 dana.

 

Županijski sud u Vukovaru presudom poslovni broj Gž-753/13-3 od 1. srpnja 2014. odbio je kao neosnovanu žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Stranke mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 25/13), u vezi sa čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) radi osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni samo u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1) ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,

 

2) ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

 

3) ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP.

 

Tužitelj tužbom od tuženice potražuje isplatu naknade štete na ime izgubljene zarade u iznosu od 81.000,00 kn sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose, koji iznos se odnosi na izgubljenu zaradu (dospjela razlika između invalidske mirovine i plaće koju bi ostvarivao da je nastavio raditi na svom radnom mjestu) te potražuje i isplatu rente za ubuduće u iznosu od 3.000,00 kn mjesečno (kao razlika između mirovine i dohotka koji bi ubuduće ostvarivao na svom radnom mjestu).

 

Sukladno odredbi čl. 36. ZPP ako se zahtjev odnosi na buduća davanja koja se ponavljaju, vrijednost predmeta spora računa se po njihovu zbroju, ali najviše do iznosa koji odgovara zbroju davanja za vrijeme od pet godina.

 

Obzirom da tužitelj potražuje isplatu i ubuduće dospijevajućih iznosa rente za izgubljenu zaradu u iznosu od 3.000,00 kuna mjesečno, primjenom navedene odredbe čl. 36. ZPP, vrijednost predmeta spora u odnosu na još nedospjelu izgubljenu zaradu iznosi 180.000,00 kuna. Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje i iznos od 81.000,00 kuna na ime već dospjele izgubljene zarade. Sukladno navedenom vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari iznosi 261.000,00 kuna (čl. 37. st. 1. ZPP), čime je ispunjen kriterij za dopuštenost redovne revizije po čl. 382. st. 1. točka 1. ZPP.

 

Stoga je ovaj sud razmatrao podnesenu reviziju kao reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP vodeći računa o sveukupnom sadržaju revizije, a pobijana presuda je ispitana po čl. 392.a st. 1. ZPP u onom dijelu u kojemu se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Iz utvrđenja suda prvog stupnja, koja utvrđenja kao pravilna prihvaća i sud drugog stupnja proizlazi:

 

- da je tužitelj kao djelatna vojna osoba 13. veljače 2008. radeći na radnom mjestu demontaže krovišta u vojarni B., pao s krova hangara te pretrpio teške tjelesne ozljede

 

- da je Uvjerenjem o zdravstvenoj sposobnosti od 9. travnja 2009. Zapovjedništva za potporu Zavoda za zrakoplovnu medicinu utvrđeno da se tužitelj ocjenjuje kao nesposoban za djelatnu vojnu službu

 

- da je tužitelj rješenjem od 8. srpnja 2010. donesenim od strane Uprave za ljudske resurse, Službe za zdravstvenu zaštitu, Prvostupanjske zdravstvene komisije ocijenjen kao nesposoban za djelatnu vojnu službu

 

- da je rješenjem HZMO Područne službe u Z. od 11. siječnja 2011. tužitelju kao osiguraniku priznato, počevši od 28. kolovoza 2010., zbog 50% ozljede na radu i 50% bolesti, pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad u svoti od 2.405,37 kuna

 

- da tužitelj mjesečno gubi zaradu u iznosu 3.021,55 kuna

 

- da je tužitelj umirovljen upravo zbog posljedica doživljenih pri padu sa krova hangara vojarne B..

 

Temeljem takvih utvrđenja nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev tužitelja i na temelju odredbe čl. 1095. st. 2. i čl. 1088. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08) naložili tuženici isplatiti mu zatražene iznose naknade štete na ime izgubljene zarade.

 

Revizijskim navodima, tuženica ukazuje na počinjenje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, ali zapravo dovodi u pitanje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova navodeći da tužitelju nije proglašena opća nesposobnost za rad uslijed čega je morao biti umirovljen, već je samo proglašen nesposobnim za djelatnu vojnu službu. Nadalje, ističe da se tužitelj nije niti pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću niti se prijavio na zavod za zapošljavanja u svrhu traženja posla u okviru preostale radne sposobnosti odnosno da nije poduzeo ništa da spriječi nastanak štete u vidu izgubljene zarade zbog čega da mu ne pripada pravo na naknadu štete.

 

Tijekom postupka i u žalbi tuženica je osporavala da je ozljeda na radu u uzročnoj vezi s odlaskom u mirovinu, jer da je tužitelj proglašen nesposobnim za djelatnu vojnu službu zbog anksiozno-depresivnog poremećaja, koji da je posljedica ozljede zadobivene izvan rada, a koja se sastoji u amputaciji dijela 4. prsta na desnoj ruci. Isticala je dakle da je tužiteljev zahtjev neosnovan, ali iz drugih razloga, a ne onih koje sada ističe u reviziji. Međutim, ona ne može takve nove, na drugim činjenicama zasnovane prigovore isticati prvi puta u reviziji.

 

S obzirom na to da tuženica te činjenice nije isticala tijekom prvostupanjskog postupka, a niti u žalbenom postupku, a ne odnose se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može podnijeti, to ih nije ovlaštena prvi put isticati u revizijskom postupku, niti ih revizijski sud može ispitivati i uzeti u obzir pri odlučivanju (čl. 387. ZPP). Osim toga, drugostupanjska presuda ne može se pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a) pa takve navode, i kada nisu istaknuti prvi puta u reviziji, ovaj sud ne može razmatrati, jer revizijski sud u donošenju odluke o reviziji polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

 

Zbog navedenog bespredmetno je i pozivanje revidentice na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-378/11 od 15. svibnja 2013. i Rev-563/06 od 11. listopada 2006.

 

U reviziji nije određeno navedena odredba materijalnog prava, niti razlozi zbog kojih tuženica drži da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

 

Slijedom rečenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a revizija tuženice protiv pobijane presude odbijena je kao neosnovana.

 

Zagreb, 21. veljače 2017.