Broj: Rev 1104/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Hrvatske vode, Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik I. A., odvjetnik u Z., protiv ovršenika D. G. iz K., OIB …, radi ovrhe, odlučujući o reviziji ovrhovoditelja protiv rješenja Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-1643/14-2 od 6. veljače 2015., kojim je djelomično potvrđeno i djelomično ukinuto rješenje o ovrsi Općinskog suda u Karlovcu broj Ovr-906/13 od 28. svibnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 20. travnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se rješenje Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-1643/14-2 od 6. veljače 2015. kojim je ukinuto rješenje o ovrsi Općinskog suda u Karlovcu broj Ovr-906/13 od 28. svibnja 2013. u dijelu kojim je određena ovrha radi naplate iznosa od 1.030,40, kuna koji se odnosi na potraživanje ovrhovoditelja koje dospijeva do 15. srpnja 2007. pa nadalje zaključno s 15. ožujka 2010. i kojim je u tom dijelu odbijen ovršni prijedlog pa se predmet u tom dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem o ovrsi od 28. svibnja 2013., donesenim na temelju ovršnih isprava, konačnih i izvršnih rješenja ovrhovoditelja donesenih u upravnom postupku, određena je ovrha na novčanim sredstvima ovršenika po računima kod banaka pljenidbom i prijenosom tražbine radi naplate iznosa od 2.160,62 kuna s pripadajućom zateznom kamatom i troškovima ovršnog postupka.

 

Rješenjem drugog stupnja je djelomično usvojena žalba ovršenika i ukinuto prvostupanjsko rješenje o ovrsi od 28. svibnja 2013. u dijelu kojim je određena ovrha radi naplate iznosa od 1.030,40 kuna koji se odnosi na tražbine ovrhovoditelja dospjele do 15. srpnja 2007. pa zaključno do 15. ožujka 2010. i u tom dijelu je odbio ovršni prijedlog, dok je u preostalom dijelu žalba ovršenika odbijena kao neosnovana i potvrđeno pobijano prvostupanjsko rješenje o ovrsi.

 

Protiv drugostupanjskog rješenja reviziju je podnio ovrhovoditelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku jer smatra da odluka u ovom sporu ovisi o rješavanju materijalnopravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnosti svih pred zakonom o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, a o kojemu revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje. Predložio je reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsko rješenje, odbiti žalbu ovršenika i potvrditi prvostupanjsko rješenje ili ukinuti drugostupanjsko rješenje i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija ovrhovoditelja je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12 - dalje: OZ) u ovršnom postupku i postupku osiguranja dopuštena je samo revizija iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

 

Odredbom čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) propisano je da u slučajevima u kojima stranke reviziju ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako je to primjerice navedeno u toč. 1. do 3. toga članka.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Ovrhovoditelj u podnesenoj izvanrednoj reviziji postavlja dva materijalnopravna pitanja koja glase:

 

1. „Koliki je zastarni rok potraživanja utvrđenog pravomoćnim rješenjem Hrvatskih voda – pravne osobe za upravljanje vodama kao ovršnom ispravom na kojem se temelji potraživanje s osnove naknade za uređenje voda?

 

2. Kada nastupa zastara prava zahtijevati ispunjenje obveze utvrđene pravomoćnim rješenjem Hrvatskih voda – pravne osobe za upravljanje vodama kao ovršne isprave?“

 

Ističe da o postavljenim pravnim pitanjima ovisi odluka u sporu te da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer o tim pravnim pitanjima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Ujedno se poziva na presudu Županijskog suda u Osijeku broj Gž-4227/13 od 7. studenoga 2013., rješenje Županijskog suda u Osijeku broj Gž-4217/13 od 29. listopada 2013., rješenje Županijskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Zlataru broj Gžovr-5345/13 od 9. listopada 2013. i rješenje Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-571/14 od 9. travnja 2014.

 

Ispitujući pobijano drugostupanjsko rješenje sukladno čl. 392.a st. 2. ZPP u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP i čl. 21. st. 1. OZ, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog istaknutih pravnih pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, zbog kojih je revizija podnesena ovaj sud je ocijenio da je revizija dopuštena i osnovana. To stoga što podnesena revizija ispunjava sve zakonom propisane pretpostavke, a prema ocjeni revizijskog suda odluka suda drugog stupnja utemeljena je na pogrešnom pravnom shvaćanju o kojemu revizijski sud do sad nije zauzeo shvaćanje.

 

Ovaj ovršni postupak vodi se radi prisilne naplate tražbine ovrhovoditelja (naknade za uređenje voda) na temelju ovršnih isprava, ovršnih rješenja o utvrđenju naknade za uređenje voda koja su donijele Hrvatske vode.

 

Prvostupanjski sud je donio rješenje o ovrsi kojim je u cijelosti prihvatio ovrhovoditeljev ovršni prijedlog i odredio predloženu ovrhu na novčanim sredstvima po računima ovršenika.

