Broj: Gž-291/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Antunu Dominko, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice L. C. iz L., (OIB ...), zastupane po pun. M. Š., odvjetniku iz R., protiv tuženika E. osiguranje d.d., (OIB ...), P. R., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku iz R., radi naknade štete, odlučujući o  žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, broj P-1519/12 od 3. listopada 2016., 13. veljače  2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba tuženika se odbija kao neosnovana a žalba tužiteljice djelomično se uvažava kao osnovana a djelomično se odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1519/12 od 3. listopada 2016. godine:

 

-potvrđuje u točkama I, II, III i V izreke,

 

-preinačuje u točki IV izreke tako da ista glasi:

 

„Nalaže se tuženiku E. osiguranju d.d. Z., P. R., da tužiteljici L. C. iz L., isplati na ime naknade parničnog troška iznos od 3.077,97 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03. listopada 2016. godine pa do isplate po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno  razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, u roku od 15 dana.“

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1519/12 od 03. listopada 2016. godine tuženiku E. osiguranju d.d. Z. naloženo je da tužiteljici L. C. iz L., isplati na ime naknade neimovinske štete iznos od 12.650,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, i to tekućom od 29. svibnja 2012. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do naplate po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno  razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu (točka I izreke), na ime naknade imovinske štete iznos od 435,25 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, i to tekućom od 29. svibnja 2012. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do naplate po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno  razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu (točka II izreke), i da joj isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 14.300,00 kuna tekućom od 29. svibnja 2012. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 06. kolovoza 2015. godine po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno  razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu (točka III izreke).

 

Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, i to za isplatu naknade neimovinske štete do zahtijevanog iznosa od 35.200,00 kuna, i za isplatu naknade imovinske štete do zahtijevanog iznosa od 13.357,50 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, tužiteljica je odbijena kao s neosnovanim (točka V izreke).

 

O troškovima postupka je odlučeno tako da je tužiteljici L. C. naloženo da tuženiku E. osiguranju d.d. Z. isplati iznos od 1.922,03 kune zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03. listopada 2016. godine pa do naplate po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno  razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu (točka IV izreke).

 

              Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tužiteljica, i to smo protiv dijela u kojem je djelomično odbijen zahtjev za naknadu neimovinske štete te protiv odluke o troškovima postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete u cijelosti uz dosudu joj  parničnog troška, ili da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              Prvostupanjsku presudu žalbom pobija i tuženik, protiv dosuđenog dijela i odluke o troškovima, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/88, 57/11 i 25/13 – u daljnjem tekstu:ZPP),  pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz dosudu mu cjelokupnog parničnog troška.

 

              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              Žalba tuženika nije osnovana a žalba tužiteljice je djelomično osnovana.

 

              Predmet spora u ovoj parnici je tražbina naknade neimovinske (zbog povrede prava osobnosti) štete u iznosu od 35.200,00 kuna, i imovinske (tuđa pomoć i njega, troškovi liječenja i putni troškovi u svezi liječenja) štete u iznosu od 13.357,50 kuna, koju je tužiteljica pretrpjela tjelesnim ozljeđivanjem u prometnoj nezgodi koja se je dogodila dana 20. veljače 2010. godine, i koju nezgodu je nesporno skrivio osiguranik tuženika.

 

              Tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije bio sporan nastanak štetnog događaja te da ga je nepropisnom vožnjom u alkoholiziranom stanju prouzročio osiguranik tuženika, da je u tom štetnom događaju tužiteljica zadobila tjelesne ozljede kao suvozač u vozilu tuženikova osiguranika, i da je tuženik tužiteljici tijekom postupka, nakon što je provedeno medicinsko vještačenje tužiteljičinih ozljeda, dana 06. kolovoza 2015. godine isplatio iznos od 15.000,00 kuna – i to s osnova neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 14.300,00 kuna, i s osnova imovinske štete iznos od 700,00 kuna, s tim da se iznos od 500,00 kuna odnosio na tuđu pomoć i njegu, a iznos od 200,00 kuna na troškove liječenja i putne troškove.

