Broj: Gž-109/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ingrid Bučković, kao sucu pojedincu, u građansko pravnoj stvari tužitelja Z. b. d.d., OIB: .., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M. & L. iz Z., protiv tužene V. Ž. iz R., OIB: ..., zastupane po punomoćniku S. Ž., odvjetniku iz R., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, posl. broj Povrv-420/13 od 22. svibnja 2014. , 6. srpnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Uvažavanjem žalbe tuženice preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci, posl. broj Povrv-420/13 od 22. svibnja 2014. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„ Nalaže se tuženoj da isplati tužitelju na ime duga na tekućem računu novčani iznos od 17.603,20 kn koji je dospio na naplatu dana 15. siječnja 2013.g. sa zakonskom zateznom kamatom koje na glavnicu u iznosu od 16.350,91 kn teče od 16. siječnja 2013. g. do naplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, troškove ovršnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja rješenja o ovrsi do isplate, troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana“.

2. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici troškove postupka u iznosu od 7.187,50 kn u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova tužiteljica odbija.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom u točci 1. izreke naloženo je tuženici da isplati tužitelju iznos od 17.603,20 kn sa zateznim kamatama na iznos od 16.350,91 kn od 16. siječnja 2013. do isplate. Točkom 2. izreke naloženo je tuženici da isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.717,50 kn.

              Protiv navedene  presude žalbu podnosi tuženica pozivajući se na sve žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), sa prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

U žalbi ističe da prvostupanjski sud pogrešno tumači nalaz i mišljenje vještaka prema kojemu se ovrha na računu ne može provoditi na tzv. minusu, već se račun najprije mora dovesti u pozitivno stanje pa da je tužitelj provedbom prisilne naplate iznosa od 10.297,39 kn dana 18. travnja 2012. tuženicu doveo u nedopušteni minus protivno pravilima struke i odredbama Općih uvjeta poslovanja, umjesto da je predmetni račun teretio do iznosa dozvoljenog prekoračenja. Također, osporava i odluku o troškovima postupka u dijelu u kojem su tužitelju na iznos parničnog troška dosuđene zatezne kamate od presuđenja umjesto ispravno od proteka paricijskog roka od 15 dana.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je osnovana.

Tuženica žalbom ne konkretizira bitne povrede odredaba parničnog postupka, već se samo poziva na taj žalbeni razlog. Pazeći po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

Prvostupanjski sud temeljem provedenog dokaznog postupka utvrđuje da je dopušteno prekoračenje po tekućem računu tuženice u periodu od 01. listopada 2011. do 09. listopada 2011. iznosilo 11.100,00 kn, od 10. listopada 2011. do 31. ožujka 2012. 11.300,00 kn, od 01. travnja 2012. do 31. svibnja 2012. 6.400,00 kn a od 01. lipnja 2012. do 15. siječnja 2013. iznosio je 0,00 kn.

Nadalje, sud utvrđuje da je tuženica 22. prosinca 2010. sklopila Ugovor o potrošačkom kreditu po individualnoj Mastercard kartici na iznos kredita od 7.970,69 kn sa otplatom u 36 rata od po 262,03 kn, te da je korištenjem Mastercard kartice učinila troškove  u iznosu od 7.869,91 kn. Također, sud utvrđuje da dug tuženice na dan 15. siječnja 2013. s osnove glavnice iznosi 16.530,91 kn, a s osnove obračunate kamate 1.252,29 kn.

Imajući u vidu utvrđene činjenice, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženica u obvezi podmiriti sva sredstva na minusu na svom tekućem računu i obračunate kamate pa pozivom na odredbu čl. 17. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) obvezuje tuženicu na isplatu iznosa od ukupno 17.603,20 kn sa zateznim kamatama na iznos glavnice od 16.530,91 kn od 15. siječnja 2013. do isplate temeljem odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a.

Pri tome, stav je prvostupanjskog suda da je tuženica u obvezi isplatiti dug tužitelju i u situaciji da ju je isti doveo u nedozvoljeni minus, s obzirom da tuženica nije podnijela protutužbu niti prigovor prijeboja, a niti je postavila zahtjev za naknadu štete pa da njezin dug postoji neovisno o prisilnoj naplati u vrijeme kada je račun bio u nedozvoljenom minusu.

