Broj: Rev 1626/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Jalšovečki predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz G. B., kojeg zastupaju punomoćnici V. N. i V. G., odvjetnici u P., protiv tuženika C. o. d.d. Z., Filijala P., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi poslovni broj Gž-63/2011-2 od 3. listopada 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj VII P-202/08-20 od 26. studenoga 2009., u sjednici vijeća održanoj 22. ožujka 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I Nalaže se tuženiku C. o. d.d. Z., Filijala P., da tužitelju M. B. iz G. B., naknadi štetu u iznosu 1.423,40 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje, koje teku od 29. listopada 2007. pa do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. pa do isplate, po kamatnoj stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

II Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva.

 

III Tuženik je dužan tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu 4.045,00 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 26. studenoga 2009. pa do isplate po kamatnoj stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Žalba tužitelja M. B. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi br. VII P-202/08-20 od 26. studenoga 2009., u pobijanom odbijajućem dijelu.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. t. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11– dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se prihvati revizija i preinači presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji u pobijanom dijelu, ili da se iste ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Protiv drugostupanjske presude stranke mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. tog članka.

 

S obzirom da je pobijana presuda donesena na temelju odredbe čl. 373.a ZPP, dopuštena je revizija tužitelja iz čl. 382. st. 1. t. 3. ZPP, zbog čega je bespredmetno pozivanje tužitelja na reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv osiguratelja štetnika za naknadu imovinske štete nastale na osobnom automobilu tužitelja u štetnom događaju od 29. rujna 2007., u iznosu 7.117,50 kuna.

 

Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su utvrdili:

- da se predmetna prometna nezgoda dogodila 29. rujna 2007. na županijskoj cesti … kod skretanja za mjesto T., odnosno kod spajanja sporedne ceste za mjesto T. sa županijskom cestom,

- da su u predmetnoj prometnoj nezgodi sudjelovali tužitelj vozeći osobni automobil i osiguranik tuženika upravljajući traktorom s prikolicom,

- da se kritičnog događaja osiguranik tuženika kretao desnom stranom ceste upravljajući traktorom s prikolicom, te je isti skrenuo u lijevo na sporednu cestu za mjesto T., bez da se prethodno uvjerio može li to učiniti a da ne ugrozi druge sudionike u prometu,

- da je tužitelj započeo radnju pretjecanja lijevom stranom kolnika obilazeći navedeni traktor s prikolicom, te je isti sa započetom radnjom pretjecanja nastavio nakon što je uočio namjeru osiguranika tuženika da će skrenuti u lijevo, te nije kočio, već je nastavio vožnju vozeći lijevim kotačima svog osobnog automobila po bankini uz cestu u dužini 20,6 m prije naleta na traktor, te da je isti vršio pretjecanje preko pune uzdužne linije i neposredno prije raskrižja,

- da je tom prilikom došlo do udara prednjim dijelom osobnog automobila u prednji lijevi kotač traktora, nakon čega je osobni automobil sletio u njivu sa zapadne strane kolnika županijske ceste,

- da je iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka utvrđeno da je naletna brzina osobnog automobila u trenutku udara u traktor iznosila 54 km/h, a da je tužitelj poduzeo kočenje, naletnu bi brzinu smanjio na 5 km/h, pa da bi time šteta bila manja nego pri naletnoj brzini od 54 km/h,

- da je protiv tužitelja pokrenut prekršajni postupak zbog prekršaja iz čl. 73. st. 1. u vezi sa st. 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama,

- da je protiv osiguranika tuženika podnesena kaznena prijava zbog kaznenog djela izazivanja prometne nezgode iz čl. 172. st. 2. Kaznenog zakona, te je isti nepravomoćno osuđen u kaznenom postupku poslovni broj K-24/08 na uvjetnu kaznu zatvora,

- da nije sporno da je u toj prometnoj nezgodi na osobnom vozilu tužitelja nastala totalna šteta koja iznosi 14.235,00 kn, kao i da je tuženik isplatio tužitelju 50% utvrđene štete, tj. iznos 7.117,50 kn.

 

Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pozivom na odredbe čl. 1072. st. 2. i čl. 1092. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO) djelomično prihvatio tužbeni zahtjev za iznos 1.423,40 kn, te djelomično odbio tužbeni zahtjev za iznos 5.694,10 kn, ocjenjujući da je razmjer odgovornosti osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja 60%, a tužitelja 40%, zaključujući da je tuženik dužan isplatiti tužitelju naknadu imovinske štete u iznosu 1.423,40 kn.

