- 1 -              Poslovni broj: Usž-1148/20-2

 

Poslovni broj: Usž-1148/20-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Marine Kosović Marković, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Centra za restrukturiranje i prodaju (ranije: Agencija za upravljanje državnom imovinom), Z., protiv tuženika Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Grada Z., Z., radi komunalne naknade, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-848/18-18 od 24. prosinca 2019., na sjednici vijeća održanoj 10. srpnja 2020.

             

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-848/18-18 od 24. prosinca 2019.

 

Obrazloženje

 

Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-363-03/13-03/264, urbroj: 531-05-2-2-1-13-2 od 18. lipnja 2013., kojim je odbijena žalba Republike Hrvatske - Agencije za upravljanje državnom imovinom izjavljena protiv rješenja Grada Z., Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, klasa: UP/I-363-03/2011-02/4269, urbroj: 251-13-31/100-13-2-MM od 24. travnja 2013. Navedenim prvostupanjskim rješenjem utvrđena je Republika Hrvatska – Agencija za upravljanje državnom imovinom obveznikom plaćanja komunalne naknade za stambeni prostor površine 52,14 m² u Z., …, u mjesečnom iznosu od 43,28 kn, sve na način i pod uvjetima iz tog rješenja.

Osporena presuda donesena je u ponovnom postupku nakon što je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom, broj: U-III-4288/2015 od 7. ožujka 2018., ukinuo presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Usž-1508/2015-2 od 24. rujna 2015. i presudu Upravnog suda u Zagrebu, broj: UsI-2873/13-9 od 3. travnja 2015. te predmet vratio Upravnom sudu u Zagrebu na ponovni postupak. Iz obrazloženja navedene ustavnosudske odluke razvidno je da Ustavni sud Republike Hrvatske nije prihvatio pravna stajališta upravnih sudova prema kojima bi, u smislu odredbe tada važećeg članka 16. stavka 2. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“, broj: 143/10.), Republika Hrvatska bila oslobođena plaćanja komunalne naknade za imovinu u njezinom vlasništvu.

Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu kojom zakonitost iste pobija zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom, upire na presudu ovoga Suda, poslovni broj: Usž-2173/19-2 od 18. rujna 2019., kojom se poništava prvostupanjska presuda Upravnog suda u Zagrebu i odbacuje tužba tužitelja, uz obrazloženje da Centar za restrukturiranje i prodaju (dalje: CERP) nema pravni interes za podnošenje tužbe u konkretnom predmetu. Pri tomu upire na članak 80. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske, prema kojem Agencija za upravljanje državnom imovinom, a koja je utvrđena obveznikom plaćanja komunalne naknade, prestaje s radom 30. rujna 2013., te dodatno ukazuje na članak 14. istog Zakona kojim je, pored ostalog, propisano da je Državni ured za upravljanje državnom imovinom (dalje u tekstu: Državni ured) središnje tijelo za upravljanje i raspolaganje državnom imovinom i koordinaciju upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske u odnosu na središnja tijela državne uprave i druga tijela. CERP, ovdje tužitelj, sukladno mjerodavnim zakonskim odredbama, upravlja, kao zakonski zastupnik, dionicama i poslovnim udjelima u trgovačkim društvima čiji je imatelj Republika Hrvatska, a koja nisu utvrđena kao društva od strateškog i posebnog interesa za Republiku Hrvatsku te dionicama i poslovnim udjelima u trgovačkim društvima čiji su imatelji Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje i Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka za dionice i poslovne udjele u trgovačkim društvima koje je stekla u postupku sanacije i privatizacije banaka, osim onih trgovačkih društava čije je upravljanje i raspolaganje uređeno posebnim zakonom te je zadužena za restrukturiranje trgovačkih društava i drugih pravnih osoba koje nisu od strateškog i posebnog interesa za Republiku Hrvatsku. Tužitelj ne posjeduje evidencije o vlasničkopravnom statusu nekretnina (iste vodi Ministarstvo državne imovine, odnosno D. n. d.o.o.) te smatra da, ukoliko upravno tijelo koje je donijelo pobijano rješenje tvrdi da je tužitelj vlasnik ili korisnik predmetne nekretnine i kao takav obveznik plaćanja komunalne naknade, isto je dužno to i dokazati, kao pretpostavku za utvrđivanje odgovornosti obveze plaćanja komunalne naknade. Iznoseći i druge razloge zbog kojih smatra da je osporenom presudom povrijeđen zakon na njegovu štetu, tužitelj predlaže ovom Sudu da preinači osporenu presudu i u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev.

Tuženik i zainteresirana osoba, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi osnovanim žalbene navode tužitelja, koji, međutim, nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke u predmetnom upravnom sporu, jer je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, ali iz razloga navedenih u ovoj presudi.

              Naime, ovdje nije sporno da Republika Hrvatska ima obvezu plaćanja komunalne naknade jedinicama lokalne samouprave za nekretnine iz članka 22. stavka 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 36/95., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00., 59/01., 26/03., 82/04., 110/04., 178/04., 38/09., 79/09., 49/11., 144/12., 94/13., 153/13. i 36/15.), a što je i naveo Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: U-I-4637/14 i dr., od 11. srpnja 2017. godine. Tijekom ovog upravnog spora pojavilo se spornim pitanje tko je u ime Republike Hrvatske tu obvezu dužan izvršiti, što, međutim, nije od utjecaja na zakonitost predmetnog rješenja kojim je utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade, već na postupak njegovog izvršenja, ukoliko obveznik (njegov pravni sljednik) dobrovoljno ne izvrši određenu mu obvezu.

