1              Poslovni broj: Gž R-350/2021-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-350/2021-2

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, po sucu pojedincu Andrei Boras Ivanišević u pravnoj stvari tužiteljice A. B., D., OIB …, koju zastupa Odvjetničko društvo T. & P. d.o.o. iz Z., protiv tuženika Bolnice P., P., OIB … koju zastupa punomoćnik P. K., odvjetnik iz P. i umješača na strani tuženika Bolnice, P. i Bolnice H. V. koju zastupa punomoćnik D. I., odvjetnik iz S. B., radi isplate dijela plaće, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi pod poslovnim brojem: Pr-49/2020-25 od 3. ožujka 2021., 13. svibnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi pod poslovnim brojem: Pr-49/2020-25 od 3. ožujka 2021. u odluci pod točkom I i III izreke.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku Bolnica P., OIB … isplatiti tužiteljici A. B., D., OIB … na ime pogrešno isplaćene plaće te na ime pogrešno isplaćene naknade za godišnji odmor iznos od 93.942,24 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i to do 31. srpnja 2015. („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) po stopi i na iznose pobliže navedene pod točkom I. izreke presude.

 

2. U odluci pod točkom II. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u navedenim bruto iznosima kao neosnovan.

 

3. Ujedno je odlučeno da je tuženik dužan naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 8.250,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, a koja teče od dana donošenja presude pa se do isplate sve u roku od 15 dana, dok je za više zatraženu naknadu troškova parničnog postupka njen zahtjev odbijen kao neosnovan. (točka III izreke)

 

4. Protiv pobijane presude, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP) , predlažući da sud drugog stupnja usvoji žalbu i ukine prvostupanjsku presudu.

 

5. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

 

6. Žalba nije osnovana.

 

7. Neutemeljeno tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zbog toga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

9. Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice s osnove isplate razlike plaće na ime dodataka na plaću zbog posebnih uvjeta rada za prekovremene sate rada i dodatka zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i za prekovremene sate rada, naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene u prethodna 3 mjeseca i prekovremene sate za razdoblje od veljače 2015. do prosinca 2017.

 

10. U ovoj fazi postupka nije bilo sporno da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. veljače 2015. do 31. prosinca 2017. na radnome mjestu liječnik anesteziolog na Odjelu za anesteziologiju u gradskoj bolnici P. u Odjelu za anesteziju s centralnom jedinicom intenzivnog liječenja.

 

11. Isto tako nije bilo sporno kako je tuženik Bolnica, P. isplaćivao plaću tužiteljici i vodio evidenciju sati rada, te da je Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 18. prosinca 2013. ta bolnica pripojena tuženiku i da je u veljači 2018. došlo do podjele Opće županijske Bolnice, P. i da je osnovana nova zdravstvena ustanova Bolnica, P. i Bolnica H. V.

 

12. U. navedenom je sud prvog stupnja pravilno otklonio prigovor tuženika o pogrešnoj pasivnoj legitimacije jer je tužiteljici kao poslodavac od 1. prosinca 2015. u smislu članka 7. stavak 1 Zakona o radu za obavljeni rad isplatiti plaću.

 

13. S pravom prvostupanjski sud otklanja i istaknuti prigovor zastare tuženika i umješača za razdoblje nakon ožujaka 2015., jer je prema odredbi članka 139. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 i 98/19, dalje u tekstu: ZR) propisano ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za 5 godina, što obzirom na trenutak podnošenja tužbe ukazuje na zaključak da potraživanja tužiteljice za ostalo razdoblje na ime razlike plaće zastara nije nastupila.

 

14. Naime, navedeni zakon je regulirao pitanje zastare potraživanja iz radnih odnosa te se isti zakon kao lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima primjenjuje glede pitanja zastare iz radnih odnosa pa kako tužitelj tužbom potražuje razliku neisplaćene plaće za period od 1. veljače 2014. do 31. prosinca 2017.,budući da se plaća sukladno članku 92. stavak 1. ZR-a isplaćuje nakon obavljenog rada, a prema stavku 3. istog članka plaća i naknada plaća za prethodni mjesec isplaćuju se najkasnije do 15-tog dana u idućem mjesecu to je plaća tužitelja za mjesec veljaču dospjela u ožujku 2015. obzirom da je tužba tužitelja podnesena 11. ožujka 2020. to nije nastupila zastara potraživanja tužitelja na ime razlike plaće.

 

15. U odnosu pak na prigovor zastare samog prava za odgovoriti je kako žalitelj s pravom ukazuje da je citiranom odredbom članka 139. ZR-a, kao lex specialis, uređen rok zastare potraživanja iz radnog odnosa dok je institut "zastare samog prava" uređen člankom 227. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje u tekstu: ZOO). Stajalište da je mjesečna plaća povremena tražbina čija se zastara ocjenjuje primjenom članka 227. stavka 1. ZOO-a, izraženo je odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr 540/04-2 od 13. listopada 2004. i broj: Revr 779/11-2 od 7. svibnja 2013. ( Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske Zagreb, 19. travnja 2018. Broj: U-III-4056/2017).

