Broj: Rev 2522/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice E. B.₁, drugotužitelja maloljetnog E. B.₂ i trrećetužitelja A. M., svi iz P., koje zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u P., protiv tuženika A. o. d.d. Z., Podružnica P., kojeg zastupa punomoćnica S. T., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-2591/12-2 od 10. lipnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu broj P-122/11-23 od 9. veljače 2012., u sjednici održanoj 29. ožujka 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I. Nalaže se tuženiku A. o. d.d. isplatiti I. tužiteljici E. B.₁ iznos od 14.265,67 kuna (četrnaesttisućadvjestošeudesetpet kuna i šezdesetsedam lipa) sa zateznim kamatama koje teku od 2. studenog 2011. godine do isplate po stopi od 12% godišnje u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku A. o. d.d. isplatiti II. tužitelju E. B.₂ iznos od 11.968,00 (jedanaesttisućadevetstošezdesetosam) kuna sa zateznim kamatama koje teku od 2. studenog 2011. godine do isplate po stopi od 12% godišnje u roku od 15 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku A. o. d.d. isplatiti III. tužitelju A. M. iznos od 151.000,00 (stopedesetjednutisuću) kuna sa zateznim kamatama koje teku od 12. listopada 2010. Godine do isplate, i to do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, a od 1. srpnja 2011. godine po stopi od 12% godišnje u roku od 15 dana.

 

IV. Nalaže se tuženiku A. o. d.d. naknaditi tužiteljima troškove postupka isplatom iznosa od 22.140,00 kuna sa zateznim kamatama koje po stopi od 12% godišnje teku od 25. siječnja 2012. godine u roku od 15 dana.

 

V. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka se odbija.

 

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.".

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

"Odbijaju se žalbe i tužitelja i tuženika kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazuinu, posl. Br. P-122/11-23 od dana 9. veljače 2012.

 

Odbijaju se zahtjev i tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka."

 

Protiv drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev trećetužitelja reviziju je, pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, podnio tuženik jer smatra da se radi o materijalnopravnom pitanju važnom za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Predložio je reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i odbiti tužbeni zahtjev trećetužitelja, a tuženiku dosuditi trošak sastava revizije i pristojbe na reviziju.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Odredbom čl. 392.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP)  propisano je da u povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Predmet spora u ovom postupku je zahtjev prvotužiteljice, drugotužitelja i trećetužitelja za naknadu štete (imovinske i neimovinske), koju su pretrpjeli zbog smrti bliske osobe (supruga, oca, odnosno očuha) R. B., koji stradao u štetnom događaju, odnosno prometnoj nezgodi koja se dogodila ... 2012.

 

Tijekom parničnog postupka koji je prethodio ovom revizijskom postupku sudovi su utvrdili da je sada pokojni R. B. bio očuh trećetužitelja, da je trećetužitelj bio član njegove uže obitelji, da je trećetužitelj živio sa svojim očuhom u obiteljskoj zajednici od sklapanja braka sa trećetužiteljevom majkom, da je trećetužitelj sa sada pokojnim očuhom imao kvalitetan i sveobuhvatan emotivan odnos kakav veže roditelja i dijete, da su trećetužitelj i sada pokojni mu očuh u tom emotivnom odnosu jedan drugoga poštovali i voljeli, da mu je sada pokojni očuh pomagao i bio uz njega za vrijeme njegova odrastanja, pomagao mu u materijalnom smislu, da je jedino njegov očuh brinuo o njemu kao otac, što ne može reći za svog biološkog oca te da trećetužitelj niti nakon sklapanja braka nije napustio roditeljski dom u kojem je živio sa majkom, sada pokojnim očuhom i mlađim bratom.

 

Na temelju utvrđenih odlučnih činjenica sudovi su trećetužitelju, pozivom na odredbu čl. 1101. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 – dalje: ZOO) i čl. 1093. ZOO dosudili pravičnu novčanu naknadu po osnovi neimovinske štete zbog smrti bliske osobe u iznosu od 150.000,00 kuna.

 

Tuženik je, u izvanrednoj reviziji podnesenoj protiv drugostupanjske presude kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev trećetužitelja, naveo da reviziju podnosi zbog materijalnopravnog pitanja: "Ima li pravo na naknadu štete zbog duševnih boli majčin sin zbog smrti majčinog muža, ako postoji trajna životna zajednica iako to nije zakonom predviđeno?".

 

Odredbom čl. 1101. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta neke osobe pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete imaju članovi njezine uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji).

 

Imajući u vidu činjenična utvrđenja sudova, a napose činjenicu da su trećetužitelj, kao pastorak i sada pokojni očuh, zajedno živjeli u obiteljskoj zajednici i bili emocionalno vezani dugi niz godina, da je njihov odnos bio odnos roditelja i djeteta, odnosno oca i sina prema pravnom shvaćanju ovoga suda nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su na temelju odredbe čl. 1101. st. 1. ZOO trećetužitelju dosudili pravičnu novčanu naknadu po osnovi neimovinske štete zbog smrti očuha kao člana uže obitelji. To tim više što je tijekom postupka, koji je prethodio revizijskom postupku, utvrđeno da tužitelj nije živio s biološkim ocem od svoje sedme godine, a da je očuha, s kojim je zajedno živio od 1994. godine do 2012., kada je smrtno stradao u predmetnom štetnom događaju, volio poput sina te da puno trećetužiteljevih prijatelja nije niti znalo da mu je sada pokojni R. B. bio očuh.

 

U odnosu na navode revidenta da sada pokojni R. B. nije bio otac trećetužitelja niti njegov posvojitelj slijedom čega trećetužitelj nema pravo na pravičnu novčanu naknadu po osnovi neimovinske štete zbog člana uže obitelji, ovdje treba dodati da unatoč tome što je zakonodavac taksativno naveo krug osoba koje su ovlaštene zahtijevati naknadu štete u smislu odredbe čl. 1101. st. 1. ZOO, to pravo pripada i trećetužitelju, kao pastorku zbog duševne boli koju je pretrpio zbog smrti očuha s kojim je imao roditeljski odnos. Istovjetno pravno shvaćanje revizijski sud već je zauzeo u odluci broj Rev-727/05 od 4. siječnja 2006. godine, primjenjujući odredbu čl. 201. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99). Dodatni argument za zauzeto pravno shvaćanje ovaj sud pronalazi i u obiteljskopravnoj legislativi, odnosno odredbama Obiteljskog zakona, koje propisuju dužnost maćehe odnosno očuha da uzdržavaju maloljetnog pastorka ako on ne može ostvariti uzdržavanje od roditelja, ali i obvezu punoljetnog pastorka da uzdržavaju maćehu ili očuha pod određenim zakonskim pretpostavkama.

 

Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tuženika odbijena kao neosnovana.

 

Zagreb, 29. ožujka 2017.