 

              Pred prvostupanjskim sudom bilo je sporno da li je tužiteljica suodgovorna za nastanak vlastite štete zbog pristanka na vožnju sa vozačem u alkoholiziranom stanju i zbog nekorištenja pojasa za vezivanje, a bile su sporne i posljedice ozljeđivanja i visina štete te da li je tužiteljica primitkom isplate iznosa od 15.000,00 kuna u cijelosti namirena u pričinjenoj joj šteti.

 

              Raspravljajući navedena sporna pitanja sud prvog stupnja je na temelju izvedenih dokaza utvrdio slijedeće činjenice:

              -da je do predmetnog štetnog događaja (prometne nezgode) 20. veljače 2010. godine došlo oko 23,40 sati na cesti između  mjesta J. i B. slijetanjem osobnog vozila osiguranika tuženika i udarcem u dvorišnu ogradu,

              -da je za prouzrokovanje navedene prometnu nezgodu u alkoholiziranom stanju pri koncentraciji od 2,45 g/kg alkohola u krivi osiguranik tuženika M. M. pravomoćno proglašen krivim u kaznenom predmetu Općinskog suda u Rijeci broj K-242/10,

              -da je pri navedenoj koncentraciji alkohola u krvi osiguranik tuženika bio u pijanom stanju te apsolutno nesposoban za sigurno upravljanje osobnim vozilom,

              -da je u momentu nastanka prometne nezgode i tužiteljica bila u alkoholiziranom stanju uz utvrđenu koncentraciju od 1,89 g/kg alkohola u krvi,

              -da su tužiteljica i osiguranik tuženika dana 20. veljače 2010. godine, od poslijepodnevnih sati pa sve do momenta kada se je dogodila prometna nezgoda, zajedno obilazili kafiće i u njima konzumirali alkoholna pića,

              -da kod tužiteljice nisu pronađene ozljede (krvni podljev, oguljotina) koje nastaju uslijed korištenja sigurnosnog pojasa u vozilu,

              -da je zbog bočnog postraničnog udara vozila prednjom desnom stranom u dvorišnu ogradu te rotiranja osobnog vozila došlo do pomicanja tijela osoba u vozilu (tužiteljice i vozača) prema naprijed ali i bočno u desno, zbog čega korištenje sigurnosnog pojasa od strane tužiteljice ne bi spriječilo nastanak svih ozljeda koje je u prometnoj nezgodi zadobila,

              -da je do najteže ozljede (prijelom lijeve ključne kosti) kod tužiteljice došlo uslijed pomicanja tijela vozača u desno i njegova udarca u lijevo rame tužiteljice, i da bi do ovog udarca došlo i u situaciji da je vozač vozila bio vezan sigurnosnim pojasom.

 

              Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje da je i sama tužiteljica svojim postupanjem, u smislu odredbe čl.1092. u svezi čl.1106. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05), doprinijela nastanku vlastite štete te taj doprinos procjenjuje sa 30 %. Pri tome sud prvog stupnja zauzima stav da navedeni doprinos ne postoji zbog nekorištenja pojasa za vezivanje jer, imajući u vidu dinamiku odvijanja prometne nezgode, način kretanje vozila pri slijetanju sa kolnika ceste te raznosmjerno djelovanja sila sudara uslijed promjene brzine vozila, sve ozljede koje je tužiteljica zadobila nastale bi neovisno od toga da li je tužiteljica bila vezana sigurnosnim pojasom – dakle, nastale bi i u slučaju njene vezanosti. Međutim, navedeni doprinos tužiteljice sud nalazi u njenom pristanku na vožnju sa vozačem u alkoholiziranom stanju – u pijanom stanju kada je bio apsolutno nesposoban za vožnju što je u konkretnom slučaju i bilo u neposrednoj uzročno posljedičnoj vezi sa nastankom nezgode i slijetanjem vozila sa ceste, i koje stanje alkoholiziranosti vozača tužiteljici nikako nije moglo ostati nepoznato s obzirom na činjenicu da je cijelo poslijepodne i veće prije nezgode sa njim obilazila kafiće i zajedno sa njime konzumirala alkoholna pića.

