Broj: P-154/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Općinski sud u S. B., po sucu T. L. u pravnoj stvari tužitelja H. Z. Z. Z. O., Z., OIB ....,   protiv tuženika K. K., OIB ..., iz M. N., U. F. S. 97, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene dana 07. ožujka 2017.g. provedene u prisutnosti punomoćnice tužitelja S. P., dipl. iur, i tuženika, nakon javne objave presude dana 17. ožujka 2017.g., 

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku K. K., da tužitelju H.Z.Z.O, Z., na ime povrata plaćenih troškova zdravstvene zaštite isplati iznos od 4.251,56 kn sa zateznim zateznim kamatama od 16. svibnja 2013.g. do isplate, u roku od 8 dana."

 

2. Odbija se tuženik sa zahtjevom radi naknadom parničnog troška.

 

Obrazloženje

 

              Tužitelj u tužbi navodi da su osnovom tiskanice D/HR 111 od 09. svibnja 2011.g. tuženiku pružene usluge zdravstvene zaštite u SR N. dana 25. siječnja 2012.g. U SR.  N. tuženik se nalazio kao izaslani radnik S. M. doo S.. B.. Kao izaslani radnik, tuženik je odjavljen s obveznog zdravstvenog osiguranja dana 26. siječnja 2012.g. i to retroaktivno s danom 23. siječnja 2012.g. Nastali trošak liječenja u inozemstvu snosio je tužitelj, osnovom tiskanice HR/D 125 u iznosu od 563,12 EUR-a koji iznos je tužitelj isplatio stranom nositelju osiguranja dana 16. svibnja 2013.g. Plaćanje je izvršeno prijebojem međusobnih potraživanja u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja što iznosi 4.251,56 kn. Činjenicom podnošenja odjave s danom 23. siječnja 2012.g. tuženiku je prestalo i pravo na davanje u naravi, odnosno pravo na korištenje zdravstvenih usluga u inozemstvu na teret tužitelja. Sukladno propisima koji reguliraju međusobne odnose između dviju država u pogledu zdravstvenog osiguranja, tužitelj je bio u obvezi isplatiti navedeni trošak stranom nositelju osiguranja, za uslugu koju je tuženik koristio dana 25. siječnja 2012.g.

 

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da s posla odvezen u bolnicu gdje je u istoj ostao na operaciji. Tada je radio za S. M. doo S.. B., te je po ugovoru bio u radnom odnosu sa navedenom tvrtkom. Ugovor o radu vrijedi od 21. siječnja 2011.g. do 21. veljače 2012.g. Firma je izdala nevažeći papir D/HR 111 što on kao radnik nije znao niti je mogao znati. Nije bio obaviješten o prestanku zdravstvenog osiguranja sve dok od tužitelja nije primio opomenu.

 

U provedenom dokaznom postupku izvršen je uvid u zahtjev za povrat troškova zdravstvene zaštite, tiskanicu HR/D 125, ispis iz evidencije osiguranih osoba (list 5 spisa), potvrda o plaćanju troškova od 4. travnja 2016.g., ugovor o radu od 26. listopada 2011.g., presliku radne knjižice za tuženika, te medicinsku dokumentaciju na njemačkom jeziku. Saslušan je tuženik kao stranka u svrhu dokazivanja.

 

Punomoćnica tužitelja na ročištu od 07. ožujka 2017.g. (list 22 spisa) pojašnjava da se tiskanica D/HR 111 koristi u slučaju kada domaći poslodavac šalje radnike na rad u inozemstvo i ista pokriva troškove zdravstvene zaštite u inozemstvu i osigurava radniku pružanje zdravstvene zaštite. Na temelju te tiskanice inozemni nositelj osiguranja nakon izvršene i pružene zdravstvene usluge trošak te usluge potražuje od tužitelja. Navedenu tiskanicu ovjerava tužitelj i predaje ju poslodavcu koji ju koristi u slučaju potrebe pružanja zdravstvene zaštite. Da nema tiskanice tada bi tuženik kao radnik sam snosio svoje troškove liječenja. Tiskanica HR/D 125 je službena tiskanica putem koje strano osiguranje traži plaćanje izvršene usluge od tužitelja.

 

Punomoćnica tužitelja nadalje pojašnjava da je tuženika na zdravstveno osiguranje prijavio njegov poslodavac S.M., te da je tuženik bio prijavljen na zdravstveno osiguranje od 10. svibnja 2011.g.,a poslodavac je tuženika dana 26. siječnja 2012.g. odjavio sa zdravstvenog osiguranja sa danom 23. siječnja 2012.g. Poslodavac tuženika bio je dužan izvijestiti tuženika da je odjavljen sa zdravstvenog osiguranja uslijed prestanka radnog odnosa, te da je to uobičajeno, a ukoliko to poslodavac nije učinio onda je to stvar koja se mogla rješavati sudskim putem između poslodavca i radnika.