              Stoga, po ocjeni ovog Suda, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je u konkretnom slučaju prvostupanjskim rješenjem o plaćanju komunalne naknade (u trenutku njegovog donošenja i za vrijeme na koje se ono odnosi) valjano obvezana Republika Hrvatska – Agencija za upravljanje državnom imovinom (dalje: Agencija), a što proizlazi i iz sadržaja ustavnosudske odluke u izvršenju koje je donesena osporena presuda.

Prvostupanjski sud, međutim, citirajući odredbe Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 94/13., 18/16. i 89/17. – dalje: Zakon), osobito članak 14. i 25., pogrešno zaključuje da je CERP pravni sljednik Agencije, jer to ne proizlazi iz citiranih niti drugih relevantnih odredaba Zakona, osobito članka 28., kojim su propisani djelatnost i poslovi CERP-a, a iz koje odredbe proizlazi da CERP upravlja, kao zakonski zastupnik, dionicama i poslovnim udjelima u trgovačkim društvima čiji je imatelj Republika Hrvatska, te dionicama i poslovnim udjelima u trgovačkim društvima čiji su imatelji Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje i Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciji banaka.

              Prema tomu, u poslove CERP-a ne spada upravljanje stanovima i poslovnim prostorom u vlasništvu Republike Hrvatske. Na takav zaključak ukazuje i odredba članka 18. stavka 1. Zakona, prema kojoj Državni ured upravlja i raspolaže fondom stanova i poslovnih prostora u vlasništvu Republike Hrvatske, a u odnosu na koje upravljanje nije uređeno posebnim propisom, upravlja i raspolaže rezidencijalnim objektima, nekretninama koje je Ministarstvo obrane proglasilo neperspektivnim za vojnu namjenu te ostalim građevinskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske             

              Odredbom članka 25. Zakona propisano je da je CERP pravni sljednik u odnosu na sva prava i obveze Agencije, sklopljene ugovore i pokrenute sudske i druge postupke u kojima je Agencija jedna od stranaka (stavak 1.). CERP temeljem prijašnjih potraživanja Agencije te kroz postupke predstečajne nagodbe, stečaja i likvidacije trgovačkih društva stječe u vlasništvo dionice, udjele, prava, nekretnine i pokretnine (stavak 2.), a imovinom stečenom na taj način CERP raspolaže sukladno odredbama ovoga Zakona kojima se uređuje raspolaganje tom imovinom.

              Tumačeći naprijed navedene zakonske odredbe u njihovoj međusobnoj povezanosti, iz sadržaja i smisla odredbe članka 25. Zakona proizlazi da ne postoji univerzalno pravno sljedništvo između bivše Agencije i CERPA. Pravno sljedništvo CERP-a postoji u odnosu na prava i obveze bivše Agencije, sklopljene ugovore i pokrenute sudske i druge postupke u kojima je Agencija jedna od stranaka, dakle, ono ne podrazumijeva i sljedništvo u pogledu upravljanja i raspolaganja fondom stanova i poslovnih prostora u vlasništvu Republike Hrvatske, a kojim oblikom državne imovine nakon prestanka rada Agencije (30. rujna 2013.), temeljem izričite odredbe članka 18. Zakona, upravlja i raspolaže Državni ured, a što posljedično znači da je Državni ured preuzeo sva prava i obveze u svezi s predmetnim stanom pa tako, između ostalog, i obvezu plaćanja komunalne naknade.

              Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, kao i citirane zakonske odredbe, razvidno je da je obveznikom plaćanja predmetne komunalne naknade osnovano utvrđena Agencija, slijedom čega je, nakon što je navedeno rješenje Agencija preuzela, prvostupanjsko rješenje postalo izvršno u smislu članka 133. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09.).

              S obzirom na izloženo, iako tužitelj osnovano prigovara da nije obveznik plaćanja komunalne naknade, a niti je pravni sljednik obveznika, Sud nalazi da navedeni prigovori nisu od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari, jer se upravo iz tih razloga osporenim rješenjem tuženika ne dira u prava ili pravne interese tužitelja (CERP-a), koji stvarno nije obvezan na ispunjenje predmetne obveze niti je pravni sljednik obveznika pa time nije ni dužan izvršiti rješenje odnosno platiti utvrđenu komunalnu naknadu. 

              Naime, prema odredbi članka 134. Zakona o općem upravnom postupku, izvršenje se provodi protiv osobe koja je obvezna ispuniti obvezu (izvršenik), odnosno njegovih pravnih sljednika, a što tužitelj nesporno nije. To stoga jer iz podataka sveza spisa proizlazi da tužitelj nije utvrđen ni izvršenikom ni njegovim pravnim sljednikom u predmetnoj stvari, već je, sukladno danas važećem Zakonu o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“, broj 52/18.), pravni sljednik obveznika plaćanja komunalne naknade, ovdje izvršenika, Ministarstvo državne imovine odnosno Državne nekretnine d.o.o., kako to navodi i tužitelj u žalbi.

              Nije pravno odlučno niti pozivanje tužitelja na ovosudnu odluku, posl. broj: Usž-2173/19, jer je u tom predmetu tužbu podnio CERP iako na podnošenje iste nije bio ovlašten, dok je u konkretnom slučaju tužbu podnijela Agencija, koja je i utvrđena obveznikom komunalne naknade, slijedom čega se ovdje ne radi o činjenično i pravno istoj situaciji.

              Radi navedenog, iako je prvostupanjski upravni sud, dajući razloge za svoju odluku, pogrešno primijenio mjerodavno materijalno pravo, valjalo je žalbu tužitelja odbiti, jer je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

              Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.), odlučiti kao u izreci.

 

U Zagrebu 10. srpnja 2020.

 

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović, v.r.