 

              Nadalje, vezano za ozljeđivanje tužiteljice, posljedice toga ozljeđivanja, te visinu nastale joj neimovinske i imovinske štete, sud prvog stupnja je provedenim dokazima utvrdio i slijedeće važne činjenice:

              -da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila prijelom lijeve ključne kosti, udarac u glavu s blagom formom potresa mozga, istegnuće muskulature vratne kralježnice i udarac u područje desnog koljena – što sve čini običnu tešku tjelesnu ozljedu,

              -da je tužiteljica zbog navedenih ozljeda trpjela bolove jakog intenziteta u trajanju od 2 do 3 dana, bolove srednjeg intenziteta u trajanju 20 do 25 dana, i bolove slabijeg intenziteta oko 3 do četiri mjeseca,

              -da tužiteljica nije trpjela primarni strah, da je trpjela sekundarni strah jakog intenziteta u trajanju od 2 do 3 dana, strah srednjeg intenziteta u trajanju od 20 do 25 dana, a nakon toga se je pojavio strah slabijeg intenziteta kao reakcija na stresnu situaciju što ulazi u ocjenu ukupnog smanjenja životnih aktivnosti,

              -da je tužiteljici bila potrebna pomoć i njega nestručne osobe 6 do 8 tjedana po 3 do 4 sata dnevno, nakon toga 2 do 3 mjeseca po 2 sata dnevno, sve to vezano za obavljanje kućanskih poslova, oblačenje, higijenu i sl., a nakon toga 3 do 4 mjeseca po 2 do 3 sata tjedno samo za teže i zahtjevnije aktivnosti u i oko kućanstava,

              -da je kod tužiteljice zbog posttraumatskog deformiteta ključne kosti zaostala naruženost lakog stupnja povremeno vidljivo trećim osobama,

              -da je prijelom lijeve ključne kosti s manjim pomakom liječen konzervativno imobilizacijom (tzv. 8-icom) a nakon toga ortozom u trajanju dva mjeseca, i da je zbog te ozljede zaostalo ograničenje funkcije lijevog ramena lakog stupnja što otežava obavljanje radnji i aktivnosti u kojima je potrebno jače funkcijsko-fizičko opterećenje lijevog ramena (vješanje rublja, zavjesa, pospremanje, dizanje i nošenje tereta),

              -da je ozljeda vratne kralježnice liječena konzervativno nošenjem shantzova ovratnika oko dva mjeseca,

              -da je udarac u glavu s blagim potresom mozga kod tužiteljice prouzročio smetnje u smislu glavobolja, vrtoglavica, mučnina i zanošenja u hodu,

              -da su ozljede glave i vratne kralježnice kombinirano prouzročile trajne posljedice u  blažem obliku distonije vestibularnog aparata uz vrtoglavice te pojačane šumove što u manjoj mjeri utječe na umanjenje životne aktivnosti koje je posljedica navedene ozljede,

              -da su se kod tužiteljice, kao posljedica ozljeđivanja u prometnoj nezgodi, pojavile i određene psihičke smetnje u smislu akutne reakcije na stres, a kasnije tijekom liječenja smetnje sa elementima PTSP-a, poremećaja ličnosti i organskog psiho sindroma, i da sve one također utječu na kvalitetu života tužiteljice te smanjenje životnih aktivnosti ali u manjoj mjeri,

              -da ozljeda (natuk) desnog koljena nije zahtijevala nikakvo liječenje te nije ostavila nikakve posljedice na zdravlje tužiteljice,

              -da sve navedene posljedice, koje su direktna posljedica ozljeda iz štetnog događaja, dovode do smanjenja opće životne aktivnosti tužiteljice ukupno za 12 do 14 % u odnosu na normalno stanje,

