Broj: Rev 2802/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari mlljt. tužitelja I. B.₁ iz S. P., OIB: …, kojeg zastupa otac i z.z. I. B.₂ iz S. P., OIB: …, a on po punomoćniku V. G., odvjetniku u B., protiv tuženice škole B., B., OIB: …, koju zastupa ravnateljica D. B.-M., a ona po  punomoćnicima Z. G., T. F.-G. i H. M., odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu u B., radi naknade štete, odlučujući o revizijama obiju stranaka protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-3395/14-3 od 26. ožujka 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1225/11-93 od 24. listopada 2014., u sjednici vijeća održanoj 22. veljače 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženice škole B. u dijelu kojim je presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-3395/14-3 od 26. ožujka 2015. potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1225/11-93 od 24. listopada 2014. u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev za naknadu neimovinske štete preko 5.000,00 kn do 35.000,00 kn, u iznosu 30.000,00 kn sa zateznim kamatama od 26. ožujka 2010. do isplate.

 

r i j e š i o   j e

 

              Ukidaju se drugostupanjska i prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu 900.000,00 kn sa zateznim kamatama te u dijelu kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva za isplatu 65.000,00 kn sa zateznim kamatama, kao i odluka o troškovima postupka te se za navedeno predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev naloženo je tuženici na ime naknade neimovinske štete isplatiti mlljt. tužitelju 100.000,00 kn sa zateznim kamatama od 26. ožujka 2010. do isplate.

 

              Odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu 900.000,00 kn te je naloženo tužitelju naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu 109.840,25 kn sa zateznim kamatama od 24. listopada 2014. do isplate.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka glede odluke o glavnoj stvari, dok je odluka o troškovima preinačena tako što je naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 18.328,75 kn.

 

              Ujedno su odbijeni zahtjevi obiju stranaka za naknadu troškova žalbe.

 

              Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva (iznos 900.000,00 kn sa zateznim kamatama uključujući odluku o troškovima postupka) reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), kao i relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 153. st. 3. i 4. ZPP te pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj je predložio da se u pobijanom dijelu presude u postupku koji je prethodio reviziji preinače, a podredno da se te presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev (preko 5.000,00 kn do iznosa 100.000,00 kn sa zateznim kamatama i troškovima postupka) reviziju je pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP izjavila tuženica postavljajući pitanja vezana uz primjenu odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/05 i 48/08 -  dalje: ZOO/05) te odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, u kojoj je predložila da se pobijanu presudu preinači i tužitelju dosudi svega 5.000,00 kn uz obvezu plaćanja cjelokupnog parničnog troška, odnosno podredno da se tužitelju dosudi manju naknadu od dosuđene uz snašanje razmjernog dijela parničnog troška ili da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu na ponovno suđenje.

 

              U odgovoru na reviziju tuženice tužitelj je predložio da se reviziju tuženice odbaci kao nedopuštenu, a podredno odbije kao neosnovanu.

 

              Revizija tužitelja je osnovana, dok je revizija tuženice djelomično osnovana.

 

              Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev mlljt. tužitelja za naknadu neimovinske štete (povreda prava osobnosti) zbog toga što je kao učenik kod tuženice dok se nalazio pod njezinim nadzorom bio izvrgnut vršnjačkom zlostavljanju.

 

              U provedenom postupku u bitnome je utvrđeno da tuženica – škola kod koje je tuženik pohađao obvezno osnovno školovanje nije dokazala da je nadzor obavljala na način na koji je obvezana ili da bi šteta nastala i pri brižljivom obavljanju nadzora (čl. 1058. st. 1. ZOO/05).

 

              Na osnovu ukupnog rezultata provedenog dokazivanja, a posebice nalaza i mišljenja sudske vještakinje za defektologiju V. H.-N., ocijenjeno je da je vršnjačkim nasiljem povrijeđeno pravo osobnosti tužitelja tako što duševni bolovi u vidu smanjenja životne aktivnosti kod mlljt. tužitelja iznose 6% te nisu trajne naravi, već traju od jeseni 2008. pa sve do lipnja 2012., kao vremena tužiteljeve adaptacije u novoj srednjoškolskoj sredini.

