Broj: Gž-735/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

  Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od suca Alenke Laptalo, kao predsjednika vijeća, te sudaca Željka Udier i Michaela Daneček, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marije Mesić, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz O., OIB: ..., ranije zastupanog po punomoćniku I. B., odvjetnici u R., a sada zastupan po punomoćniku K. Š., odvjetniku iz Odvjetničkog društva K. Š. i partneri iz Z., protiv tužene Republike Hrvatske – Ministarstvo obrane, Zagreb, OIB: ..., zastupane  po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Karlovcu broj: P-2116/10-54 od 03. veljače 2015. godine, na sjednici vijeća održanoj 29. ožujka 2017. godine, 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I.

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Karlovcu broj: P-2116/10-54 od 03. veljače 2015. godine u pobijanom dijelu u točki I. izreke (u odluci o glavnoj stvari), p o t v r đ u j e.

 

              II.

              Povodom žalbe tužitelja, a po službenoj dužnosti  p r e i n a č a v a   se  presuda u točki II. izreke u odluci o troškovima postupka te se nalaže tužitelju da tuženoj naknadi parnični trošak u iznosu od 89.558,00 kn, u roku od 15 dana.

            

Obrazloženje

 

              Presudom Općinskog suda u Karlovcu broj: P-2116/10-54 od 03. veljače 2015. godine pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "Tuženik je dužan tužitelju isplatiti iznos od 1.945.890,00 kuna, zajedno za zakonskim zateznim kamatama koje se određuju po eskontnoj stopi HNB-a važećoj za tekuće polugodište, uvećanoj za pet postotnih poena, sve od dana podnošenja tužbe pa do isplate." Pod točkom II. izreke odlučeno je da je tužitelj M. K. dužan naknaditi tuženiku Republici Hrvatskoj – Ministarstvo obrane trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 106.458,00 kuna, u roku 15 dana.

 

Pravovremeno podnesenom žalbom presudu pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st.1. t.1. ZPP-a odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da tijekom postupka tužena nije dokazala da je štetnik T. M. u trenutku izvršenja štetnog događaja bio na bolovanju jer nije u spis dostavila dokumentaciju u svezi bolovanja za 2007. godinu. Nadalje navodi da se prvostupanjski sud u obrazloženju presude poziva na čl. 218. Zakona o službi u oružanim snagama (NN 23/95), a da navedeni zakon uopće nema čl. 218. jer završava čl. 177., pa da sud nije primijenio zakon na koji se poziva, a što je bitna povrede odredaba parničnog postupka. Ističe da je štetnik T. M. bio konfliktna osoba sklona alkoholu  što dokazuje i činjenica da je zbog napuštanja stražarskog mjesta, a obnašao je dužnost zapovjednika straže, i izazivanja prometne nezgode,  rješenjem bio udaljen iz službe do okončanja stegovnog postupka koji do danas nije pravomoćno okončan,  pa se postavlja pitanje tko mu je dozvolio nastavak redovnog obavljanja vojne službe, a što sve govori o nesavjesnom i nezakonitom postupanju njegovih nadređenih. Navodi da je iskaz svjedoka B. F. nevjerodostojan jer tvrdi da je štetnik čuvao vojne objekte, ali nije imao pristup skladištu oružja, a da je tvrdnja tog svjedoka da su bombe „kinder jaje“ iz domovinskog rata i da ne postoje u mirnodopskim skladištima, apsurdna i neistinita. Ističe da je očevidom na licu mjesta utvrđeno da se radi o vojnom oružju i da je ručna granata netom izvađena iz posebnog pakovanja. Navodi da okolnost da li je štetnik granatu redovno zadužio ili ju je protupravno otuđio iz skladišta ne mijenja činjenicu odgovornosti tužene za štetni događaj i štetu jer štetnik T. M. nije smio biti u krugu vojarne i u mogućnosti da dođe u posjed opasnog oružja što je propust odgovornih osoba tužene. Predlaže da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

              Ispitujući zakonitost pobijane presude povodom žalbe tužitelja i po službenoj dužnosti, temeljem odredbe iz čl. 365. st.2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13) dalje: ZPP, a u odnosu na eventualno počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud ne nalazi da je pobijana presuda, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, donesena, odnosno vođen, uz počinjenje bilo koje od bitnih povreda odredaba parničnog postupka predviđenih u čl. 354. st.2. t. 2.,4.,8.,9.,11., 13. i 14.  ZPP-a.

