Broj: Revr 1687/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz G., zastupanog po punomoćnici J. L.-F., odvjetnici u Z., protiv I-tuženika H. C. d.o.o., OIB: ..., sa sjedištem u Z., zastupanog po punomoćniku Ž. S., odvjetniku u Odvjetničkom društvu S. i P. d.o.o. u Z. i II-tuženika H. I. d.o.o., OIB: ..., sa sjedištem u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji I-tuženika H. C. d.o.o. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1725/14-2 od 9. travnja 2015., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2280/14-82 od 9. srpnja 2014., u sjednici održanoj 7. ožujka 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija I-tuženika H. C. d.o.o. u odnosu na glavnu stvar odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija I-tuženika protiv odluke o troškovima postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

Tužitelju se ne dosuđuje  trošak odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je I-tuženiku H. C. d.o.o. i II-tuženiku H. I. d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženici) solidarno isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 65.080,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. kolovoza 2009. do isplate (točka I izreke), kao i da mu solidarno isplate iznos od 87.231,25 kn na ime troška parničnog postupka (točka II izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijene su kao djelomično neosnovane žalbe tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja u točki I izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženicima isplatiti tužitelju na ime naknade štete do iznosa od 49.080,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i u točki II izreke u dijelu u kojem im je naloženo da mu naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 2.200,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I izreke). Nadalje, preinačena je presuda suda prvog stupnja u preostalom dijelu u točki I izreke preko iznosa od 49.080,00 kn do 65.080,00 kn (za iznos od 16.000,00 kn) kao i u točki II preko iznosa od 2.200,00 kn do 87.231,25 kn (za iznos od 85.031,00 kn) i suđeno tako da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos naknade štete od 16.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kao i zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 85.031,00 kn s pripadajućima zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan (točka II izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi I-tuženiku H. C. d.o.o. trošak žalbe u iznosu od 2.604,16 kn i II-tuženiku H. I. d.o.o. u iznosu od 340,00 kn (točka III izreke), dok su odbijeni zahtjevi tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu tuženika kao neosnovani (točka IV izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude I-tuženik H. C. d.o.o. je podnio reviziju na temelju članka 382. stavak 1. točka 3. i stavak 2. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže revizijskom sudu ukidanje pobijane presude i preinačenje u smislu revizijskih navoda na način da odbije tužbeni zahtjev. Potražuje naknadu troškova parničnog postupka i naknadu za sastav revizije.

 

Tužitelj u odgovoru na reviziju osporava navode revizije I-tuženika H. C. d.o.o., ističe da je II-tuženik H. I. d.o.o. u cijelosti postupio po pravomoćnoj presudi odnosno da mu je isplatio presuđenu naknadu štete te da je tužitelj podmirio parnične troškove dosuđene tuženicima. Predlaže odbaciti reviziju i potražuje trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana u odnosu na glavnu stvar, dok revizija protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kao radnika koji je bio zaposlen kod prednika tuženika HŽ-Hrvatskih željeznica za naknadu štete koju je pretrpio uslijed ozljeđivanja na radu 3. srpnja 2006. kada se prilikom razdvajanja vagona poskliznuo na željezničkom pragu.

 

Prema odredbi članka 382. stavak 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (točka 1.), ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (točka 2.) ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b toga Zakona (točka 3.).

 

Vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari iznosi 65.080,00 kn pa vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi 200.000,00 kn. Nadalje, u konkretnom slučaju ne radi se niti o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa niti je drugostupanjska odluka u ovoj pravnoj stvari donesena na osnovi odredbe iz članka 373.a i 373.b ZPP-a. Naime, drugostupanjski sud u svojoj odluci jasno navodi da je donijeta na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.

 

Stoga revizija podnijeta na osnovi odredbe članka 382. stavak 1. ZPP-a u ovom slučaju nije dopuštena.

 

Prema članku 382. stavak 2. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Na temelju stavka 3. tog članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tužitelj kao radnik, na radnom mjestu manevriste, pretrpio ozljedu na radu 3. srpnja 2006. i to iskrenuće desnog koljena s posljedičnim oštećenjem medijalnog meniscusa, koja je okvalificirana kao laka tjelesna ozljeda ali je ostavila trajne posljedice te mu je smanjena opća životna aktivnost za 18% trajno, da je 3. listopada 2008. zaključio s poslodavcem II-tuženikom H. I. d.o.o. Sporazum o prestanku ugovora o radu (u daljnjem tekstu: Sporazum), u čijem članku 4. je navedeno „stranke suglasno utvrđuju da na dan zaključenja Sporazuma jedna prema drugoj nemaju drugih potraživanja iz radnog odnosa a eventualna potraživanja poslodavca prema radniku nakon zaključenja Sporazuma realizirat će obustavom tog iznosa od plaće radnika za mjesec rujna 2008. odnosno iz otpremnine iz točke 2. Sporazuma“. Tužbu za naknadu štete zbog zadobivene ozljede na radu tužitelj je podnio 6. listopada 2009.

