Broj: Rev 17/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari ovrhovoditelja Hrvatske vode, pravna osoba za upravljanje vodama iz Z., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku I. A., odvjetniku u Odvjetničkom društvu A. & K. d.o.o. iz Z., protiv ovršenika I. G. iz K., (OIB: …), radi ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika, odlučujući o reviziji ovrhovoditelja protiv dijela rješenja Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž-577/14-2 od 9. travnja 2014., kojim je djelomično potvrđeno i djelomično ukinuto rješenje o ovrsi Općinskog suda u Karlovcu posl. br. Ovr-1045/13 od 10. rujna 2013. i u tom dijelu odbijen prijedlog za ovrhu, u sjednici održanoj 11. srpnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Ukida se rješenje Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž-577/14-2 od 9. travnja 2014. u odluci kojom je ukinuto rješenje o ovrsi Općinskog suda u Karlovcu posl. br. Ovr-1045/13 od 10. rujna 2013. i kao neosnovan odbijen prijedlog za ovrhu, te se predmet u tome dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

              II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski sud je na temelju ovršnih rješenja kojima je ovrhovoditelj utvrdio mjesečni iznos naknade za uređenje voda, a donesenih u upravnom postupku na temelju odredaba čl. 17., čl. 18. i čl. 35. st. 1. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva ("Narodne novine", broj 107/95, 19/96, 88/98 i 150/05, dalje: ZFVG-a/95), odnosno odredaba čl. 13. st. 1., čl. 14. st. 1., čl. 16. st. 2. i čl. 70. st. 1. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva ("Narodne novine", broj 153/09, 90/11 i 56/13, dalje: ZFVG-a), svojim rješenjem odredio po ovrhovoditelju predloženu ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika radi naplate 1.224,00 kn s pripadajućim i u izreci rješenja određenim zateznim kamatama i troškovima ovrhe od 312,50 kn.

 

Drugostupanjskim rješenjem odlučeno je:

 

„Djelomično se usvaja žalba ovršenika, te se rješenje o ovrsi Općinskog suda u Karlovcu broj Ovr-1045/13 od 10. rujna 2013. godine u pobijanome dijelu pod točkom I. izreke, kojim je određena ovrha u iznosu od 408,00 kuna, a koji se odnosi na potraživanje ovrhovoditelja koje dospijeva do 15. ožujka 2010. godine, ukida, i u tom dijelu ovršni prijedlog ovrhovoditelja odbija se kao neosnovan, dok se u preostalom dijeli žalba ovršenika odbija kao neosnovana i rješenje o ovrsi Općinskog suda u Karlovcu broj Ovr-1045/13 od 10. rujna 2013. godine, potvrđuje“.

 

Protiv drugostupanjskog rješenja u odluci kojom je rješenje o ovrsi prvostupanjskog suda ukinuto i prijedlog za ovrhu odbijen kao neosnovan ovrhovoditelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP-a), a koja se odredba na ovaj spor primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13). Predlaže revizijskom sudu „donijeti rješenje kojim se preinačuje pobijano drugostupanjsko rješenje na način da se odbije kao neosnovana u cijelosti žalba ovršenika“ te potvrdi prvostupanjsko rješenje o ovrsi ili da revizijski sud „ukine drugostupanjsko rješenje u pobijanom dijelu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje“.

 

Ovršenik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

U ovome predmetu prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave podnesen je 28. svibnja 2013., tako da pitanje dopuštenosti podnesene revizije valja raspraviti u smislu odredbe čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/12 i 25/13 - dalje: OZ-a) koja se odredba na ovaj spor primjenjuje na temelju odredbe čl. 82. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 93/14) - prema kojoj je u ovršnom postupku „dopuštena samo revizija iz članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku“.

 

Odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a propisano je: „U slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.“

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a: „U reviziji iz stavka 2. ovoga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.“

 

Ovrhovoditelj je reviziju podnio na temelju odredbe čl. 382. st. 2. toč. 1. ZPP-a i u njoj postavio pitanja:

 

1/ „Koliko je zastarni rok potraživanja utvrđenog pravomoćnim rješenjem Hrvatskih voda - pravne osobe za upravljanje vodama kao ovršnom ispravom, na kojem se temelji potraživanje s osnove naknade za uređenje voda?“,

 

2/ „Kada nastupa zastara prava zahtijevati ispunjenje obveze utvrđene pravomoćnim rješenjem Hrvatskih voda - pravne osobe za upravljanje vodama kao ovršne isprave?“,

 

pritom navodeći da revizijski sud o navedenim pitanjima „još nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanjima o kojima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova“ - ukazujući na odluke Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-4227/13 od 7. studenoga 2013. i posl. br. Gž-4217/13 od 29. listopada 2013., Županijskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru posl. br. Gžovr-5345/13 od 9. listopada 2013. i Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž-1155/14 od 3. lipnja 2014. - u kojima da je zauzeto shvaćanje da takve tražbine „zastarijevaju za deset godina“ na temelju odredbe čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05 i 41/08, dalje: ZOO-a).