 

              Nadalje, u svom nalazu i mišljenju vještakinja je izričito navela da nije kompetentna i ovlaštena procjenjivati trajanje i intenzitet straha kod tužitelja, već to može samo vještak psihijatar, time da je vještakinja istakla i potrebu obrade tužitelja po vještaku psihijatru.

 

              U takvoj situaciji tužitelj je naknadno predložio provođenje psihijatrijskog vještačenja te je pozvan na uplatu predujma u iznosu 2.500,00 kn za provedbu psihijatrijskog vještačenja u roku 8 dana.

 

              Podneskom od 23. travnja 2014. (za kojeg sud ne tvrdi da je upućen poslije isteka roka) tužitelj je molio produljenje roka, što mu je prihvaćeno te je rješenjem od 24. travnja 2014. kojeg je tužitelj primio 28. travnja 2014. pozvan u daljnjem roku od 8 dana uplatiti predujam.

 

              U smislu novelirane odredbe čl. 111. st. 5. ZPP/13 produljeni (novi) rok za uplatu predujma je tužitelju počeo teći 23. travnja 2014. tako da je zadnji dan roka isticao 30. travnja 2014.

 

              Tužitelj je, međutim, predujam uplatio s nekoliko dana zakašnjenja i to 5. svibnja 2014., ali prije nego što je sud na ročištu održanom nakon toga, iako upoznat s tom činjenicom, odustao od izvođenja dokaza vještačenjem, a sve pozivom na odredbu čl. 153. st. 3. ZPP.

 

              Prema odredbi čl. 153. st. 3. ZPP sud će odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku što ga sud odredi. U tom će slučaju sud, s obzirom na sve okolnosti, po svom uvjerenju ocijeniti od kakve je važnosti što stranka nije u roku položila iznos potreban za podmirenje troškova.

 

              Nadalje, suglasno odredbi čl. 153. st. 4. ZPP sud je ovlašten izvesti dokaz iako predujam za njegovo izvođenje nije položen kada će rješenjem naložiti stranci da u roku 8 dana uplati (ovdje vještaku) potrebna novčana sredstva za provedbu vještačenja.

 

              Konačno, noveliranom odredbom čl. 111. st. 2. ZPP/13 propisano je da se rok koji sud odredi može produljiti samo jednom na prijedlog zainteresirane osobe.

 

              Stavkom 3. tog članka rečeno je da se prijedlog mora podnijeti prije isteka roka čije se produljenje traži, dok je novim, 5. stavkom, propisano da produljeni rok počinje teći prvog sljedećeg dana nakon isteka roka čije je produljenje traženo.

 

              Iako izmijenjena odredba čl. 111. st. 2. ZPP upućuje na neproduljivost drugog – dopunskog sudskog roka, ipak se prema shvaćanju revizijskog suda ne može govoriti o tome da bi u primjeni odredbe čl. 153. st. 3. i 4. ZPP  time taj rok postao prekluzivne naravi, odnosno da bi njegovim propuštanjem stranka definitivno izgubila pravo na provođenje procesne radnje (ovdje  vještačenja).

 

              U prilog ovakvom shvaćanju govori već st. 4. navedene odredbe, prema kojem je sud ovlašten izvesti dokaz iako predujam nije plaćen, time da će rješenjem naložiti stranci da u roku 8 dana određeni iznos plati vještaku.

 

              Osim toga, i prethodni stavak te odredbe propisuje da kada sud odustane od izvođenja dokaza radi neuplate predujma, dužan je obzirom na sve okolnosti, po svom uvjerenju ocijeniti od kakve je važnosti što stranka nije u roku položila iznos potreban za podmirenje troškova, a što u ovom postupku sudovi nisu učinili.

 

              Međutim, bez obzira na sve prethodno rečeno, činjenica je da je taj rok protekao svega nekoliko (pet) dana prije te da je predujam već bio uplaćen i podaci o tome su se nalazili u spisu u trenutku donošenja sudske odluke o odustanku od provođenja  tog dokaza.

 

              Izmjena odredbe kojom su uređeni sudski rokovi o mogućnosti njihovog produljenja svega jednom imala je svrhu u jačanju procesne discipline stranaka te s tim u vezi dodatnoj afirmaciji načela ekonomičnosti.

