Broj: Rev-x 103/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja J. M. iz Ž., protiv tuženika S. D. d.d. S., zastupanog po punomoćnici D. Ž. dipl. pravnici kod tuženika, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžp-1107/2013 od 8. svibnja 2014., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Trogiru, poslovni broj Pmed -205/12 od 29. srpnja 2013., u sjednici održanoj 26. travnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja J. M., kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Trogiru, poslovni broj Pmed -205/12 od 29. srpnja 2013., usvojen je djelomično tužbeni zahtjev i tuženik obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 15.000,00 kn zajedno sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate (toč. I. izreke), dok je odbijen (toč. II. izreke) dio zahtjeva za isplatu daljnjih 135.000.,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Prvostupanjskom je presudom, nadalje, odbijen je i tužiteljev zahtjev za obvezivanje tuženika da o svom trošku objavi presudu po njenoj pravomoćnosti (toč. III. izreke).

 

Rješenjem o troškovima parnice iz toč. IV. izreke prvostupanjske odluke odlučeno je da svaka stranka snosi svoj dio parničnih troškova.

 

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu  Gžp-1107/2013 od 8. svibnja 2014., odlučeno je o žalbama obiju stranaka kako slijedi:

 

"I. Odbijaju se djelomično žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i prvostupanjska presuda potvrđuje u dijelu kojim je:

 

a) prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 10..000,00 kn sa zateznim kamatama od 29. srpnja 2013. do isplate,

 

b) odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 235.000,00 kn sa zateznim kamatama.

 

II. Djelomičnim uvaženjem žalbi obiju stranaka, preinačuje se pobijana presuda u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen preko iznosa od 10.000,00 kn (za 5.000,00 kn) te dijelu kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za obvezivanje tuženika na objavu presude i u tom dijelu sudi:

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev, pored već odbijenog iznosa od 235.000,00 kn, za daljnji

iznos od 5.000,00 kn sa zateznim kamatama.

 

2. Dužan je tuženik u roku od 15 dana objaviti presudu u cijelosti."

 

Protiv ove drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijane nižestupanjske presude "(…) na način da tužitelju pravilno odmjeri visinu štete i dosudi mu znatno veći iznos novčane satisfakcije".

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 25/13 - dalje: ZPP) koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj nije posebno obrazlagao.

 

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na ugled, čast i dostojanstvo koja je prouzročena time što je 10. travnja 2005. u dnevnom listu „S. D." objavljen članak pod naslovom "..." u kojemu je, između ostalog, navedeno da osoba čija je izjava zabilježena (karikaturist D. Š.) već šest godina vodi imovinski spor sa svojim susjedom V., ali da on nije riješen. "A zašto? Zato jer bolje čuje misu oni stoje bliže oltaru. Tako da gospodin sudac M. ...slučaj drži u škafetu ....jer je V. bija sudski vještak" Takvim pisanjem u kojemu je iznesena neistina o njegovom radu, tvrdi tužitelj, kojim je on "prozvan imenom i prezimenom te svojom profesionalnom dužnošću", prouzročena mu je neimovinska šteta čija naknada zahtijeva (prema zahtjevu iz podneska od 12. lipnja 2012.) u iznosu od 250.000,00 kn.

 

Drugostupanjski sud je na temelju ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a ZPP (unatoč tome što je našao ostvarenom bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP potvrdio je i preinačio prvostupanjsku presudu jer je našao da bitne činjenice među strankama nisu sporne i/ili ih je moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu) utvrdio sve relevantne činjenice i pravilno zaključio kako tužitelju pripada pravo na naknadu štete u presuđenom iznosu.

 

Tužitelj navodima revizije osporava drugostupanjsku odluku samo u pogledu visine dosuđene štete smatrajući da "(…) iznos od 10.000,00 kuna zasigurno nije razmjeran tjeskobi i duševnim patnjama tužitelja koji i nadalje radi kao sudac i kojeg, bez ikakve njegove krivnje, radne kolege, odvjetnici, stranke, prijatelji i poznanici, zahvaljujući tuženikovu natpisu, sada smatraju kriminalcem, koji eto pogoduje svojim prijateljima ili poznanicima."

 

Prema odredbi čl. 21. st. l. Zakona o medijima ("Narodne novine", broj 59/04 i 84/11, dalje: ZM) nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi. U smislu odredbe čl. 21. st. 2. šteta je umanjenje nečije imovine ili sprječavanje njezina povećanja (materijalna šteta) te nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Odredbom čl. 22. ZM uređeno je da se neimovinska šteta u pravilu nadoknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava.

 

U takvim se slučajevima o pravičnoj naknadi na ime neimovinske štete za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda časti, slobode ili prava ličnosti te za strah koje je regulirano odredbom čl. 200. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) koji se s obzirom na vrijeme nastanka štete primjenjuje u ovoj pravnoj stvari na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05), nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.

 

S obzirom na to da pravična naknada za pretrpljenu štetu zbog fizičkog ili psihičkog bola ili straha, nema značenje novčanog ekvivalenta oštećenog dobra, to je u hrvatskom pravnom sustavu prihvaćena subjektivna ili konkretna metoda pomoću koje se visina pravične naknade određuje uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja, pa su sudovi (u smislu odredbe čl. 200. st. 2. ZOO) pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete te o visini njezine naknade dužni voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom.

 

Drugostupanjski sud je, vodeći računa o svim okolnostima ovoga slučaja, u primjeni navedenih zakonskih odredbi prilikom određivanja visine naknade nematerijalne štete u dovoljnoj mjeri cijenio kako značaj učinjene povrede tako i o intenzitet povrijeđenog dobra kada je - nakon što je ocijenio uvredljivim objavljeni tekst - zaključio da uvredljivost proizlazi iz neistinitosti i senzacionalističke intoniranosti objavljenog te da stupanj uvredljivosti ne opravdava dosudu pravične naknade za nematerijalnu štetu za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti preko iznosa od 10.000,00 kn, pri čemu je prihvaćen i tužiteljev zahtjev za objavu pravomoćne presude.

 

U revizijskim navodima ovaj sud ne nalazi bilo kakav konkretan prigovor utvrđenoj visini pravične naknade, jer tvrdnja kako dosuđeni iznos naknade "nije razmjeran tjeskobi i duševnim patnjama tužitelja" ne može dovesti u pitanje vrlo razložno i detaljno obrazloženu primjenu materijalnog prava u pobijanoj presudi.

 

Pritom, ovaj sud drži potrebnim naglasiti kako u ovom slučaju - kada određivanje visine pravične naknade ovisi o svim okolnostima konkretnog slučaja - pozivanje tužitelja na sudske odluke u drugim predmetima i visinu pravične naknade dosuđene u njima, ne može imati utjecaja na valjanost dosuđene naknade u pobijanoj presudi.

 

S obzirom na sve izloženo, po ocjeni ovoga suda, revizijski prigovori nisu osnovani, pa je valjalo odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu i presuditi kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 26. travnja 2017.