 

Drugostupanjski sud je odlučujući povodom žalbe ovršenika djelomično ukinuo prvostupanjsko rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha za iznos od 1.030,40 kuna koji se odnosi na ovrhovoditeljeve tražbine dospjele do 15. ožujka 2010. i u tom dijelu odbio ovršni prijedlog kao neosnovan.

 

Prema shvaćanju drugostupanjskog suda djelomično je osnovan prigovor zastare tražbina koje proizlaze iz predmetnih ovršnih isprava. Zaključak o osnovanosti ovršenikovog prigovora zastare drugostupanjski sud temelji na shvaćanju da se kod odlučivanja o zastari tražbina naknade za uređenje voda primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima, a ne Općeg poreznog zakona. Ocijenivši da ovrhovoditeljeva tražbina predstavlja povremeno potraživanje, drugostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 233. st. 2. Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO/05) te na odredbu čl. 226. st. 1. ZOO zaključio da tražbine ovrhovoditelja po osnovi naknade za uređenje voda zastarijevaju u roku od tri godine te da je nastupila zastara svih tražbina ovrhovoditelja dospjelih do 15. ožujka 2010.

 

U revizijskom stupnju postupka sporan je zaključak drugostupanjskog suda da tražbine iz ovršnih isprava, rješenja Hrvatskih voda kojima se utvrđuje mjesečna naknada za uređenje voda, zastarijevaju sukladno odredbi iz čl. 233. st. 2. ZOO u vezi s čl. 226. st. 1. ZOO, što bi u konkretnom slučaju iznosilo tri godine.

 

Drugostupanjski sud je, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja o ovrsi, u kojoj je iznesen prigovor zastare tražbine za koju je određena ovrha, zaključio na temelju pogrešnog pravnog pristupa pozivajući se na odredbu čl. 233. st. 2. ZOO u vezi s čl. 226. st. 1. ZOO, zbog čega je osnovana ovrhovoditeljeva revizijska tvrdnja da je drugostupanjski sud zauzeo pogrešno shvaćanje u odnosu na zastaru potraživanja iz predmetnih ovršnih isprava.

 

Odredbom čl. 16. st. 1. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva ("Narodne novine", broj 153/09, 90/11 i 56/13 - dalje: ZFVG) propisano je da naknadu za uređenje voda obračunavaju Hrvatske vode te je i naplaćuju, osim u slučaju iz čl. 17. tog Zakona. Naknada za uređenje voda obračunava se rješenjem o obračunu naknade za uređenje voda koje donose Hrvatske vode (st. 2.).

 

Prema odredbi čl. 73. st. 2. ZFVG ovrhu protiv obveznika vodnih naknada, za koje rješenje o obračunu donose Hrvatske vode, osim u slučaju iz čl. 71. st. 1. ZFVG (ovrha na novčanim sredstvima na poslovnim računima protiv pravnih osoba, obrtnika i osoba koje obavljaju djelatnosti u vidu slobodnih zanimanja), pokreću Hrvatske vode kao ovrhovoditelj po Ovršnom zakonu.

 

Odredbom iz čl. 74. st. 1. ZFVG propisano je da se na zastaru obračuna i izvršenja odnosno ovrhe vodnih naknada, osim naknada iz st 2. (naknade za zaštitu voda i naknade za razvoj koje obračunavaju i naplaćuju isporučitelji vodnih usluga), primjenjuje Opći porezni zakon.

 

Iz navedene odredbe proizlazi da je u konkretnom slučaju, odlučujući o pitanju je li nastupila zastara tražbina iz ovršne isprave – rješenja o utvrđenju naknade za uređenje voda koje je donio ovrhovoditelj u okviru svojih javnopravnih ovlaštenja, sud trebao prvenstveno primijeniti odredbe Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13 - dalje: OPZ), odnosno odredbe čl. 94., 95. i 96. OPZ kojima je uređeno pitanje porezne zastare, a tek podredno, ako odredbama OPZ nije uređeno drugačije, na zastaru tražbina primjenjuju se odredbe ZOO (čl. 94. st. 12. OPZ).

 

Zbog navedenog, drugostupanjski sud je pogrešno primijenio odredbe čl. 233. st. 2. ZOO.

 

Osim toga, drugostupanjski sud je odlučujući o žalbi ovršenika propustio primijeniti odredbe čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ te čl. 52. st. 3. OZ.

 

Zbog pogrešnog pravnog pristupa, budući da relevantne odredbe OPZ institut zastare naplate tražbina uređuju bitno drugačije od odredaba ZOO, valjalo je drugostupanjsku odluku u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, pri čemu će drugostupanjski sud uzeti u obzir istaknute žalbene razloge, vodeći računa o zakonskim ovlastima suda propisanim odredbama čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ i čl. 52. st. 3. OZ te donijeti novu na zakonu osnovanu odluku.

 

Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP u vezi s čl. 400. ZPP i čl. 21. st. 2. OZ valjalo ukinuti revizijom pobijano drugostupanjsko rješenje i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku na temelju čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 20. travnja 2017.