 

16. Prema članku 227. stavku 1,. tog Zakona samo pravo iz kojeg proistječu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanja. Dakle, zastarjelost samog prava vezana je uz dospjelost posljednjeg neispunjenog potraživanja , a zastari li samo pravo iz kojeg proistječu povremena potraživanja, nestaje i pravni temelj zahtijevati njihovo ispunjenje, pa bi vjerovnik gubio pravo zahtijevati ne samo buduća povremena davanja nego i ona koja su već dospjela prije zastarjelog prava ( stavak 2. članka 227. ZOO).

 

17. Međutim, u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik izvršavao svoju obvezu isplate plaće i naknada na dodatak na plaću za posebne uvjete rada I iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, sli samo za rad ostvaren u redovnom radnom vremenu. Utoliko se u konkretnom slučaju ne može govoriti o zastari samog prava jer je predmet tužbenog zahtjeva isplata razlike prava na naknadu za dodatke plaće propisane Kolektivnim ugovorima za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, Dodatkom I. i II. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja i Temeljnim kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva I zdravstvenog osiguranja za redovni fond sati.

 

18. Neosnovano žalitelj žalbenim navodima osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude ukazujući kako iz obrazloženja pobijane odluke nije moguće ispitati pravilnost primjene materijalnog prava od strane suda prvog stupnja budući nije razvidno na koje se odredbe pozvao sud dosuđujući tužiteljici utvrđene iznose na ime razlike isplate zatraženi dodatka na ime plaće.

 

19. Naime, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev jer tuženik tužiteljici, zbog pogrešnog izračuna prekovremenih sati, naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćivala u umanjenom iznosu, sukladno provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju,smatrajući da se na rad tužiteljice ima primijeniti odredbe Zakona o radu, tako i iz odredaba Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja i Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama koji zakon i kolektivni ugovori i temeljni kolektivni ugovori su vrijedili za vrijeme trajanja radnog odnosa tužitelja kod tuženika (Zakon o radu ‑ „Narodne novine“, broj 93/14, 149/09, Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ‑ „Narodne novine“, broj 143/13, 96/15, 29/18 i Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama ‑ „Narodne novine“, broj 141/12 i 24/17). Pri tome se sud prvog stupnja pozvao na pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 9. prosinca 2019., koji je zauzeo pravno shvaćanje prema kojem zdravstveni radnici za vrijeme važenja kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 143/13 i 96/15) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz članka 57. Kolektivnog ugovora i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59. Kolektivnog ugovora imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu. Naime, radi utvrđenja postojanja razlike u isplati plaće tužiteljice za utuženi period, odnosno radi utvrđivanja podataka o tome da li je tužiteljici kroz utuženi period isplaćena plaća s dodatcima na posebne uvjete rada, zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, te na naknadu plaću za godišnji odmor i na prekovremeni rad provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke, a sukladno važećim Kolektivnim ugovorima odnosno Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama.

 

20. Tako je prema nalazu vještaka knjigovodstvene struke, koje sadrži tabelarni prikaz plaće tužiteljice za utuženi period, a koji tabelarni prikaz obuhvaća isplaćenu bruto plaću, obračun bruto plaće knjigovodstvenog vještaka, broj odrađenih prekovremenih sati rada tužiteljice za utuženi period, satnicu za izračun dodataka za prekovremene sate rada, vrijednost prekovremenog rada za izračun dodataka na ime liječničke odgovornosti posebnih uvjeta rada, staž tužiteljice, te razliku naknade za godišnji odmor, utvrđeno da je tužiteljici manje isplaćena bruto plaće za period od 1. veljače 2015. do 31. prosinca 2017. u iznosu od 93.942,24 kn.

 

21. Prema shvaćanju suda prvog stupnja što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tužiteljici pripada pravo na dodatak na plaću za posebne uvjete rada, za iznimnu odgovornost za život i zdravlje, neovisno o tome je li rad ostvaren u redovnom radnom vremenu ili kao prekovremeni rad. Tumačenje tuženika da tužiteljici taj dodatak pripada samo za redovan rad nije prihvatljivo kod nesporne činjenice da otežani uvjeti rada i iznimna odgovornost za život i zdravlje pacijenta postoji i pri redovnom i pri prekovremenom radu.

 

22. Naime, u članku 90. stavku 1. ZR/14 navodi se da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, KU, pravilnikom o radu, odnosno ugovorom o radu. Način obračuna plaće djelatnika u zdravstvu uređen je odredbama kolektivnih ugovora. KU 143/13 i KU 29/18 reguliraju plaću radnika na način da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak vrijednosti koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci na osnovnu plaću su stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, položajni dodaci i uvećanja plaća (članak 47 KU 143/13 i članak 45. KU 29/18). Osnovna plaća djelatnika (članak 51 KU 143/13 i članak 49 KU 29/18) uvećava se za rad noću 40% za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50%, za rad u drugoj smjeni 10% ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rad kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Navedeni dodaci međusobno se ne isključuju.