 

Revizijski sud ispitao je pobijano rješenje sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a, dakle samo u dijelu u kojem se pobija i samo zbog postavljenih pravnih pitanja: ovo stoga jer je riječ o pravnim pitanjima o kojima ovisi odluka u predmetnom sporu i važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a sve budući da je pobijana odluka posljedica stava drugostupanjskog suda u odnosu na ta pravna pitanja - o kojima postoji suprotna praksa drugostupanjskih sudova.

 

Predmet ovog ovršnog postupka prisilna je naplata novčanih iznosa (po 102,00 kn kvartalno) utvrđenih ovršnim ispravama, i to: izvršnim rješenjima ovrhovoditelja od 24. ožujka 2009. i 26. veljače 2011., a kojima je utvrđen „iznos naknade za uređenje voda“ - plaćanje kojeg je naloženo ovršeniku.

 

Prema stanju spisa predmeta proizlazi:

 

- da je rješenjem ovrhovoditelja od 24. ožujka 2009., a koje je izvršnim postalo 7. siječnja 2010. (list 5. spisa), utvrđen „mjesečni iznos naknade za uređenje voda od 25,50 kn“ kojeg je ovršenik obveznik plaćanja za nekretninu navedenu u rješenju, te da je „naknadu za uređenje voda za razdoblje od 1. siječnja 2009. do 31. prosinca 2009. obveznik (ovršenik) dužan uplatiti u tri obroka koji iznose 102,00 kn“, „a za svaku narednu godinu u 3 četveromjesečna obroka koji iznose 102,00 kn“, sve uz točno određene datume dospijeća,

 

- da je rješenjem ovrhovoditelja od 26. veljače 2011., koje je izvršnim postalo 31. ožujka 2011. (list 6. spisa), utvrđen „mjesečni iznos naknade za uređenje voda od 25,50 kn“ kojeg je ovršenik obveznik plaćanja za nekretninu navedenu u rješenju - te da je „naknadu za uređenje voda za razdoblje od 1. siječnja 2011. do 31. prosinca 2011. obveznik (ovršenik) dužan uplatiti u 3 obroka koji iznose 102,00 kn“, „a za svaku narednu godinu u 3 obroka u iznosu od 102,00 kn“, sve uz točno određene datume dospijeća,

 

- da je na temelju navedenih izvršnih rješenja (kao ovršnih isprava) ovrhovoditelj 28. svibnja 2013. podnio prijedlog za ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika, a radi naplate iznosa od 1.224,00 kn sa zateznim kamatama obračunatim na pojedine kvartalne iznose (od 102,00 kn) do isplate.

 

Prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio ovršni prijedlog - odredivši predloženu ovrhu i odmjeravajući troškove ovrhovoditelja u iznosu 312,50 kn (list 4. spisa - poleđina), dok je povodom žalbe ovršenika (zbog izjavljenog prigovora zastare) drugostupanjski sud djelomično ukinuo pobijano rješenje o ovrsi u dijelu kojim je ovrha određena „za iznos od 408,00 kn“ sa zateznim kamatama - koji se odnosi na ovrhovoditeljeva kvartalna potraživanja (ukupno 4) dospjela u razdoblju od 15. travnja 2009. do zaključno 15. ožujka 2010., i u tom dijelu „prijedlog za ovrhu odbio“.

 

Drugostupanjski sud takvu odluku temelji na shvaćanju:

 

- da „prema odredbi iz čl. 233. ZOO-a potraživanja utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti zastarijevaju u roku od 10 godina“, ali da „međutim, iz stavka 2. navedenog članka proizlazi da sva povremena potraživanja koja proizlaze iz takvih odluka ili nagodbe (stavka 1. toga članka) i dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih potraživanja“, pa da „prema tome, povremena potraživanja koja proizlaze iz pravomoćnih sudskih odluka ili odluka drugih nadležnih tijela javne vlasti zastarijevaju u trogodišnjem roku“,

 

- da je „ovršni prijedlog u ovom predmetu podnesen 28. svibnja 2013., pa (da) su stoga u zastari sva potraživanja koja dospijevaju do 28. svibnja 2010., odnosno, u konkretnom slučaju u zastari su sva potraživanja ovrhovoditelja koja dospijevaju 15. travnja 2009., 15. srpnja 2009. i 15. listopada 2009., te 15. ožujka 2010.“.