 

              Suprotno žalbenim navodima tužitelja, izreka presude nije proturječna sama sebi niti razlozima presude jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni i o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika i presuda se može ispitati.

 

              Okolnost da se prvostupanjski sud pozvao na pogrešan zakon i pogrešan članak ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a kako to tvrdi žalitelj, već se radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

 

              Međutim i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

 

Suprotno žalbenim navodima, u razlozima prvostupanjske presude provedeni dokazi, pa tako i iskaz svjedoka B. F., ocijenjeni su sukladno čl. 8. ZPP-a na temelju savjesne i brižljive ocijene svakog dokaza za sebe i svih dokaza zajedno, te je prvostupanjski sud na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka utvrdio koje su činjenice dokazane i za to naveo valjane i logične razloge.

 

Naime, zaključak i činjenično utvrđenje da ručna bomba koju je aktivirao štetnik nije u vlasništvu tužene RH, prvostupanjski sud nije utemeljio isključivo na iskazu svjedoka B. F. (koji je u jednom periodu bio nadređen štetniku) već je njegov iskaz da ručne bombe kojim je šteta počinjena tzv. kinder jaje ne postoje u mirnodobskim skladištima doveo u vezu sa podacima odnosno očitovanjem Hrvatske kopnene vojske od 20. kolovoza 2013. godine.

 

Žalbenim navodima kojima tužitelj preocjenjuje iskaz svjedoka B. F. i svoju ocjenu dokaza suprotstavljaju ocjeni prvostupanjskog suda nisu dovedene u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete koju je pretrpio u štetnom događaju od 21. travnja 2007. godine, a koju štetu je, aktivirajući ručnu bombu, uzrokovao štetnik T. M., pripadnik HV.

 

Svoj zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da tužena odgovara za štetu jer je štetnik djelatna vojna osoba i jer je od ranije pokazivao znakove psihičke bolesti ali je unatoč tome bio u doticaju s oružjem i eksplozivnu napravu uzeo iz vojnog skladišta.

 

U postupku je utvrđeno i iz sadržaja spisa proizlazi da se štetni događaj dogodio u večernjim satima u lokalu M. u O., u kojem je tužitelj bio u društvu sa bivšom suprugom i svjedokom I. K., da su sjedili za šankom i odlučili u lokalu gledati borbu Mirka Filipovića, da je u lokalu na suprotnoj stani šanka bio T. M., da je došlo do prepirke jer im je počeo dobacivati „da što oni znaju o borbi Filipovića“ i vrijeđati ih, da je tužitelj štetnika izveo van gdje su nastavili prepirku, da se tužitelj vratio u lokal, a za njim ubrzo i T. M. i prišao tužitelju, da je došlo do naguravanja i da je T. M. aktivirao ručnu bombu. U štetnom događaju štetnik T. M. je smrtno stradao, a tužitelj je zadobio teške tjelesne ozljede (između ostalog višestruke eksplozivne rane –stjenke trbuha, jetre, tankog crijeva, prsnog koša itd., posljedično čemu su mu odstranjene žučne vrećice, desni dio debelog crijeva i dio tankog crijeva, amputirana mu je desna noga).