 

Prvostupanjski sud je, na temelju odredbe članka 102. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske), u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev navodeći da postoji objektivna odgovornost poslodavca za nastali štetni događaj, pri čemu nema doprinosa na strani tužitelja obzirom je svoj zadatak obavljao na uobičajen način jer da je morao ući između tračnica kako bi razdvojio vagone, a prag između kolosijeka bio je star, pun rupa, mastan i klizav te tužitelju nisu bili osigurani uvjeti za siguran rad. Sud pritom smatra da se u konkretnom slučaju odredba članka 4. Sporazuma ne može odnositi i na naknadu neimovinske i imovinske štete obzirom se nije mogao odreći potraživanja na ime naknade štete čiji opseg i visina nisu bili utvrđeni u tom trenutku.

 

Drugostupanjski sud smatra pravilnom ocjenu suda prvog stupnja budući iz sadržaja Sporazuma proizlazi da se isti odnosi na prava tužitelja iz radnog odnosa, da se u istom nigdje ne navodi potraživanje tužitelja s osnova naknade štete zbog zadobivene ozljede na radu. Također smatra pravilnim zaključak suda prvog stupnja da se radi o opasnoj stvari i opasnoj djelatnosti. Jedino preinačuje odluku suda prvog stupnja glede dosuđivanja pravične novčane naknade pa ocjenjuje da pravilnom primjenom članka 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11) valja dosuditi pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete u iznosu od 47.000,00 kn što s nespornim iznosom naknade za tuđu pomoć i njegu čini ukupno 49.080,00 kn, radi čega je u preostalom dijelu, na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a, za iznos od 16.000,00 kn, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu kao neosnovan.

 

U reviziji I-tuženik postavlja pravno pitanje navodeći da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:

 

„Da li su sud prvog i drugog stupnja pravilno utvrdili osnovanost tužbenog zahtjeva za predmetni štetni događaj obzirom da se tužitelj odrekao potraživanja iz predmetnog osnova, sukladno čl. 103. Zakona o radu te čl. 150. Zakona o obveznim odnosima ako postoji drugačija praksa županijskih sudova o istim činjenicama?“

 

Tužitelj kao razlog važnosti u odnosu na postavljeno pitanje ukazuje na odluku Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-662/09 od 30. prosinca 2012., u kojem predmetu se rado o sličnoj činjeničnoj i istoj pravnoj stvari (u sporazumu o prestanku radnog odnosa isto je bilo navedeno „stranke suglasno utvrđuju da jedna prema drugoj nemaju drugih potraživanja iz radnog odnosa“) a tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen iz razloga što je drugostupanjski sud smatrao da je radnik potpisao da nema drugih potraživanja iz radnog odnosa i da se i šteta tretira kao potraživanje iz radnog odnosa jer je ozljeda tužitelja nastala na radu kod tuženika.

 

Na temelju odredbe članka 392.a stavak 2. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je revizija podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Revizijski sud smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer revizijski sud o istome nije zauzeo pravno shvaćanje, a riječ je o pravnom pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

 

Kako je navedeno, nižestupanjski sudovi su ocijenili da se navedeni Sporazum odnosi na prava tužitelja iz radnog odnosa te da se u Sporazumu nigdje ne navodi bilo što o potraživanju tužitelja s osnove naknade štete zbog zadobivene ozljede na radu.

 

Naime, odredbom članka 320. stavak 1. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

 

Odgovarajuća primjena ZOO-a dopuštena je na temelju članka 6. ZR-a prema kojem se na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pravno pitanje u vezi s ugovorom o radu, a koje nije uređeno ZR-om ili drugim zakonom, primjenjuju u skladu s naravi toga ugovora opći propisi obveznog prava.

 

Stoga u konkretnom slučaju odredbu članka 4. Sporazuma valja tumačiti u korist radnika, tj. tužitelja.

 

Iz tog razloga sudovi su pravilno utvrdili osnovanost tužbenog zahtjeva za predmetni štetni događaj jer se tužitelj, uzimajući u obzir odredbu članka 320. stavak 1. ZOO-a, nije odrekao sporne tražbine iz osnove naknade štete.

 

Slijedom navedenog, revizija u odnosu na glavnu stvar nije osnovana pa ju je valjalo odbiti na temelju odredbe iz članka 393. ZPP-a.

 

Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.

 

Prema navedenom shvaćanju, rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz članka 400. stavak 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija. To je zato jer se tim rješenjem ne odlučuje o predmetu spora (o biti stvari) pa glede parničnih troškova spor zapravo niti počinje niti se dovršava, a samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva. Slijedom toga se samo u odnosu na predmet spora postupak pravomoćno dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem protiv kojih je, za razliku od rješenja o troškovima parničnog postupka, moguće podnijeti reviziju.

 

Iz tih je razloga, primjenom odredbe iz članka 392.b stavak 1. i članka 400. stavak 3. ZPP-a, valjalo riješiti kao u izreci.

 

Odlučujući o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju, ovaj sud je ocijenio da ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155., u svezi s člankom 166. stavak 1. ZPP-a, stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 7. ožujka 2017.