 

Iz iskaza tuženika proizlazi daje sa svojim bivšim poslodavcem S. M. zasnovao radni odnos te je odmah upućen na rad u N. kao bravar cjevar. Prilikom obavljanja radova u N. došlo je do puknuća bruha jer je cijeli teret konzole ostao na njemu, a to je bilo 24. siječnja 2012.g., te je istog dana primljen u bolnicu. Sutradan 25. siječnja 2012.g. izvršena je operacija bruha  isti dan je otpušten iz bolnice. U N. je boravio 7-8 dana jer zbog operacije bruha nije mogao sjediti, a nakon toga se vratio u RH. U to vrijeme nitko pa ni njegov poslodavac nije mu rekao da je odjavljen sa zdravstvenog osiguranja. Njegova radna knjižica to vrijeme bila je kod poslodavca, te nije ni znao kada je odjavljen, odnosno kada je ponovno prijavljen jer je cijelo to vrijeme imao važeći ugovor o radu sa strojarskom montažom. Prilikom primitka u bolnicu nije imao nikakvu tiskanicu već je to za njega riješio Z. O. koji je poznavao njemački. o ovome dugu saznao je kada je dobio opomenu od tužitelja.

 

Uvidom u Ugovor o radu od 26. listopada 2011.g. (list 26 – 28 spisa) vidljivo je da je isti zaključen između pravne osobe S. M. doo S.. B. i tuženika K. K., a prema navedenom Ugovoru (članak 3) utvrđeno je da se ugovor primjenjuje od 01. studenog 2011.g. do 01. travnja 2012.g.

 

Uvidom u radnu knjižicu tuženika (list 24-25 spisa) utvrđeno je da je tuženik bio zaposlen u pravnoj osobi S. M. od 02. svibnja 2011.g. do 23. siječnja 2012.g., te od 01. veljače 2012.g. do 01. travnja 2012.g.

 

Na temelju provedenih dokaza sud smatra da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

 

Nije sporno da je tuženik putem svog poslodavca S. M. doo S.. B. upućen na rad u N., te da je dana 25. veljače 2012.g. izvršen operativni zahvat u bolnici u N..

 

U to vrijeme tuženik je imao zaključen ugovor o radu sa svojim poslodavcem na određeno vrijeme od 01. studeni 2011.g. do 01. travanj 2012.g. Međutim, poslodavac je  tuženika odjavio sa zdravstvenog osiguranja dana 26. siječnja 2012.g. i to retroaktivno s danom 23. siječnja 2012.g., dakle, dan prije nego što je tuženik zadobio zdravstvene probleme zbog kojih je trebao ići na liječenje, a što je nesumnjivo znala odgovorna osoba poslodavca.

 

Za vrijeme dok se tuženik nalazio na liječenju u bolnici dana 24. siječnja 2012.g. i dana 25. siječnja 2012.g. (list 14  i list 15 spisa), tuženik nije bio obaviješten od strane svog poslodavca da je odjavljen sa zdravstvenog osiguranja.

 

Prema članku 4 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje ZOO) u zasnivanju obveznih donosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

 

U konkretnom slučaju sud smatra da se tuženiku ne može osporiti da je postupao suprotno od načela savjesnosti i poštenja, jer nije znao niti je mogao znati, s obzirom na okolnosti slučaja (boravak u bolnici), da ga je poslodavac odjavio sa zdravstvenog osiguranja, te da je o naprijed navedenom izvijestio tuženika.

 

Tuženik je znao da je u vrijeme štetnog događaja, dok je boravio u bolnici, imao zaključen ugovor o radu sa svojim poslodavcem, te nikako nije mogao znati da mu je poslodavac otkazao ugovor o radu sa danom 23. siječnja 2012.g., te ga je ponovno prijavio 01. veljače 2012.g., kako to proizlazi iz radne knjižice tuženika koja se nalazila kod njegovog poslodavca (list 25 spisa).

 

Osim toga, tužitelj je dana 16. svibnja 2013.g. izvršio plaćanje utužene tražbine stranom nositelju osiguranja, dakle u vrijeme kada je tužitelj imao saznanja da je tuženik u sporno vrijeme bio odjavljen sa zdravstvenog osiguranja.

 

Tužitelj u tužbi navodi da je to bio dužan učiniti prema propisima koji reguliraju međusobne odnose između dviju država u pogledu zdravstvenog osiguranja. Međutim, tužitelj te svoje tvrdnje ničim ne dokazuje.

 

Imajući u vidu naprijed navedeno sud smatra da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, stoga je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom.

 

Tuženik je odbijen sa zatraženim troškom dolaska osobnim vozilom na sud iz Našica u iznosu od 100,00 kn, jer za takve troškove sudu nije dostavio nikakve dokaze, a osim toga tuženik ima pravo samo na trošak javnog prijevoza.

 

              Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

 

U Slavonskom Brodu, 17. ožujak 2017.g.