 

Nadalje je utvrđeno temeljem rješenja od 13. rujna 2004. godine (list 290 spisa) i rješenja od 27. listopada 2004. godine (list 297 spisa) da je štetnik T. M., na dužnosti vođa skupine, udaljen iz službe počam od 13. rujna 2004. godine do okončanja stegovnog postupka jer je dok je po zapovjedi nadređenog bio određen za zapovjednika straže vojarne J. G. (u vremenu od 06. rujna do 13. rujna 2004. godine), samovoljno napustio vojarnu 09. rujna 2004. godine bez da se ikom javio (a tog je dana prouzročio i prometnu nezgodu zbog neprilagođene brzine i udario u metalni stup), te je utvrđeno da stegovni postupak nije okončan.

 

Inače štetnik T. M. je na dužnost vođe skupine raspoređen rješenjem 2003. godine (list 313 spisa), da bi rješenjem od 23. siječnja 2006. godine (list 250 spisa) bio ocijenjen sposobnim za djelatnu vojnu službu uz ograničenje-skupina I i nesposobnim za obnašanje dužnosti dosadašnjeg ustrojbenog mjesta, pa je rješenjem od 24. srpnja 2006. godine (tada na bolovanju) raspoređen na dužnost poslužitelj radara.

 

U postupku je utvrđeno i nije sporno da je da je ručna bomba koju je imao i aktivirao štetnik tzv. „kinder jaje“ za koju je temeljem dopisa Hrvatske kopnene vojske Zapovjedništvo-odjel za logistiku K. od 20.kolovoza 2013. godine utvrđeno da se radi o ručnoj bombi koja se proizvodila u bivšoj Jugoslaviji za potrebe JNA, da su se za vrijeme Domovinskog rata proizvodile ručne bombe sličnog ili gotovo identičnog izgleda, ali uništene su do kraja 2000. godine ili 2001. godine a o čemu podatke može dati Zapovjedništvo za potporu, te iz dopisa proizlazi da pok. T. M. nije mogao zadužiti u skladištu ručnu bombu niti je imati na osobnom zaduženju jer rukovatelj skladišta ne izdaje ručne bombe za osobnu uporabu.

 

U vrijeme štetnog događaja na snazi je bio Zakon o službi u oružanim snagama (NN 33/02, 58/02, 175/03, 136/04), u daljnjem tekstu: ZSOS te se taj zakon primjenjuje u konkretnoj situaciji a ne Zakon o službi u oružanim snagama iz 1995. godine na koji se poziva prvostupanjski sud.

 

Prema čl. 86. st. 1. ZSOS za štetu koju pripadnik Oružanih snaga u službi i u svezi s obavljanjem službe počini trećim osobama odgovara Republika Hrvatska.

 

Dakle da bi tužena odgovarala za štetu po ZSOS osim pretpostavke da je štetu počinila vojna osoba tj. pripadnik Oružanih snaga u službi potrebno je da kumulativno ispunjena i druga pretpostavka tj. da je štetnik postupao u svezi obavljanja službe.

 

U konkretnom slučaju nije ispunjena druga pretpostavka jer se, obzirom na utvrđeni i opisani štetni događaj u kojem je tužitelju prouzročena šteta, ne može smatrati da je u konkretnom štetnom događaju štetnik postupao u vezi obavljanja službe jer nije utvrđeno da je tom prilikom štetnik obavljao bilo kakvu vojnu službu.

 

Nema sumnje da je ručna bomba opasna stvar, a za štetu od opasne stvari u smislu čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-u daljnjem tekstu: ZOO) odgovara njezin vlasnik.

 

Međutim u postupku nije utvrđeno da bomba „kinder jaje“, kojom je šteta počinjena, potječe iz vojnog skladišta Hrvatske vojske niti da je vlasnik te bombe Republika Hrvatska, jer iako su se u vrijeme Domovinskog rata proizvodile ručne bombe sličnog ili gotovo identičnog izgleda, one su uništene do kraja 2000. godine ili 2001. godine, a takve ručne bombe proizvodile su se u i bivšoj Jugoslaviji za potrebe JNA pa ju je bilo moguće pribaviti i na neki drugi način.

