Broj: Gž-913/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Blanke Pervan, kao predsjednice vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ante Milovca, kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja: 1. J. K., OIB: 71342575731 i 2. V. K., OIB: 91650361737, oboje iz R., i zastupani po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu V. B. i R. j.t.d iz R., protiv tuženice A. B. d.d., OIB: 14036333877, Z., zastupana po punomoćniku D. P., odvjetniku iz Odvjetničkog društva K. i P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci od 11. srpnja 2017. poslovni broj P-2575/14, u sjednici vijeća održanoj dana 12. srpnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženice A. B. d.d. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci od 11. srpnja 2017. poslovni broj P-2575/14 u točki 1., 2. i 4. njezine izreke, s time da u nepobijanom odbijajućem dijelu u točki 3. ostaje neizmijenjena i da se ujedno odbija i zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenom presudom suđeno je:

"1. Utvrđuje se ništetnom dio odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu broj 306-693/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na nekretnini od 2. kolovoza 2005. g. koja glasi:

"…sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A. A. bank d.d…. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća promjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune."

2. Nalaže se tuženoj A. d.d., isplatiti 1-tužitelju J. K. i 2-tužiteljici V. K. iznos od 23.575,71 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose od:

-              150,55 kn od 30. travnja 2007. g. pa do isplate

-              148,74 kn od 31. svibnja 2007. g. pa do isplate

-              147,41 kn od 30. lipnja 2007. g. pa do isplate

-              146,43 kn od 31. srpnja 2007. g. pa do isplate

-              244,20 kn od 31. kolovoza 2007. g. pa do isplate

-              239,96 kn od 30. rujna 2007. g. pa do isplate

-              239,08 kn od 31. listopada 2007. g. pa do isplate

-              241,69 kn od 30. studenog 2007. g. pa do isplate

-              238,51 kn od 31. prosinca 2007. g. pa do isplate

-              243,96 kn od 31. siječnja 2008. g. pa do isplate

-              242,27 kn od 28. veljače 2008. g. pa do isplate

-              489,72 kn od 31. ožujka 2008. g. pa do isplate

-              475,61 kn od 30. travnja 2008. g. pa do isplate

-              468,95 kn od 31. svibnja 2008. g. pa do isplate

-              471,56 kn od 30. lipnja 2008. g. pa do isplate

-              467,03 kn od 31. srpnja 2008. g. pa do isplate

-              462,96 kn od 31. kolovoza 2008. g. pa do isplate

-              463,33 kn od 30. rujna 2008. g. pa do isplate

-              508,58 kn od 31. listopada 2008. g. pa do isplate

-              488,93 kn od 30. studenog 2008. g. pa do isplate

-              476,22 kn od 31. prosinca 2008. g. pa do isplate

-              563,92 kn od 31. siječnja 2009. g. pa do isplate

-              569,81 kn od 28. veljače 2009. g. pa do isplate

-              557,60 kn od 31. ožujka 2009. g. pa do isplate

-              555,32 kn od 30. travnja 2009. g. pa do isplate

-              542,11 kn od 31. svibnja 2009. g. pa do isplate

-              536,15 kn od 30. lipnja 2009. g. pa do isplate

-              538,95 kn od 31. srpnja 2009. g. pa do isplate

-              539,57 kn od 31. kolovoza 2009. g. pa do isplate

-              537,16 kn od 30. rujna 2009. g. pa do isplate

-              531,58 kn od 31. listopada 2009. g. pa do isplate

-              537,38 kn od 30. studenog 2009. g. pa do isplate

-              541,65 kn od 31. prosinca 2009. g. pa do isplate

-              542,06 kn od 31. siječnja 2010. g. pa do isplate

-              545,19 kn od 28. veljače 2010. g. pa do isplate

-              553,56 kn od 31. ožujka 2010. g. pa do isplate

-              550,46 kn od 30. travnja 2010. g. pa do isplate

-              552,92 kn od 31. svibnja 2010. g. pa do isplate

-              586,95 kn od 30. lipnja 2010. g. pa do isplate

-              568,71 kn od 31. srpnja 2010. g. pa do isplate

-              613,82 kn od 31. kolovoza 2010. g. pa do isplate

-              592,56 kn od 30. rujna 2010. g. pa do isplate

-              574,59 kn od 31. listopada 2010. g. pa do isplate

-              552,52 kn od 30. studenog 2010. g. pa do isplate

-              553,61 kn od 31. prosinca 2010. g. pa do isplate

-              537,46 kn od 31. siječnja 2011. g. pa do isplate

-              541,55 kn od 28. veljače 2011. g. pa do isplate

-              530,85 kn od 31. ožujka 2011. g. pa do isplate

-              526,75 kn od 30. travnja 2011. g. pa do isplate

-              567,03 kn od 31. svibnja 2011. g. pa do isplate

-              572,91 kn od 30. lipnja 2011. g. pa do isplate

po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 30. travnja 2007. g. pa do 30. lipnja 2011. g., po stopi od 12% godišnje od 1 srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g., a od 1. kolovoza 2015. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

3. Odbija se kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu do zahtijevanog iznosa od 24.511,82 kn te zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate za razdoblje od 1.kolovoza 2015. g. pa do isplate u visini eskontne stope HNB važeće na zadnji dan polugodišta koje prethodi obračunu uvećano za pet postotnih poena.

4. Tužena je dužna 1 i 2-tužiteljima nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 9.950,00 kn sve u roku od 15 dana."

