Broj: Rev 1977/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice Lj. Š. iz Z., (OIB: …) i II. tužitelja I. S. iz Z., (OIB: …), kao nasljednika prvotnog II. tužitelja, sada pok. F. S. iz Z., (OIB: …), koje zastupa punomoćnik E. C., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje iz Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnica po zaposlenju M. K. V., radi naknade štete, odlučujući o reviziji I. tužiteljice i prvotnog II. tužitelja, sada pok. F. S., protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gžn-2964/13-2 od 24. ožujka 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. Pn-4308/11-44 od 31. listopada 2013., u sjednici vijeća održanoj 28. veljače 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija I. tužiteljice i II. tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi na obvezivanje tuženika isplatiti I. tužiteljici i II. tužitelju (F. S.) na ime naknade štete ukupno 501.000,00 kn, i to I. tužiteljici 278.000,00 kn i II. tužitelju 223.000,00 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2010. do isplate i naknadom troškova parničnog postupka - dok je I. tužiteljici i II. tužitelju naloženo da tuženiku naknade troškove parničnog postupka od 2.874,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude I. tužiteljica i prvotni II. tužitelj (dalje: II. tužitelj) podnijeli su reviziju zbog u postupku počinjene (kako tvrde) bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se obje nižestupanjske presude preinače i tužbeni zahtjevi usvoje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija I. tužiteljice i II. tužitelja nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenata da osporena presuda nema "valjano pravno obrazloženje" i jasne razloge ili razloge o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati (uz ostalo i jer se u njoj ne navodi niti što je iz isprava drugostupanjski sud utvrdio), osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelji pozivaju - i u postupku njezina donošenja nije ostvarena povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

              Navodi revidenata da je iz u postupku provedenih dokaza valjalo utvrditi da je "isključivi i jedini uzrok" prijeporne nezgode "postojanje NN vozila na kolniku", odnosno da je zanemareno "postojanje NN vozila koje je oduzelo prednost kretanja" F. Š. - sve uz tvrdnju da je trebalo cijeniti i mišljenje vještaka "o nastanku samog uzroka teške predmetne prometne nesreće u vidu postojanja NN vozila" (koje je vozilo "tjeralo njihovog prednika" na poduzimanje radnje intenzivnog kočenja na ravnoj dionici), u biti su samo prigovori činjenične naravi - kojima revidenti iznose svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugeriraju prihvatiti činjenično utvrđenje koje oni nalaze istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), ti se navodi ne mogu uzeti u razmatranje u ovome stupnju postupka.

 

Valja kod toga imati na umu:

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revidenti ocjenom dokaza (nalaza i mišljenja vještaka, iskaza saslušanih svjedoka te podataka iz isprava i pismena priloženih spisu, da su pravilno ocijenjeni - prema njihovom shvaćanju pravnog standarda "pravilno") nisu zadovoljni i smatraju da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što oni tvrde i njihovo tumačenje istinitog (pa i da "na strani njihovog prednika unatoč brzini nema uzročne veze s nesrećom" - jer da je "poduzimao sve radnje kao i svaki drugi vozač") drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenata,

 

- da kao dokaz u parničnom postupku može poslužiti sve ono iz čega se može crpiti saznanje o relevantnim činjenicama (pa revidenti pogrešno smatraju da se i iz službene bilješke "na kojoj je samo zabilježen sadržaj obavljenog informativnog razgovora", a sačinjene po djelatnicima policije - te iz iskaza svjedoka, sve u svezi i s drugim dokazima, ne može utvrditi činjenica odlučna za odluku o predmetu spora - razlog nastanka prometne nezgode),

 

- da je tužiteljima omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predlože dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluju u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njihovo shvaćanje o razlozima prijeporne prometne nezgode - jer u postupku u kojemu su to mogli nisu predložili dokaze za to shvaćanje, one kojima bi opravdali (dokazali) ono što oni tvrde (i obrazlažu u reviziji) - a što bi bilo različito od onog što nižestupanjski sudovi nalaze utvrđenim, nisu mogli i ne mogu u postupku ostvariti povoljniju poziciju i uvjetovati donošenje odluke koju sugeriraju prihvatiti: zasnovane na utvrđenju da je do nezgode došlo krivnjom vozača nepoznatog vozila - a da F. Š. (i uz prekoračenje brzine kojom se kretao) nije pridonio njezinom nastanku.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

              Predmet spora zahtjevi su tužitelja na obvezivanje tuženika naknaditi im štetu koju trpe u svezi prometne nezgode od ..., u kojoj je (upravljajući motociklom kolnikom R. ulice u Z.) smrtno stradao F. Š., sin I. tužiteljice i II. tužitelja. Tužitelji drže da je tuženik u obvezi naknaditi im utuženu štetu obzirom da je uzrokovana štetnim događajem - prometnom nezgodom koja je uzrokovana krivnjom vozača nepoznatog vozila. Pritom odgovornost tuženika temelje na odredbi čl. 30. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/05, 36/09 i 75/09 - dalje: ZO-a), prema kojoj: "Oštećena fizička osoba kojoj je šteta nanesena uporabom nepoznatog vozila može podnijeti odštetni zahtjev Hrvatskom uredu za osiguranje."