 

U pogledu žalbenih navoda tužitelja da je očevidom na licu mjesta utvrđeno da se radi o vojnom oružju i da je bomba izvađena iz posebnog pakiranja, ističe se da sama činjenica da se radi o vojnom oružju ne znači da je vlasništvo RH.

 

Istina da je u Zapisniku o očevidu konstatirano da je unutar prtljažnika vozila pok. T. M. zatečeno pakovanje od ručne bombe, i to „kutija jajastog oblika zelene boje od ručne bombe zatečena otvorena na dva dijela ukupnih dimenzija 5X10 cm sa natpisom na jednom dijelu ćiriličnim pismom i brojevima BR, ..., a iz čega se također zaključuje da se radi o ručnoj bombi bivše JNA.

 

U pogledu žalbenih navoda tužitelja da u postupku nije dokazano da je štetnik u vrijeme štetnog događaja bio na bolovanju jer za sporni period ne prileži dokumentacija u vezi bolovanja, upućuje se da je neodlučno je li štetnik bio ili nije bio na bolovanju jer i u situaciji da nije bio na bolovanju dakle, da je bio u službi, nije ispunjena druga pretpostavka odgovornosti tužene po ZSOS jer nije utvrđeno da je utužene zgode štetnik postupao u svezi obavljanja službe.

 

Jedino u situaciji da je štetnik bio u službi i da je za vrijeme službe izišao iz vojarne sa ručnom bombom koju je uzeo iz vojarne tada bi se moglo govoriti o propustu odgovornih osoba tužene jer su propustile spriječiti da se oružje tj. ručna bomba iznese izvan službe.

 

Međutim, suprotno žalbenim navodima tužitelja ne može se govoriti o propustu odgovornih osoba tužene jer u postupku nije utvrđeno da je ručnu bomba kojom je šteta počinjena štetnik uzeo iz skladišta vojarne niti da uopće ručna bomba potječe iz vojnog skladišta Hrvatske vojske niti da je vlasnik bombe Republika Hrvatska.

 

Stoga je ovaj sud, ne nalazeći osnovanim žalbene navode tužitelja, te ujedno utvrdivši da donošenjem prvostupanjske presude nije počinjena niti jedna od povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temljem čl. 368. st. 2. ZPP-a žalbu tužitelja odbio kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvoga stupnja u odluci o glavnoj stvari u točki I. izreke.

 

Odluka o troškovima postupka.

 

Nije osnovan žalbeni navod tužitelja da je odluka o troškovima nezakonita jer da je tuženu zastupao državni odvjetnik koji za to prima plaću.

 

Naime, tužitelj je spor izgubio i dužan je u smislu čl. 154.st.1. ZPP-a naknaditi tuženoj troškove postupka.

 

Međutim, ispitujući povodom žalbe tužitelja, odluku o trošku u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a , a pazeći po službenoj dužnosti na prvilnu primjenu materijalnog prava ovaj sud nalazi da je kod dosude troška prvostupanjski sud u pogledu visine djelomično pogrešno primjenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 i dr.), kada je za zastupanje na ročištu od 10. studenog 2010. godine tuženoj priznao nagradu za zastupanje u punom iznosu od 17.400,00 kn.

 

Naime, za to ročište ne pripada nagrada po Tbr. 9. t.1. Tarife, već po Tbr. 9. t. 5. Tarife, odnosno 500,00 kn.

 

Slijedom toga tuženoj pripada umanjeni trošak tj. trošak u iznosu od 89.558,00 kn, pa je temeljem odredbe iz čl. 380. t. 3. ZPP-a valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. izreke presude, time da kako je tužitelj uspio u razmjerno nezanatnom dijelu sa žalbom to mu ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka.

 

U Karlovcu, 29. ožujka 2017. godine