              -da poteškoće sa vidom tužiteljice nisu uzročno posljedično povezane sa štetnim događajem i u njemu pretrpljenim ozljedama,

              -da je tužiteljica tijekom liječenja ozljeda iz štetnog događaja imala ukupno 30 liječničkih pregleda,

              -da je tužiteljici od Centra za socijalnu skrb zbog ozljeđivanja u štetnom događaju priznato pravo na naknadu za tužbu pomoć i njegu te da joj je u razdoblju od 2010. do 2015. godine isplaćen po tom osnovu iznos od 18.500,00 kuna.

 

              Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje da je kod tužiteljice, uslijed tjelesnog ozljeđivanja u štetnom događaju, došlo do povrede prava osobnosti na tjelesno i psihičko zdravlje, i to do takve povrede koja opravdava dosudu pravične novčane naknade neimovinske štete, sve to u smislu odredbe čl.1100.st.1. i st.2. ZOO/05. Stoga uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja – osobito težinu pretrpljenih ozljeda, duljinu liječenja, pretrpljene fizičke bolove, srah, sve zaostale posljedice ozljeđivanja, stupanj smanjenja životnih aktivnosti te način njegova manifestiranja,  stupanj naruženosti – sud prvog stupnja u skladu sa navedenom odredbom odmjerava tužiteljici pravičnu naknadu u iznosu od 38.500,00 kuna, i to prema kriteriju fizičkih bolova u iznosu od 17.000,00 kuna, prema kriteriju straha u iznosu od 7.000,00 kuna, prema kriteriju smanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 12.00,00 kuna, i prema kriteriju naruženosti u iznosu od 2.500,00 kuna. Navedeni iznos pravične naknade umanjuje za 30 % (11.550,00 kuna) temeljem utvrđenog doprinosa tužiteljice nastanku štete, i za iznos (14.300,00 kuna) koji je tuženik nesporno isplatio tužiteljici dana 06.08.2015. godine, pa joj po navedenom osnovu dosuđuje razliku pravične naknade od 12.650,00 kuna (38.500,00 – 11.550,00 – 14.300,00), a sa preostalim dijelom zahtjeva do zatraženog iznosa od 35.200,00 kuna odbija ju kao s neosnovanim.

 

              Na navedeni iznos naknade štete sud prvog stupnja dosuđuje tužiteljici i zateznu kamatu, i to počevši od dana podnošenja tužbe – sve to temeljem odredbe čl.1103. ZOO/05, kojom je propisano da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Temeljem iste zakonske odredbe, sud prvog stupnja tužiteljici dosuđuje zateznu kamatu i na iznos pravične naknade od 14.300,00 kuna koji je tuženik tužiteljici isplatio tijekom parnice nakon što je provedeno liječničko vještačenje, i to od podnošenja tužbe pa do dana plaćanja 06. kolovoza 2015. godine.

 

              Isto tako, polazeći od utvrđenja da je tužiteljica tijekom liječenja imala oko 30 odlazaka na razne liječničke preglede, prvostupanjski sud joj po slobodnoj ocjeni, temeljem odredbe čl.223. ZPP-a u svezi odredbe čl.1095. ZOO/05, utvrđuje naknadu imovinske štete sa osnova putnih troškova nastalih u svezi sa liječenjem u  iznosu od 800,00 kuna, koji iznos umanjuje za iznos (240,00 kuna) njenog doprinosa nastanku štete te za tijekom postupka isplaćeni joj iznos od 200,00 kuna, pa joj po navedenom osnovu dosuđuje naknadu imovinske štete od 360,00 kuna, a preostali dio zahtjeva do utuženog iznosa od 800,00 kuna odbija kao neosnovan. Isto tako, s osnova troškova liječenja – kupnje ortroze za ključnu kost, imajući u vidu račun o kupnji navedenog pomagala, sud prvog stupnja temeljem odredbe čl.1095. ZOO/05 tužiteljici utvrđuje pravo na naknadu u iznosu od 107,50 kuna, koji umanjuje za iznos (32,25 kuna) njenog doprinosa nastanku štete, pa joj po navedenom osnovu dosuđuje iznos od 75,25 kuna, a preostali dio zahtjeva za naknadu imovinske štete s osnova troškova liječenja odbija kao neosnovan.