 

              U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):

 

              - da se F. Š. "kretao na motociklu desnom prometnom trakom i poduzeo radnju intenzivnog kočenja pri čemu je tijekom kočenja naletio dva puta na rubnjak desne strane kolnika nakon čega je naletio svojom desnom bočnom stranom na stražnji desni dio autobusa Z.-a koji se kretao tom istom desnom stranom ispred motocikla",

 

              - da je F. Š. "prije poduzetog kočenja upravljao motociklom kroz naseljeno mjesto brzinom od 102,3 km/h" iako je "dozvoljena brzina iznosila 50 km/h", dakle - kretao se "dvostruko brže" od dopuštenog,

 

- da do štetnog događaja ne bi došlo da se F. Š. prije nezgode kretao brzinom do 77,5 km/h "jer bi se kočenjem mogao zaustaviti i u slučaju da mu je nepoznato vozilo presjeklo put kretanja",

 

- da (time) "uzrok nesreće nije nepoznato vozilo već neprilagođena brzina kojom se prednik tužitelja kretao".

 

Nižestupanjski sudovi su na temelju takvih utvrđenja, a koja utvrđenja u revizijskom stupnju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), zahtjeve tužitelja ocijenili neosnovanim i odbili uz osnovni i odlučan zaključak da tužitelji nisu dokazali da je prijeporna nezgoda (s zanošenjem i destabilizacijom motocikla i udarom u autobus) uzrokovana krivnjom vozača nekog nepoznatog vozila niti da je takvog (nepoznatog) vozila uopće i bilo - i da tužitelji nemaju osnove potraživati utuženu naknadu.

 

Konkretno, shvaćanje je drugostupanjskog suda da se "brzina kretanja motociklom prednika tužitelja prije poduzetog kočenja može ocijeniti bezobzirnom i rizičnom kako za osobnu sigurnost tako i sigurnost drugih sudionika u prometu" te da je "pravilno sud prvog stupnja ocijenio da u smislu čl. 1072. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima - dalje u tekstu: ZOO/05 ("Narodne novine", br. 35/05 i 41/08) ne postoji obveza tuženika na naknadu štete I. i II. tužiteljima".

 

Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova je pravilno.

 

Tuženik bi za utuženu štetu mogao odgovarati samo uz pretpostavke iz navedene odredbe čl. 30. st. 1. ZO-a: da su tužitelji dokazali (sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) ono što tvrde i na čemu temelje tužbene zahtjeve - da im je ta šteta "nanesena uporabom nepoznatog motornog vozila".

 

              To sve u smislu ZOO-a, i to:

 

- odredbe čl. 1045. st. 1., prema kojoj: "Tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.",

 

- ili odredaba čl. 1092., prema kojima: (stavak 1.) "Oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu.", (stavak 2.) "Kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potječe od oštećenikove radnje ili propusta, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja."

 

Kako to nisu dokazali i to ne proizlazi iz onog što su nižestupanjski sudovi utvrdili - u svezi i s utvrđenjem da je F. Š. "prije poduzetog kočenja upravljao motociklom kroz naseljeno mjesto brzinom od 102,3 km/h" iako je "dozvoljena brzina" na dionici ceste kojom se kretao "iznosila 50 km/h", dakle i utvrđenjem da se kretao "dvostruko brže" od dopuštenog, nije bilo razloga udovoljiti njihovim zahtjevima i pravilno je zaključeno: ovdje nisu ispunjene pretpostavke koje se traže da bi postojala prijeporna odgovornost tuženika.

 

Uostalom, revidenti u odnosu na takvo pravno shvaćanje u reviziji niti ne navode u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava, već osporavaju ocjenu provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima i utvrđeno činjenično stanje - te izražavaju nezadovoljstvo takvim stanjem i ocjenom dokaza (pogotovo ocjenom iskaza svjedoka koji je kazivao ono na čemu i oni temelje svoje zahtjeve, a koji iskaz nižestupanjski sudovi nisu prihvatili istinitim), a iz tog se razloga revizija s uspjehom ne može izjaviti.

 

Stoga, a budući da iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi koji bi zahtjeve tužitelja činili osnovanim i zbog kojih je revizija izjavljena, to je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 28. veljače 2017.