Broj: Revr 1929/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća te Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. P. iz O., OIB: …, kojeg zastupa Ž. Š., odvjetnik u O., protiv tuženika H. O. d.o.o., E. O., O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica M. F., diplomirana pravnica zaposlena kod tuženika, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-458/15-2 od 9. srpnja 2015., kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-189/14-19 od 19. prosinca 2014., u sjednici vijeća održanoj 7. ožujka 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana revizija tužitelja K. P. protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-458/15-2 od 9. srpnja 2015.

 

Obrazloženje

 

Općinski sud u Osijeku presudom poslovni broj Pr-189/14-19 od 19. prosinca 2014., utvrdio je da je sporazum o prestanku ugovora o radu br. PU-52-110/01072006 koji su parnične stranke sklopile dana 7. ožujka 2013.g. temeljem kojeg Sporazuma tužitelju prestaje radni odnos sa danom 8. ožujka 2013.g. radi odlaska u prijevremenu starosnu mirovinu ništetan, naložio je tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn sve u roku 8 dana, te je odbio tužitelja s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva.

 

Županijski sud u Osijeku je presudom poslovni broj Gž-458/15-2 od 9. srpnja 2015. presudio:

 

“Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, a žalba tuženika prihvaća se kao osnovana pa se presuda Općinskog suda u Osijeku broj 16 Pr-189/14-19 od 19. prosinca 2014. godine:

 

a) preinačuje u prvom i drugom stavku izreke i sudi:

 

Tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je Sporazum o prestanku ugovora o radu br. PU-52-110/01072006 koji su parnične stranke sklopile dana 7. ožujka 2013.g. temeljem kojeg Sporazuma tužitelju prestaje radni odnos sa danom 8. ožujka 2013.g. radi odlaska u prijevremenu starosnu mirovinu ništetan."

 

odbija se kao neosnovan.

 

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

b) potvrđuje u trećem stavku izreke kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se naloži tuženiku da tužitelju isplati razliku otpremnine.

 

Ne prihvaća se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.”

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (redovitu reviziju) zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju usvoji, ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje. 

 

U odgovoru na reviziju tužitelja, tuženik predlaže istu kao neosnovanu odbiti. 

 

Revizija je neosnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim Sporazuma o prestanku Ugovora o radu br. PU-52-110/01072006 koji su parnične stranke sklopile 7. ožujka 2013. i temeljem kojeg je tužitelju prestao radni odnos 8. ožujka 2013. radi odlaska u prijevremenu mirovinu te zahtjev za isplatu razlike otpremnine.

             

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

 

              -da je tužitelj 4. ožujka 2013. podnio zahtjev za sporazumni raskid radnog odnosa radi odlaska u prijevremenu starosnu mirovinu

-da je na temelju tog zahtjeva zaključen Sporazum o prestanku Ugovora o radu br. PU-52-110/01072006 koji su parnične stranke sklopile 7. ožujka 2013. (dalje: Sporazum)

-da je u ime tuženika Sporazum potpisao D. I., direktor E. O.

-da postoji punomoć od 3. rujna 2012. kojom je D. I., kao direktor E. O., opunomoćen od strane direktora H. d.o.o. Z. na zastupanje u donošenju odluke u vezi s ostvarivanjem prava i obveza iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom

-da tužitelj tijekom postupka nije dokazao po kojoj pravnoj osnovi bi mu trebala biti isplaćena otpremnina

-da su u točki 3. Sporazuma ugovorne strane suglasno odredile visinu otpremnine pozivajući se međutim na odredbu čl. 87. Kolektivnog ugovora za HEP grupu od 12. srpnja 2011. (dalje: KU) koji regulira visinu terenskog dodatka.

 

Smatrajući da nije jasno u kojem svojstvu je D. I. potpisao Sporazum, kao punomoćnik direktora H. O. d.o.o. Z. ili kao direktor H. O., D. područje E. O. te obzirom da su stranke u točki 3. Sporazuma suglasno odredile visinu otpremnine pozivajući se na odredbu čl. 87. KU koja regulira visinu terenskog dodatka, a ne visinu otpremnine sud prvog stupnja našao je predmetni Sporazum ništetnim. Dio zahtjeva tužitelja za isplatu otpremnine prvostupanjski sud je odbio zato što tužitelj nije dokazao po kojoj pravnoj osnovi bi mu trebala biti isplaćena otpremnina.