 

              Ta svrha u predmetnom slučaju, budući da je predujam uplaćen prije donošenja sudske odluke o odustanku nije ostvarena već se pretvorila u nepotrebno penaliziranje stranke te u sputavanje njene raspravne slobode za traženjem istine.

 

              Konačno, treba imati na umu i načelo prvenstvene zaštite i dobrobiti prava djeteta koje je obvezujuće i za postupanje sudova i drugih javnopravnih tijela kada vode postupke u okviru svoje nadležnosti.

 

              U opisanim okolnostima, prema shvaćanju revizijskog suda, pred drugostupanjskim sudom ostvarena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 153. st. 3. i 4. ZPP time što drugostupanjski sud nije sankcionirao izloženo nepravilno postupanje prvostupanjskog suda, a neprovođenje dokaza psihijatrijskim vještačenjem u predmetnom slučaju svakako može biti od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke.

 

              Zbog toga je valjalo na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP u pobijanom (odbijajućem) dijelu ukinuti obje presude u postupku koji je prethodio reviziji i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              U odnosu na reviziju tuženice

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. ovog članka,  stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Suglasno st. 3. navedene zakonske odredbe stranka treba ne samo određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, već je dužna i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Materijalnopravno pitanje koje je postavila tuženica vezano je uz visinu dosuđene pravične novčane naknade za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti u vidu privremenog smanjenja životne aktivnosti od 6% u trajanju od oko 3,5 godine u iznosu od punih 100.000,00 kn, a u prilog važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tuženica se pozvala na više presuda i to Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1940/09-2 od 8. travnja 2010., Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-59/02-2 od 10. veljače 2014., broj Rev-286/96-2 od 28. studenoga 1996., broj Rev-1228/10-2 od 12. listopada 2011., broj Rev-281/13-2 od 13. travnja 2003., broj Rev-489/96-2 od 29. studenoga 2000. i sl.

 

U predmetnom slučaju za sada je utvrđeno da je vršnjačkim nasiljem povrijeđeno pravo osobnosti mlljt. tužitelja (pravo na tjelesno i duševno zdravlje te njegovo dostojanstvo i sl.), tako što duševni bolovi u vidu smanjenja životne aktivnosti iznose najmanje 6% te nisu trajne naravi, već traju od jeseni 2008. do lipnja 2012. kao vremena tužiteljeve adaptacije u novoj srednjoškolskoj sredini.

 

U svom nalazu i mišljenju, kako je već rečeno, vještakinja V. H.-N. izričito je navela da nije ovlaštena i kompetentna procjenjivati trajanje i intenzitet straha kao daljnjeg kriterija za dosudu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti pa njegovo postojanje za sada nije moglo biti uzeto u obzir.

 

U takvim okolnostima trebalo je imati na umu zadaću Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, koja se ogleda ne samo u osiguranju jedinstvene primjene prava, već i u zaštiti ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u ovom slučaju dosuđena naknada od 100.000,00 kn uvelike premašuje pravne standarde u primjeni dosude pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti, čime tuženicu prema shvaćanju revizijskog suda dosuđena naknada stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na druge osobe odgovorne za povredu prava osobnosti u istovjetnoj ili bar sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

 

Prema tome, imajući na umu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske doneseno na Odjelnoj sjednici održanoj 29. studenoga 2002. kada su razmatrani i prihvaćeni "Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete", odnosno da ti kriteriji ne mogu predstavljati matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade te da su nužna odstupanja od iznosa navedenih u spomenutim kriterijima, ipak prema shvaćanju revizijskog suda uz uvažavanje svih okolnosti, visina pravične novčane naknade za do sada utvrđenu povredu prava osobnosti ne može premašivati 35.000,00 kn.

 

Zbog toga je za pobijanih 30.000,00 kn na temelju čl. 393. ZPP valjalo odbiti reviziju tuženice kao neosnovanu, dok je u ostalom dosuđujućem dijelu (za 65.000,00 kn) na temelju čl. 395. st. 2. ZPP uključujući i odluku o troškovima postupka valjalo ukinuti obje nižestupanjske presude i u tom dijelu također predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Zagreb, 22. veljače 2017.