 

              Iako je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć i njega ukupno  452 sata, slijedom čega bi joj pripadalo pravo na naknadu imovinske štete u iznosu od 9.040,00 kuna, odnosno u iznosu od 5.828,00 kuna nakon što se navedeni iznos umanji za doprinos nastanku štete i za iznos koji joj tuženik tijekom postupka isplatio, sud navedeni zahtjev tužiteljice odbija u cijelosti, a to stoga jer je navedena šteta tužiteljice u cijelosti reparirana onim što joj je tuženik isplatio  i onim što je tužiteljica primila temeljem propisa o socijalnoj skrbi.

 

              Pobijajući navedenu odluku zbog pogrešne primjene materijalnog prava, tužiteljica u žalbi u bitnome ističe da sud prvog stupnja nije adekvatno cijenio sve posljedice ozljeđivanja, osobito stupanj i karakter smanjenja opće životne aktivnosti te strah koji je pretrpjela u samoj nezgodi i tijekom liječenja, slijedom čega joj je odmjerio neprimjereno niski iznos pravične novčane naknade neimovinske štete.

 

              Tuženik pak, pobijajući navedenu presudu zbog svih žalbenih razloga, u žalbi u bitnome ističe da sud prvog stupnja nije pravilno ocijenio doprinos tužiteljice nastanku vlastite štete zbog pristanka na vožnju sa alkoholiziranim vozačem – jer taj doprinos iznosi više od 30 % odnosno da iznosi najmanje 50 %, da sud prvog stupnja prilikom odlučivanja o pravu na naknadu neimovinske štete i o njenoj visini nije postupao sukladno objektivnoj koncepciji neimovinske štete u smislu čl.19. i čl.1100. ZOO/05 te da slijedom toga nije pravilno ni utvrđena neimovinska šteta koju je tužiteljica pretrpjela i na čiju naknadu ima pravo, da je nepravilna i nezakonita odluka suda o obvezi plaćanja zakonske zatezne kamate na naknadu neimovinske štete od dana podnošenja tužbe – pri čemu se poziva na odredbu čl.12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 – dalje:ZOOP) i na to da mu tužiteljica nije u skladu sa tom odredbom prije parnice dostavila kompletnu medicinsku dokumentaciju već je dokumentaciju o svojem liječenju dostavila tek tijekom ovog parničnog postupka, i da stoga njegovo plaćanje iznosa naknade od 14.300,00 kuna nije izvršeno sa zakašnjenjem, a poziva se i na stajalište sudske prakse izraženo u odluci VSRH prema kojem naknada neimovinske štete dospijeva danom donošenja prvostupanjske presude.

 

              Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika sud prvog stupnja nije učinio bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda je jasna u svim svojim dijelovima, kako u izreci tako i u obrazloženju, u njoj su navedeni jasni i međusobno neproturječni razlozi za sve činjenice koje su bile važne za donošenje pravilne odluke i za pravilnu primjenu materijalnog prava, a presuda nema ni bilo kakvih drugih nedostataka zbog kojih ju ne bi bilo moguće na valjan način ispitati. Isto tako, ispitujući pobijanu presudu u skladu sa odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja nalazi da prilikom donošenja pobijane presude i u postupku koji joj je prethodio sud prvog stupnja nije učinio ni bilo koju drugu bitnu povredu postupka na koje se uvijek pazi p službenoj dužnosti.