Odluku o parničnim troškovima prvostupanjski sud temelji na odredbi čl. 154. st.1. i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12,  u daljnjem tekstu: Tarifa).

Osnovani su žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

Naime, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda o dugovanju tuženice u iznosu od 16.350,91 kn s osnove glavnice i iznosu od 1.252,29 kn s osnove obračunatih kamata, odnosno u ukupnom iznosu od 17.603,20 kn jer takav zaključak ne proizlazi iz provedenih dokaza, kako se to osnovano žalbom poziva tuženica.

Suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, prema ocjeni ovog suda iz nalaza i mišljenja vještaka nedvojbeno proizlazi da je početni saldo na računu tuženice na dan 01. listopada 2011. godine iznosio minus 8.295,24 kn, u koje je vrijeme dopušteno prekoračenje iznosilo 11.100,00 kn, nakon čega je u periodu do 15. siječnja 2013. račun tuženice terećen za troškove po ec/mc kartici u ukupnom iznosu od 7.869,91 kn, troškove  FINE u iznosu od 294,00 kn, kamate u iznosu od 274,76 kn, naknade za vraćanje tokena u iznosu od 100,00 kn te prisilne naplate u iznosu od 8.951,45 kn, što daje ukupno terećenje u iznosu od 17.490,12 kn, odnosno uz početni saldo od minus 8.295,24 kn daje sveukupno terećenje u iznosu od 25.785,36 kn, dok je u istom periodu račun odobren za uplate mirovine u iznosu od ukupno 25.785,36 kn, tako da je stanje računa na dan 15. siječnja 2013. iznosilo 0,00 kn. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je prisilnom naplatom sa računa naplaćeno 8.951,45 kn, a da je trebalo biti naplaćeno 25.302,36 kn pa da je razlika od 16.350,91 kn prisilna naplata koja čeka u redoslijedu naplate, s time da obračunata kamata na dan 15. siječnja 2013. iznosi 1.252,29 kn, što ukupno daje iznos od 17.603,20 kn.

Također, iz nalaza i mišljenja vještaka, kao i prometa po računu (list 15-2 do 16-2 spisa) proizlazi da je tužitelj 18. travnja 2012. dao na prisilnu naplatu iznos od 10.279,39 kn, iako je račun tuženice tada bio u minusu 585,72 kn, a dozvoljeni minus iznosio je 6.400,00 kn, čime je račun tuženice doveo u nedopušteno prekoračenje.

Nadalje, iz prometa po računu proizlazi da je prisilna naplata po nalogu FINE izvršena i  10. svibnja 2012. u iznosu od 1.280,90 kn, 11. lipnja 2012.u iznosu od 1.280,90 kn, 08. kolovoza 2012. u iznosu od 178,25 kn i 189,00 kn, 07. studenoga 2012. u iznosu od 4.797,18 kn, 19. studenoga 2012. u iznosu od 1.294,51 kn te 10. siječnja 2013. u iznosu od 2.589,02 kn, iako na računu tuženice nije bilo raspoloživih novčanih sredstava, budući da je račun bio u nedopuštenom prekoračenju.

S obzirom na naprijed utvrđeno činjenično stanje, zaključak je ovog suda da je tužitelj doveo račun tuženice u nedopušteno prekoračenje za iznos od 16.350,91 kn provedbom naloga FINE za prisilnu naplatu za koju nije bilo novčanih sredstava na računu tuženice, dok su ostale isplate obavljane u granicama novčanih sredstava tuženice na računu i odobrenog kredita tj. dopuštenog prekoračenja, tako da na dan 15. siječnja 2013. godine nije bilo dugovanja po računu tuženice s osnove raspolaganja same tuženice.

Prema odredbi čl. 9. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ broj 91/10, dalje: ZPONS) FINA daje nalog banci da u roku propisanom pravilnikom iz st. 10. istoga članka izvrši nalog u visini potrebnoj za izvršenje osnove za plaćanje, s time da banka izvršava nalog u visini raspoloživih novčanih sredstava po računima do iznosa određenog u nalogu FINE i o tome obavještava FINU. Prema st. 2. istoga članka, ako nalog  nije izvršen u cijelosti, banka će prema nalogu FINE zabraniti raspolaganje novčanim sredstvima po računima i oročenim novčanim sredstvima do visine određene u nalogu iz st. 1. istoga članka, sve do novog naloga FINE.

