Broj: Revr 869/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V.-O. d.o.o., OIB: … , kojeg zastupa punomoćnik J. F., odvjetnik u O., protiv tuženika Z. D., iz O., OIB: … , kojeg zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u O., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-371/2015-2 od 12. veljače 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-482/2014-13 od 20. studenog 2014., u sjednici održanoj 7. ožujka 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana revizija tuženika protiv drugostupanjske odluke u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u odluci o glavnoj stvari.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbacuje se kao nedopuštena revizija tuženika protiv drugostupanjske odluke u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odlučeno o naknadi parničnog troška.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju s osnova imovinske štete zakonsku zateznu kamatu na iznos 782.966,83 kuna u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za 5%-tnih poena po čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima koje kamate teku od 30. travnja 2011. do isplate, kao i naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 5.800,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope HNB uvećane za 5%-tnih poena tekućom od 20. studenog 2014. do isplate, u roku od 15 dana.

 

Drugostupanjskom presudom je žalba tuženika odbijena kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju.

 

Revizija protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok revizija protiv odluke o troškovima parničnog postupka nije dopuštena.

 

Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11 i 25/13 - dalje: ZPP) samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora u ovom parničnom postupku je zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos glavnice 782.966,83 kuna dosuđene usvajanjem imovinskopravnog zahtjeva postavljenog u kaznenom postupku.

 

Među strankama nije sporno da je pravomoćnom presudom na temelju sporazuma stranaka Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj K-7/14-8 od 18. veljače 2014., u ovom postupku tuženik Z. D. proglašen krivim jer je u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskim interesa koja se temelji na zakonu, pravnom poslu i odnosu povjerenja i na taj način pribavio sebi i drugoj osobi znatnu protupravnu imovinsku korist te time onome o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti prouzročio znatnu štetu, kao i da je tom presudom tuženik obvezan na ime imovinskopravnog zahtjeva oštećeniku (ovdje tužitelju V.-O. d.o.o.,) isplatiti iznos 782.966,83 kune.

 

Suprotno navodima revidenta, tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, jer izreka prvostupanjske presude nije nerazumljiva niti proturječi razlozima presude.

 

Naime, a na što revidentu ukazuje i drugostupanjski sud, tužitelju je u kaznenom postupku dosuđena glavnica njegova potraživanja postavljena kao imovinskopravni zahtjev na temelju odredbe čl. 158. st. 1. i 2. Kaznenog zakon ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 113/03, 193/03, 154/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11), što znači da je kazneni sud riješio građanskopravno pitanje štete nastale tužitelju kao oštećeniku počinjenjem kaznenog djela, dosudivši tužitelju iznos 782.966,83 kune.

 

Tijekom kaznenog postupka, u okviru postavljenog imovinskopravnog zahtjeva, tužitelj kao oštećenik nije zatražio isplatu zateznih kamata na tu glavnicu.

 

Međutim, to oštećenika kao tužitelja ne sprečava da u postupku pred parničnim sudom potražuje isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice, a na temelju odredbe čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO).

 

Naime, odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a je propisano da dužnik, koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate - koje u tom smislu predstavljaju zakonom određenu naknadu za korištenje određenog iznosa (glavnice) tuđeg novca nastalog zakašnjenjem.

 

Stoga su neosnovani revizijski navodi tuženika koji tvrdi da je kaznenom presudom isključena mogućnost naknadnih potraživanja tužitelja, pri čemu valja istaknuti da iz rezultata postupka (sadržaja kaznene presude) ne proizlazi da bi se tužitelj odrekao potraživanja kamata na dosuđeni iznos štete – kao što to pravilno utvrdili i nižestupanjski sudovi.

 

Odredbom čl. 1086. ZOO-a je pak propisano da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

 

Stoga su sudovi pravilno, pozivajući se na odredbu čl. 1086. ZOO-a, dosudili početak tijeka zateznih kamata od 30. travnja 2011., obrazlažući pritom da iz kaznene presude proizlazi da je šteta počinjena u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 30. travnja 2011.

 

Dakle, niti u tom dijelu nije osnovan prigovor revidenta koji ističe da su prvostupanjski i drugostupanjski sud počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, jer nisu obrazložili razloge o bitnoj činjenici početka tijeka zateznih kamata.

 

Revizijski navodi tuženika kojima prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja nisu od značaja za ovaj postupak, jer u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a prigovor nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije revizijski razlog o kojem se u tom stadiju postupka može raspravljati.

 

Slijedom svega navedenog, budući da nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je, na temelju čl. 393. ZPP-a, reviziju tuženika u odnosu na glavnu stvar odbiti kao neosnovanu.

 

Tuženik predmetnom revizijom pobija i odluku drugostupanjskog suda o naknadi parničnog troška.

 

Reviziju tuženika u tom dijelu valja razmotriti u svjetlu:

 

- odredbe čl. 129. st. 5. ZPP-a, prema kojoj: "Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.",

 

- odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.)."

 

Sukladno tim odredbama ZPP-a, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a kojim je postupak pravomoćno završen.

 

Međutim, obzirom da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

 

- da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

 

- da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

 

Stoga je podnesena revizija tuženika protiv odluke o parničnom trošku nedopuštena, pa je istu valjalo odbaciti.

 

Zagreb, 7. ožujka 2017.