 

Shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno.

 

Odredbom čl. 17. st. 1. ZFVG-a/95 propisano je: „Naknadu za uređenje voda plaćaju vlasnici ili drugi nositelji ovlasti korištenja i/ili upravljanja nekretninama iz članka 18. ovoga Zakona“.

 

Odredbom čl. 35. st. 1. ZFVG-a/95 propisano je: „Iznos naknade za uređenje voda utvrđuje se rješenjem Hrvatskih voda“.

 

Odredbom čl. 16. st. 1. ZFVG-a propisano je da naknadu za uređenje voda obračunavaju Hrvatske vode te je i naplaćuju, osim u slučaju iz čl. 17. tog Zakona. Naknada za uređenje voda obračunava se rješenjem o obračunu naknade za uređenje voda kojeg donose Hrvatske vode (st. 2.).

 

Prema odredbi čl. 73. st. 2. ZFVG-a, ovrhu protiv obveznika vodnih naknada, za koje rješenje o obračunu donose Hrvatske vode, osim u slučaju iz čl. 71. st. 1. ZFVG-a (ovrha na novčanim sredstvima na poslovnim računima protiv pravnih osoba, obrtnika i osoba koje obavljaju djelatnosti u vidu slobodnih zanimanja), pokreću Hrvatske vode kao ovrhovoditelj po Ovršnom zakonu.

 

Odredbom čl. 74. st. 1. ZFVG-a propisano je da se na zastaru obračuna i izvršenja odnosno ovrhe vodnih naknada, osim naknada iz st 2. (naknade za zaštitu voda i naknade za razvoj koje obračunavaju i naplaćuju isporučitelji vodnih usluga), primjenjuje Opći porezni zakon.

 

Iz navedene odredbe proizlazi da je u konkretnom slučaju, odlučujući o pitanju je li nastupila zastara tražbina iz ovršne isprave - rješenja o utvrđenju naknade za uređenje voda koje je donio ovrhovoditelj u okviru svojih javnopravnih ovlaštenja, sud prvenstveno trebao primijeniti odredbe Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13 - dalje: OPZ-a), odnosno odredbe čl. 94., 95. i 96. OPZ-a kojima je uređeno pitanje porezne zastare, a tek podredno, ako odredbama OPZ-a nije uređeno drugačije, odredbe ZOO-a (čl. 94. st. 12. OPZ-a).

 

Sukladno tome za zaključiti je da je drugostupanjski sud ovdje pogrešno primijenio odredbe čl. 233. st. 2. ZOO-a.

 

Drugostupanjski sud je, pored toga, odlučujući o žalbi ovršenika propustio primijeniti:

 

- odredbu čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a kojom je propisano: „Protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu: ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom“, i

 

- odredbu čl. 52. st 3. OZ-a, prema kojoj „Ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili se ne očituje u roku od osam dana, sud prvoga stupnja donijet će bez odgode rješenje kojim će ovršenika uputiti da u roku od petnaest dana od pravomoćnosti toga rješenja pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz stavka 1. ovoga članka zbog kojeg je izjavio žalbu“.

 

Stoga je (zbog pogrešnog pravnog pristupa - budući da relevantne odredbe OPZ-a institut zastare naplate tražbina uređuju bitno drugačije od odredaba ZOO-a, a što drugostupanjski sud nije imao na umu) primjenom odredbe čl. 395. st. 2. u vezi odredbe čl. 400. st. 3. ZPP-a i odredbe čl. 21. st. 1. OZ-a valjalo prihvatiti reviziju ovrhovoditelja te ukinuti pobijano drugostupanjsko rješenje u revizijom osporenom dijelu (u dijelu u kojem je ukinuto rješenje o ovrsi i odbijen prijedlog za ovrhu) - odlukom kao u izreci ovoga rješenja, te predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će uzeti u obzir istaknuta shvaćanja revizijskog suda i žalbene razloge, vodeći računa o zakonskim ovlastima suda propisanim odredbama čl. 50. st. 1. točka 11. i čl. 52. st. 3. OZ-a, te donijeti novu na zakonu osnovanu odluku.

 

Ovdje je i za ukazati da je ovakvo pravno shvaćanje izraženo u nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa tako i u odlukama: posl. br. Rev-2846/14-2 od 4. svibnja 2016., posl. br. Rev-2885/16-2 od 4. siječnja 2017., Rev-3035/14-2 od 30. ožujka 2016., posl. br. Rev-1070/15-2 od 3. studenoga 2016. i posl. br. Rev-3035/14-2 od 30. ožujka 2016.

 

Za konačnu odluku ostavljaju se i troškovi podnesene revizije (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 11. srpnja 2017.