Dakle, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi banka izvršava nalog FINE u visini raspoloživih novčanih sredstava po računima, koja raspoloživa sredstva međutim nisu i tzv. dozvoljeni minus na računu, tako da se na tim sredstvima ovrha ne može provoditi, već se račun mora najprije dovesti u pozitivno stanje da bi se mogla dalje provoditi ovrha.

S obzirom na utvrđenje da je tužitelj proveo prisilnu naplatu temeljem naloga FINE za iznos od 16.350,91 kn, iako na računu tuženice za to nije bilo raspoloživih sredstava, budući da je u vrijeme provođenja naloga račun bio u tzv. minusu, , to je tužitelj postupio protivno odredbi čl. 9. st. 1. ZPONS-a i upravo takvim postupanjem doveo račun tuženice u nedopušteno prekoračenje, s obzirom da su ostali troškovi koje je učinila tuženica u cijelosti podmireni priljevom sredstava na njezin račun uplatom mirovine, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka te prometa po računu.

Kako dakle tuženica svojim raspolaganjima nije zadužila račun preko iznosa raspoloživih sredstava, već je upravo tužitelj svojim postupanjem protivno prethodno navedenoj zakonskoj odredbi doveo račun tužiteljice u nedopušteno prekoračenje, to nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 17. ZOO-a za obvezivanje tuženice na isplatu utuženog iznosa tužitelju.

Također, zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa nije osnovan niti s osnove stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Naime, sukladno odredbi čl. 1112. ZOO-a, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Stoga, iako je u konkretnom slučaju došlo do umanjenja imovine tužitelja i povećanja imovine tuženice s obzirom da je spornom isplatom podmiren njezin dug trećoj osobi putem prisilne ovrhe, do umanjenja imovine tužitelja došlo je pogreškom samog tužitelja koji nije postupio sukladno odredbi čl. 9. st. 1. ZPONS-a, a koja pogreška se ne može smatrati ispričivom zabludom, već očitim nemarom tužiteljeve službe prilikom provođenja naloga FINE, za koju pogrešku ne može snositi posljedice tuženica, odnosno takav propust je razlog iz odredbe čl. 1112. ZOO-a da tužitelj nema pravo na vraćanje isplaćenog spornog iznosa, s time da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelj zadržao pravo na povrat, niti da je platio da bi izbjegao prisilu ili da bi plaćanje zavisilo od ispunjenja uvjeta.

Stoga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženicu na isplatu utuženog iznosa tužitelju, već je pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 1112. ZOO-a valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

              Iz navedenih razloga, primjenom odredbe čl. 373a. st. 1. toč. 2. ZPP-a valjalo je uvažavanjem žalbe tuženice preinačiti prvostupanjsku presudu, kao u točci 1. izreke.

              S obzirom na ishod žalbenog postupka, pozivom na odredbu čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno je o troškovima cijelog postupka. Tuženici temeljem odredbe čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. ZPP-a pripada pravo na naknadu zatraženih troškova postupka i to za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 8. toč. 1.), zastupanje na ročištima 13. lipnja 2013., 25. rujna 2013. i 20. veljače 2014. u iznosu od po 500,00 kn, odnosno ukupno 1.500,00 kn  (Tbr. 9.toč.2.) i na ročištu 07. travnja 2014. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr.9.toč.1.) , za sastav podneska od 20.veljače 2014. u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr.8.toč.1.) i za sastav žalbe u iznosu od 1.250,00 kn (Tbr.10.toč.1) sa PDV-om u iznosu od 1.437,50 kn (Tbr.42.) sve sukladno Tarifi, dakle u ukupnom iznosu od 7.187,50 kn, dok joj nije priznat trošak sudskih pristojbi jer spisu ne prileži dokaz o plaćanju istih, slijedom čega je odlučeno kao u točci 2. izreke ove presude.

             

U Rijeci 6. srpnja 2018.