 

Drugostupanjski sud je, zaključujući da su bitne činjenice među strankama dijelom utvrđene, a dijelom nesporne, potvrdio presudu prvostupanjskog suda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos 5.694,10 kn, ocjenjujući da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je razmjer odgovornosti tužitelja ocijenio sa 40%, a osiguranika tuženika sa 60%, te kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju daljnjih 10% cjelokupne štete, a odbio preostali dio tužbenog zahtjeva.

 

Pri tome je drugostupanjski sud na temelju ovlaštenja iz čl. 373.a ZPP potvrdio prvostupanjsku presudu, pri čemu je otklonio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP koju je počinio prvostupanjski sud, kada je ocjenjujući razmjer odgovornosti sudionika za predmetni štetni događaj, na jednom mjestu u obrazloženju presude naveo da je odgovornost tužitelja za štetni događaj u razmjeru 30%, a na drugom mjestu u razmjeru 40%, a osiguranika tuženika 70%, odnosno na drugom mjestu 60%, a koju je u žalbi opravdano istaknuo tužitelj.

 

Naime, prema odredbi čl. 373.a st. 1. ZPP, drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je ili prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.

 

Prema odredbi čl. 373.a st. 3. ZPP, u slučaju u kojem su ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz čl. 373.a st. 1. ZPP drugostupanjski sud može je donijeti i ako nađe da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. toga Zakona, kao u konkretnom slučaju.

 

Zbog toga, neosnovano tužitelj ističe da drugostupanjski sud nije otklonio počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP pred prvostupanjskim sudom.

 

Osim toga, suprotno tvrdnji revidenta, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. Prema ocjeni ovog suda u pobijanoj drugostupanjskoj presudi navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama. Nadalje, obrazloženje drugostupanjskog suda nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presuda navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

 

Nadalje, nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Naime, u revizijskom stupnju postupka sporno je da li su sudovi pravilno primijenili čl. 1072. st. 2. ZOO, jer se radi o sudaru dvaju vozila u pokretu, pa se za štetu odgovara po osnovu krivnje.

 

Iz utvrđenih činjenica relevantnih za odluku o postojanju krivnje za spornu prometnu nezgodu, pobliže navedenih u razlozima presude prvog i drugog stupnja, sudovi su s osnovom odlučili da sporna nezgoda nije uzrokovana isključivom krivnjom osiguranika tuženika, kako to smatra tužitelj, već obostranom krivnjom sudionika u prometu.

 

Sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo i kada su odlučili o podijeljenoj odgovornosti u razmjeru 60% : 40% u korist tužitelja.

 

Naime, sudovi su pravilno zaključili, da je opasnu prometnu situaciju stvorio osiguranik tuženika, koji je izvršio radnju skretanja ulijevo na sporednu cestu za mjesto T. u trenutku kada se tužitelj već nalazio u fazi pretjecanja, što je suprotno odredbi čl. 43. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 105/04, 142/06 – dalje: ZOSPC) koja nalaže sudioniku u prometu da smije početi takvu radnju samo ako se uvjerio da to može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu, vodeći pritom računa o položaju vozila te o smjeru i brzini kretanja.

 

No sudovi, pravilno nalaze suodgovornost tužitelja nastanku štetnog događaja u tome što tužitelj u situaciji kada je pretjecao traktor osiguranika tuženika, u trenutku kada je uočio namjeru osiguranika tuženika da će skrenuti ulijevo, nije kočio, već je nastavio vožnju vozeći lijevim kotačima svog osobnog automobila po tzv. bankini, kao i u tome što je tužitelj radnju pretjecanja traktora osiguranika tuženika vršio neposredno ispred raskrižja, pa se takva vožnja tužitelja ukazuje nepropisnom u smislu čl. 73. st. 1. ZOSPC.

 

Stoga razmjerno stupnju krivnje pravilno je utvrđena suodgovornost tužitelja u razmjeru 40%, sukladno odredbi čl. 1072. st. 2. ZOO kojom je propisano da ako postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje.

 

Slijedom navedenog, sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su pravilno odlučili kad su tužiteljev zahtjev za naknadu imovinske štete nastale na njegovom automobilu ocijenili osnovanim u daljnjem razmjeru od 10% (iznos 1. 423,40 kn) preko nesporno isplaćene štete za utvrđeni razmjer odgovornosti osiguranika tuženika od 50%, te kada su preko iznosa 1.423,40 kn odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

              Na osnovu svega izloženog, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 22. ožujka 2017.