 

Sud drugog stupnja zaključuje da je D. I. bio ovlašten na potpisivanje spornog Sporazuma prema čl. 42. točka 4. Pravilnika o radu H. d.o.o. od 11. siječnja 2013. te čl. 101. alineja 4. Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji H. d.o.o. od 11. siječnja 2013., kao i na temelju punomoći od 3. rujna 2012.

 

Obzirom, da je D. I. bio ovlašten za potpisivanje Sporazuma te da stoga Sporazum nije ništetan, a niti zbog nekog od razloga u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj 35/05, 41/08, dalje: ZOO) sud drugog stupnja preinačio je u tom dijelu prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev tužitelja.     

 

Nadalje je drugostupanjski sud utvrdio da su u točki 3. Sporazuma ugovorne strane suglasno odredile visinu otpremnine prema čl. 91. KU – koji je omaškom u pisanju pogrešno naveden kao čl. 87 KU (što odgovara numeraciji ranije KU iz 2006., ali je sadržajno identičan čl. 91. KU važećeg u vrijeme sklapanja Sporazuma). S. zaključuje da je pravo na visinu otpremnine pravilno utvrđeno – te da odgovara i volji stranaka da tužitelju pripada otpremnina propisana čl. 91. KU koji uređuje visinu otpremnine u slučaju odlaska radnika u mirovinu te potvrđuje odluku prvostupanjskog suda kojim je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu razlike otpremnine.

 

Tužitelj se u reviziji poziva samo na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, koji se obzirom na revizijske navode, svodi na pravno pitanje je li D. I., kao direktor D. E. O. bio ovlašten potpisati predmetni Sporazum u ime tuženika. 

 

Prema odredbi čl. 42. točka 4. Pravilnika o radu H. d.o.o. od 11. siječnja 2013. (dalje: Pravilnik o radu) te čl. 101. alineja 4. Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji H. d.o.o. od 11. siječnja 2013. (dalje: Pravilnik o organizaciji) sve odluke u vezi s radnim odnosom ili ostvarivanjem prava i obveza iz radnog odnosa donosi za radnika u distribucijskim područjima – direktor distribucijskog područja.

 

Slijedi da je, protivno shvaćanju revidenta, pravilna ocjena drugostupanjskog suda da je već temeljem Pravilnika o radu i Pravilnika o organizaciji, D. I. bio ovlašten na potpisivanje Sporazuma. Pravilna je stoga i ocjena drugostupanjskog suda da je u takvoj situaciji, u kojoj ovlaštenje D. I. za donošenje svih odluka u vezi s radnim odnosom radnika u tom distribucijskom području proizlazi iz Pravilnika, punomoć od 3. rujna 2012. suvišna. To stoga jer bi ovlaštenje D. I. za donošenje svih odluka u vezi s radnim odnosom radnika u tom distribucijskom području, postojalo i u slučaju nevaljanosti ili nepostojanja predmetne punomoći. Revidentu treba odgovoriti i da to što je D. I. u svom iskazu rekao da ovlaštenje za potpis Sporazuma crpi iz punomoći nije od utjecaja na njegovo ovlaštenje za donošenje svih odluka u vezi s radnim odnosom radnika u tom distribucijskom području, koje ovlaštenje proizlazi iz Pravilnika.

 

S obzirom na to da je D. I. bio ovlašten na potpisivanje Sporazuma, a iz utvrđenja nižestupanjskih sudova ne proizlazi postojanje kojega razloga ništetnosti u smislu čl. 322. st. 1. ZOO, pravilno je odbijen tužbeni zahtjev.

 

Međutim, sve i da je Sporazum potpisan od strane neovlaštene osobe, tužbenim zahtjevom tužitelj nije mogao osnovano zahtijevati utvrđenje ništetnosti pravnog posla koji je sklopljen od strane neovlaštene osobe, jer je odredbom čl. 312. st. 3. ZOO propisano da se smatra da takav ugovor nije ni sklopljen.

 

Stoga, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 7. ožujka 2017.