Broj: Rev 2044/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga, predsjednika vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, Marine Paulić i Dragana Katića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. Đ.-G., OIB: …, iz K., protiv tuženika Hrvatskih voda, OIB: …, iz Z., zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Š. i P. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-1541/15-2 od 2. ožujka 2016. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Vrbovcu broj P-147/14-7 od 26. ožujka 2015, u sjednici održanoj 16. svibnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

I.              Revizija se prihvaća, te se ukida presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-1541/15-2 od 2. ožujka 2016. i predmet se vraća istom sudu na ponovno suđenje.

 

              II.              O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Utvrđuje se da nije dopuštena ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Vrbovcu, poslovni broj Ovr-905/13 od 20. siječnja 2014. na novčanim sredstvima tužiteljice (ovršenice) V. Đ.-G. iz K., radi naplate ovršne tražbine u iznosu od 1.031,94 kn i troškova ovršnog postupka, a po prijedlogu tuženika (ovrhovoditelja) Hrvatskih voda, iz Z., sve u roku od 15 dana",

 

te je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 725,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom prvostupanjska presuda je preinačena na način da je tužbeni zahtjev usvojen.

 

              Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), predlažući da revizijski sud prihvati reviziju i pobijanu presudu ukine te potvrdi prvostupanjsku presudu. Potražuje naknadu troška odgovora na reviziju u iznosu od 593,75 kn.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U toj odredbi primjerice su navedeni slučajevi u kojima će se smatrati da je riječ o takvom pitanju.

 

Prema odredbi st. 3. navedenog članka u reviziji iz stavka 2. ovoga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojega ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Kao važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tuženik je u reviziji naznačio sljedeća pravna pitanja:

 

"1. Da li se rješenja donesena od strane ovdje tuženika imaju smatrati odlukama nadležnog tijela javne vlasti, u smislu čl. 233. st. 1. ZOO-a?

 

2. Da li se na zastaru potraživanja utvrđenih rješenjima tuženika temeljem kojih je doneseno rješenje o ovrsi treba primjenjivati odredba čl. 233. st. 1. ZOO-a?

 

3. Da li bez obzira na činjenicu što se u konkretnom slučaju radi o povremenim tražbinama, ne dolazi do primjene odredaba čl. 226. ZOO-a iz razloga što odredba čl. 233. st. 1. ZOO-a izričito navodi kako sve tražbine utvrđene odlukama nadležnog tijela javne vlasti zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare."

 

Ističe da o tim pitanjima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova te se pritom poziva na presudu Županijskog suda u Osijeku broj Gž-4227/13 od 7. studenoga 2013. i rješenje Županijskog suda u Zagrebu, Stalne službe u Zlataru broj Gžovr-5345/13-2 od 9. listopada 2013.

 

Ispitujući dopuštenost revizije, ovaj sud je ocijenio da su pravna pitanja zbog kojih je revizija izjavljena važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i da je stoga revizija dopuštena.

 

Pobijana presuda ispitana je samo zbog pravnih pitanja zbog kojih je podnesena revizija, sukladno odredbi čl. 392a. st. 2. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti ovrhe određene rješenjem Općinskog suda u Vrbovcu, broj Ovr-905/13 od 20. siječnja 2014. na prijedlog tuženika kao ovrhovoditelja protiv tužiteljice kao ovršenice radi namirenja tražbine tuženika utvrđene rješenjem Hrvatskih voda, vodnogospodarskog odjela za vodno područje sliva Save od 4. kolovoza 2006.

 

Tužbeni zahtjev tužiteljica temelji na tvrdnji da ovrha nije dopuštena iz razloga zastare ovršne tražbine.

