Broj: Rev 1766/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja: 1. A. M., 2. mlljt. I. M. kojeg zastupa majka i zakonska zastupnica A. M., 3. N. M., 4. N. M. i 5. C. M., svi iz L., koje zastupaju punomoćnici S. M., odvjetnik u V. i M. M., odvjetnik u N., protiv tuženika Opća županijska bolnica N., kojeg zastupa punomoćnik J. M., odvjetnik u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika C. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnica V. F., dipl. iur. kod umješača, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku, broj Gž - 1266/2012-2 od 25. travnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Našicama broj P - 535/11-6 od 23. veljače 2012., u sjednici održanoj 14. ožujka 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tuženik po osnovu naknade neimovinske štete obvezan isplatiti tužiteljici pod 1. A. M. 220.000,00 kuna, tužitelju pod 2. mal. I. M. 220.000,00 kuna, tužiteljici pod 3. N. M. 220.000,00 kuna, tužitelju pod 4. N. M. 220.000,00 kuna i tužiteljici pod 5. C. M. 220.000,00 kuna, sve s pripadajućom zateznom kamatom od 25. prosinca 2008. do isplate. Ujedno je tuženiku naloženo po osnovu naknade imovinske štete isplatiti tužiteljici pod 1. A. M. 21.171,78 kuna, te tužiteljici pod 5. C. M. 2.037,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom od 23. veljače 2012. do isplate. Odlukom o troškovima postupka obvezan je tuženik naknaditi tužiteljima 147.472,00 kuna.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijanu presudu shodno navodima iznijetim u reviziji, odnosno ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju s prijedlogom da se ista odbaci kao nedopuštena, odnosno odbije kao neosnovana.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete. Svoj zahtjev tužitelji temelje na činjeničnoj osnovi da je do smrti njihovog srodnika sada pok. R. M. 3. travnja 2006. došlo zbog propusta tuženika u njegovom liječenju.

 

Nižestupanjski sudovi u provedenom postupku utvrdili su: - da je sad pok. R. M., suprug tužiteljice pod 1. A. M., otac tužitelja pod 2. mal. I. M., pod 3. N. M. i 4. N. M., te sin tužiteljice pod 5. C. M., radi liječenja boravio u ustanovi tuženika u tri navrata i to od 28. veljače do 11. ožujka 2006., od 16. ožujka do 24. ožujka 2006., te od 1. do 3. travnja 2006., kada je umro, - da se kod sada pok. R. M. radilo o velikoj inevino-skrotalnoj kili čiji je sadržaj tijekom operativnog zahvata kod prvog boravka u bolnici u cijelosti vraćen u trbušnu šupljinu i kilni otvor zatvoren i pojačan prolenskom mrežicom, a sve kako to nalažu pravila struke, - da je ukupno stanje pacijenta nakon operacije bilo takvo da ga je trebalo permanentno nadzirati (poremećaj zdravlja s obzirom na gubitak tekućine i elektrolita s internističke strane ukazivao je na potrebu aktivnog liječenja, dok bi daljnje potiskivanje želuca u prsište predstavljalo predmet kirurškog liječenja), - da izostanak takvog postupanja (odgovornošću medicinskog osoblja, tj. svih službi koje su involvirane u stanje bolesnika od 24. ožujka 2006. do njegove smrti) predstavlja grešku liječenja od strane djelatnika odjela za unutarnje bolesti i kirurgiju (aktivnim liječenjem i kirurškim zahvatom mogao se spriječiti nepovoljan ishod, smrt pacijenta), a što je za posljedicu imalo pogoršanje zdravlja i smrt.

 

Navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenja nižestupanjskih sudova o prethodno iznijetim činjenicama u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoje stavove o ocijeni provedenih dokaza – koji su različiti od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a), te navode ovaj sud ne može razmatrati.

 

Suprotno revizijskim navodima tuženika, osnovano nižestupanjski sudovi zaključuju da iz prethodno navedenog činjeničnog stanja proizlazi odgovornost tuženika za štetu koju trpe tužitelji. Naime, u konkretnom slučaju tuženik odgovara po kriteriju krivnje (čl. 1045. st. 1. i 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO/), kada izvan općih pretpostavki odgovornosti za štetu (da je osoba odgovorna za štetu počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice) još treba postojati krivnja štetnika, kao subjektivni element protupravnosti. U smislu odredbe čl. 1049. ZOO-a krivnja postoji kada je štetnik prouzročio štetu namjerno ili nepažnjom, pri čemu se kod nepažnje (različito od namjere) postupanje štetnika u svakom pojedinom slučaju sagledava prema postupanju drugih ljudi u sličnim okolnostima. Kod nepažnje štetnik svom postupanju nije pridao onu pažnju koja je redovita i uobičajena u pravnom prometu uopće, odnosno pažnju koja se zahtijeva u određenim okolnostima (kod krajnje nepažnje – onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječan čovjek, odnosno kod obične nepažnje – onu pažnju koju bi upotrijebio osobito pažljiv čovjek).

 

U konkretnom slučaju, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, ukupno stanje pacijenta nakon operacije je bilo takvo da ga je trebalo permanentno nadzirati od strane djelatnika tuženika, a koji dužan nadzor prema pravilima struke je izostao. Upravo iz navedenog utvrđenja nižestupanjski sudovi pravilno zaključuju da djelatnici tuženika kod liječenja sad pok. R. M. nisu upotrijebili dužnu pažnju.

 

Prema daljnjem utvrđenju nižestupanjskih sudova, upravo izostanak takvog postupanja (kojeg nižestupanjski sudovi cijene kao pogrešku liječenja od strane djelatnika tuženika) za posljedicu je imalo pogoršanje zdravlja pacijenta i smrt. U navedenom činjeničnom utvrđenju ispunjene su sve prethodno citirane pretpostavke za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti tuženika za štetu u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. i 2. ZOO-a, pa tako (suprotno revizijskim navodima tuženika) i uzročna veza između štetne radnje (izostanak dužne pažnje kod liječenja – kao uzroka) i štete (pogoršanja zdravlja pacijenta /srodnika tužitelja/ i smrt – kao posljedice).

 

Tužitelji kao članovi uže obitelji (tužiteljica pod 1. A. M. kao supruga, tužitelji pod 2. mal. I. M., pod 3. N. M. i 4. N. M. kao djeca, te tužiteljica pod 5. C. M. kao majka) sad pok. R. M. ostvaruju pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete (povreda prava osobnosti na duševno zdravlje) shodno odredbi čl. 1101. st. 1. ZOO-a i neovisno o okolnostima je li između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života. Kako je šteta nastala prije nego je tuženik zaprimio postavljeni pisani zahtjev za naknadu štete (25. prosinca 2008.), to su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su temeljem odredbe čl. 1103. ZOO-a na dosuđeni iznos pravične novčane naknade priznali tužiteljima zateznu kamatu od dana kada je obveza dospjela, tj. od 25. prosinca 2008. Suprotno revizijskim navodima tuženika, iz utvrđenja nižestupanjskih sudova ne proizlazi da je zahtjev kojeg su tuženiku podnijeli tužitelji bio nepotpun.

 

Isto tako, tužiteljice pod 1. i 5., kao osobe koje su oštećene smrću muža, odnosno sina, ostvaruju pravo na naknadu uobičajenih troškova pogreba, a kako su to nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom odredbe čl. 1093. st. 1. ZOO-a prihvatili.

 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a istu odbiti kao neosnovanu, a kako je to odlučeno u izreci.

 

Zagreb, 14. ožujka 2017.