 

23. Osim KU 143/13 i KU 28/18, u promatranom razdoblju su na snazi i Temeljni kolektivni ugovori za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, broj 141/12; dalje u tekstu: TKU), te Temeljni kolektivni ugovori za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, broj 128/17)

 

24. U članku 94. ZR/14 navodi se da za otežane uvjete rada prekovremeni i noćni rad, te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koje je zakonom određeno da se ne radi radnik ima pravo na povećanu plaću.

 

25. U konkretnom slučaju, tuženik je redovni mjesečni fond sati utvrđivao suprotno citiranim odredbama kolektivnih ugovora kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja provedenog financijskog vještačenja, kojeg kao pravilnog i dovoljno obrazloženog sukladno odredbi članka 260. stavak 1. ZPP-a, nakon iznesenih dopuna sukladno prigovorima tužene, prihvaća prvostupanjski sud, a iz kojih proizlazi da se mjesečni fond radnih sati dobije umnoškom broja radnih sati s brojem radnih dana na nivou mjeseca, što znači da su blagdani i neradni dani isključeni iz tog umnoška.

 

26. Nadalje, prema shvaćanju prvostupanjskog suda, a koje shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tužitelju pripada pravo na dodatak na plaću za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, neovisno o tome je li rad ostvaren u redovnom radnom vremenu ili kao prekovremeni rad. Dakle, kao radne sate u cilju utvrđenja osnovice za izračun dodataka trebalo je računati sate provedene na prekovremenom radu što je tuženica propustila učiniti.

 

27. Pri tome valja istaknuti da tužiteljica, kako joj kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno tih dodataka zajedno s dodatkom za prekovremeni rad.

 

28.              Pri tome valja istaknuti da tužiteljica, kako joj KU daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno tih dodataka po osnovi članka 57. i 59. KU/13 i Dodatka 1. KU te članka 55. i 58. KU/18 zajedno sa dodatkom za prekovremeni rad.

 

29. Pogrešno žalitelj u žalbi upire na činjenicu da je tijekom trajanja radnog odnosa tužiteljici bila isplaćena puna plaća zajedno sa pripadajućim dodacima i za sve odrađene radne sate.

 

30. Odredbom članka 57. stavka 1. KU/13 odnosno članka 55. stavka 1. KU/18 propisano je da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. U konkretnom slučaju, tužitelju kao zdravstvenom radniku, specijalisti u bolnici, taj dodatak iznosi 25% uvećanja osnovne plaće, a što među strankama nije sporno.

 

31. Odredbom članka 59. KU/13 propisano je da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 10% od osnovne plaće, s time da je člankom 59. Dodatka i KU („Narodne novine“, broj 96/15), a koji je stupio na snagu 1. listopada 2015., navedeni dodatak propisan u iznosu od 12%, kao i u članku 57. KU/18.

 

32. Odredbom članka 51. Temeljenog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, broj 141/12, dalje u tekstu: TKU/12) odnosno članak 50. Temeljenog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama („Narodne novine“, broj 128/17, dalje u tekstu: TKU/17), a koji se u utuženom periodu također primjenjuju na tužitelja plaća radnika je definirana na isti način kao i u KU/13 odnosno KU/18.

 

33. Odredbom članka 36. KU/13 i članka 34. stavak 1. i 2. KU/18 propisano je da se radniku za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu, a radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene u prethodna tri mjeseca, ako je to za radnika povoljnije. Sukladno utvrđenju prava na uvećanje plaće za dodatke koji su predmet ovog spora, tuženik nije ispravno obračunavao prosjek place koji predstavlja osnovu za izračun naknade za godišnji odmor, a na temelju naprijed navedenih odredbi Kolektivnih ugovora koji su važili u utuženom razdoblju. Osim odredbi KU i Zakon o radu u članku 81. određuje da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koji predstavljaju naknadu za rad). Vještak je sukladno rješenju suda utvrdio prosjek mjesečne plaće u tri mjeseca koja su prethodila tužiteljičinom korištenju godišnjeg odmora, a prema plaći koja je trebala biti isplaćena tužiteljici te naknadu plaće zbog bolovanja do 42 dana u visini od 85% od plaće ostvarene u prethodna 3 mjeseca.

 

34. Slijedom navedenog, sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo te je njegova odluka zasnovana na zakonu pa suprotna izlaganja u žalbi ne dovode u pitanje zaključak suda prvog stupnja glede osnovanosti tužbenog zahtjeva, potvrditi pobijanu presudu čime je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

Split, 13. svibnja 2021.