 

              Ovaj sud drugog stupnja u cijelosti prihvaća, kao pravilna, sva naprijed navedena činjenična utvrđenja suda prvog stupnja, kako ona koja se tiču osnova tužbenog zahtjev tako i ona koja se tiču visine tužbenog zahtjeva, prihvaća kao pravilne sve naprijed navedene zaključke suda prvog stupnja te prihvaća primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja, a ne prihvaća protivne naprijed iznesene žalbene tvrdnje, ni tužitelja ni tuženika.

 

              Odredbom čl.375.st.5. ZPP-a je propisano da ako se presudom žalba odbija, u obrazloženju presude drugostupanjski sud neće posebno obrazlagati presudu u slučaju da prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava.

 

              Kako sud prvog stupnja nije učinio bitnu povredu na koju se u žalbi ukazuje a ni bilo koju drugu na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, i kako ovaj sud prihvaća u cijelosti činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom te primjenu materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda, zbog čega žalbe obje parnične stranke treba odbiti kao neosnovane, ovaj sud drugog stupnja, u skladu sa naprijed citiranom odredbom čl.375.st.5. ZPP-a, neće posebno odgovarati na naprijed izložene žalbene navode tužitelja i tuženika već se obje stranke glede njih upućuju na valjano obrazloženje prvostupanjske presude.

 

              Slijedom naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti žalbe obje stranke te potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u točkama I, II, III i V izreke prvostupanjske presude.

 

              Žalba tužiteljice djelomično je osnovana u dijelu u kojem pobija odluku o parničnim troškovima sadržanu u točki IV izreke.

 

              Naime sud prvog stupnja je, vodeći računa o vrijednosti predmeta spora te o uspjehu stranaka u sporu, pravilno utvrdio troškove koji su bili potrebni za vođenje predmetne parnice te na koje stranke, i tužiteljica i tuženik, imaju pravo. Dakle, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da tužiteljici, razmjerno uspjehu u sporu, temeljem odredbe čl.154.st.2. ZPP-a, pripada pravo na trošak parnice u iznosu od 10.306,56 kuna.

 

              Sud prvog stupnja je trošak tuženika, na koji on ima pravo temeljem odredbe čl.154.st.2. ZPP-a, utvrdio u iznosu od 12.228,59 kuna, s tim da se iznos od 7.228,59 kuna odnosi na trošak zastupanja po punomoćniku koji je tuženiku priznat razmjerno uspjehu u sporu, a iznos od 5.000,00 kuna odnosi se na trošak kombiniranog prometno tehničkog i sudsko medicinskog vještačenja zbog prigovora doprinosa tužiteljice zbog nevezivanja sigurnosnim pojasom, i koji je trošak priznat tuženiku u cijelosti. S obzirom da sa navedenim prigovorom, u svezi sa kojim je navedeni trošak i nastao, tuženik nije uspio jer je utvrđeno da nema doprinosa tužiteljice uslijed nekorištenja sigurnosnog pojasa, osnovano tužiteljica u žalbi ističe da nije bilo mjesta tuženiku ni djelomično priznati navedeni trošak. Stoga ukupan trošak utvrđen po prvostupanjskom sudu od 12.228,59 kuna treba umanjiti za iznos od 5.000,00 kuna, što znači da tuženiku, razmjerno uspjehu u sporu pripada pravo na trošak u iznosu od 7.228,59 kuna.

 

              Nakon što se izvrši prebijanje troška tužitelja u iznosu od 10.306,56 kuna te troška tuženika u iznosu od 7.228,59 kuna, proizlazi da je tuženik temeljem odredbe čl.154.st.2. ZPP-a dužan tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 3.077,97 kuna, koliko joj je ovom presudom i dosuđeno.

 

              Kako tuženik nije uspio sa žalbom a tužiteljica je uspjela sa žalbom u neznatnom dijelu samo u pogledu parničnog trošak, ni tužiteljici ni tuženiku nije dosuđen trošak podnošenja žalbi.

 

              Slijedom naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.380.t.3. ZPP-a, preinačiti odluku o troškovima postupka kao u izreci.   

 

Bjelovar, 13. veljače 2018.