 

Tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim s obrazloženjem da je potraživanje tuženika utvrđeno pravomoćnim i izvršnim rješenjem Hrvatskih voda o obvezi plaćanja naknade za uređenje voda koje je ovršna isprava sukladno odredbi čl. 40. st. 4. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva („Narodne novine“, broj 107/05, 19/06, 88/98 i 150/05 – dalje: ZFVG), da je riječ o tražbini utvrđenoj rješenjem nadležnog tijela koja zastarijeva za deset godina na temelju odredbe čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 – dalje: ZOO), a budući da je rješenjem kojim je utvrđena tražbina tužitelja postalo izvršno 30. kolovoza 2006., a najkasnije potraživanje utvrđeno rješenjem je dospjelo 15. rujna 2006., dok je prijedlog za ovrhu podnesen 21. listopada 2013., da nije protekao navedeni zastarni rok u kojem se može tražiti prisilna naplata dugovanog iznosa.

 

Suprotno zaključivanju prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud je zaključio da je zastara nastupila s obzirom na odredbu čl. 233. st. 2. ZOO-a jer da prema toj odredbi sve povremene tražbine iz odluka kao što je predmetno rješenje Hrvatskih voda i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih potraživanja  koja prema odredbi čl. 226. st. 1. ZOO-a zastarijevaju za tri godine računajući od dospjelosti svakog pojedinog davanja, pa budući da je u konkretnom slučaju riječ o povremenim davanjima koje dospijevaju ubuduće jednom godišnje, 30. lipnja svake naredne godine, da potraživanje tuženika u iznosu od 343,98 kn koje dospijevaju 30. lipnja 2007. zastarijeva 30. lipnja 2010., potraživanje u iznosu od 343,98 kn koje dospijevaju 30. lipnja 2008. zastarijeva 30. lipnja 2011., a potraživanje koje dospijeva 30. lipnja 2009. zastarijeva 30. lipnja 2012., dok je ovršni prijedlog podnesen 21. listopada 2013.

 

Ovršni postupak u kojem je tužiteljica upućena na ovu parnicu vodi se radi prisilne naplate tražbine tuženika kao ovrhovoditelja na temelju rješenja o utvrđivanju naknade za uređenje voda koje je donio tuženik.

 

Prema odredbi čl. 73. ZFVG-a ovrhu protiv obveznika vodnih naknada, za koje rješenje o obračunu donose Hrvatske vode, osim u slučaju iz čl. 71. st. 1. ZFVG-a (ovrha na novčanim sredstvima na poslovnim računima protiv pravnih osoba, obrtnika i osoba koje obavljaju djelatnost u vidu slobodnih zanimanja), pokreću Hrvatske vode kao ovrhovoditelj po Ovršnom zakonu.

 

Odredbom čl. 74. st. 1. ZFVG-a propisano je da se na zastaru obračuna  i izvršenja odnosno ovrhe vodnih naknada, osim naknada iz st. 2. (naknade za zaštitu voda i naknade za razvoj koje obračunavaju ili naplaćuju isporučitelji vodnih usluga) primjenjuje opći porezni zakon.

 

Iz navedene odredbe proizlazi da je u konkretnom slučaju, odlučujući o pitanju je li nastupila zastara tražbine iz ovršne isprave – rješenja o utvrđivanju naknade za uređenje voda, koje je donio tuženik u okviru svojih javnopravnih ovlaštenja, odnosno je li nastupila zastara prava na naplatu te naknade, sud trebao primijeniti odredbe Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13 – dalje: OPZ) odnosno odredbe čl. 94., 95. i 96. toga Zakona kojima je uređeno pitanje porezne zastare, a ne odredbe ZOO-a koje se primjenjuju tek podredno ako odredbama OPZ-a nije uređeno drugačije (čl. 94. st. 12. OPZ-a).

 

Budući da relevantne odredbe OPZ-a institut zastare naplate tražbina uređuju bitno drugačije od odredaba ZOO-a, drugostupanjski sud  je materijalno pravo pogrešno primijenio kada je o zastari odlučio primjenom odredbe čl. 233. st. 2. ZOO-a, a ne primjenom odredaba OPZ-a.

 

S obzirom na navedeno na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a pobijanu drugostupanjsku presudu valjalo je ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 16. svibnja 2017.