Protiv dosuđujućeg dijela gornje presude žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, pobijajući i odluku o trošku, s prijedlogom da se odluka ukine.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Prije svega, prvostupanjska presuda nije opterećena niti jednom apsolutno bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl.354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP-a) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni onom iz točke 11. na koju se upire u žalbi jer presuda nema proturječnosti ili pak nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Što se tiče činjenice da uređujuća sutkinja ne bi predsjedniku prvostupanjskog suda proslijedila zahtjev za izuzeće, u smislu čl. 71. st. 1. točka 7. i čl. 75. ZPP-a, može predstavljati relativno bitnu procesnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP-a koja u konkretnom slučaju uopće nije mogla utjecati na zakonitost i pravilnost pobijane presude prije svega što se u podnesku od 24. ožujka 2016. nije tvrdilo, niti u žalbi, da bi uređujuća sutkinja bila korisnik ugovora s promjenjivom kamatom kao opravdani razlog za njezin otklon u suđenju pored odluke i Ustavnog suda broj U-III-2051/2015 i dr. u kojoj je definitivno izraženo shvaćanje o ništetnosti ugovorne stipulacije promjenjivih ugovornih (redovnih) kamata po ugovoru o kreditu pa te žalbene navode treba gledati u svjetlu odugovlačenja postupka.

Sud prvog stupnja svoju odluku vrlo detaljno obrazlaže time:

- da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu br. 306-693/05 od 2. kolovoza 2005. sve na način pobliže naznačen u toč. 1 izreke presude kao i zahtjev tužitelja za isplatu im iznosa od 23.575,71 kn, da je na temelju spisu priležećeg Ugovora o kreditu br.. 306-693/05 među strankama nije ni sporno da su stranke i to 1. tužitelj kao korisnik kredita, 2. tužiteljica kao sudužnik i tuženica kao davatelj kredita sklopili ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini 2. kolovoza 2005. za iznos kredita od 68.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a koji kredit je 1. tužitelju odobren za namjenu kupnje stana uz ugovoreno trajanje kredita do 31. kolovoza 2025. Ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima protuvrijednost kojeg iznosi 416,55 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama banke počevši od 30. rujna 2005. s time da je dospijeće svakog sljedećeg anuiteta svakog posljednjeg dana u mjesecu. Na iznos kredita ugovoreno je, u vrijeme sklapanja ugovora zaračunavanje kamate od 3,99% dekurzivno godišnje (čl. 3. st. 1. Ugovora) s time da je odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjivost kamatne stope i to od 1. svibnja 2006. na način da je ugovoreno da je banka od 1. svibnja 2006. ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ovisno o skupini klijenata kojoj pripada korisnik kredita te da je banka ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog ugovora. U navedenoj odredbi naznačuje se da tužitelj kao korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama kao i sve kasnije izmjene i dopune (čl. 6. Ugovora). Također nije sporno među strankama da je nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženica kao banka izvršila promjenu kamatne stope na više, u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 3,99% i to na način da je kamatna stopa po kojoj je tužena vršila obračun i naplatu kredita od 1. travnja 2006. iznosila 4,60%, od 1. kolovoza 2007. 5,00%, od 1. veljače 2008.  5,99%, od 1. prosinca 2008. 6,20%, a od 1. studenog 2011. 5,95% s time da se je kod svake promjene kamatne stope mijenjala mjesečni anuitet pa tako i iznos kamate i otplate glavnice,

- da je financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Zlatku Radovčiću utvrđeno da su tužitelji u razdoblju od travnja 2007.g. pa do kraja srpnja 2011. g. po osnovu više plaćenog iznosa kamate nego što bi iznosila kamata po početnoj ugovornoj kamatnoj stopi od 3,99% godišnje platili sveukupni novčani iznos od 24.646,35 kn i to za travanj 2007. g. iznos od 152,17 kn, svibanj 2007. g. 150,20 kn, lipanj 2007. g. 148,29 kn, srpanj 2007. g. 146,43 kn, kolovoza 2007. g. 149,49 kn, rujan 2007. g. 241,27 kn, listopad 2007. g. 239,43 kn, studeni 2007. g. 241,71 kn, prosinac 2007. g. 238,51 kn, siječanj 2008. g. 247,88 kn, veljaču 2008. g. 242,27 kn, ožujak 2008. g. 490,42 kn, travanj 2008. g. 475,61 kn, svibanj 2008. g. 468,95 kn, lipanj 2008. g. 471,56 kn, srpanj 2008. g. 476,03 kn, kolovoz 2008. g. 462,96 kn, rujan 2008. g. 463,33 kn, listopada 2008. g. 515,85 kn, studeni 2008. g. 488,93 kn, prosinac 2008. g. 476,22 kn, siječanj 2009. g. 563,92 kn, veljaču 2009. g. 569,81 kn, ožujak 2009. g. 557,60 kn, travanj 2009. g. 555,32 kn, svibanj 2009. g. 542,11 kn, lipanj 2009. g. 563,15 kn, srpanj 2009. g. 538,95 kn, kolovoz 2009. g. 539,57 kn, rujan 2009. g. 537,16 kn, listopad 2009. g. 531,58 kn, studeni 2009. g. 537,38 kn, prosinca 2009. g. 541,65 kn, siječanj 2010. g. 542,06 kn, veljaču 2010. g. 545,19 kn, ožujak 2010. g. 553,56 kn, travanj 2010. g. 550,46 kn, svibanj 2010. g. 552,92 kn, lipanj 2010. g. 586,95 kn, srpanj 2010. g. 568,71 kn, kolovoz 2010. g. 613,82 kn, rujan 2010. g. 592,56 kn, listopad 2010. g. 574,59 kn, studeni 2010. g. 598,03 kn, prosinac 2010. g. 553,61 kn, siječanj 2011. g. 537,46 kn, veljaču 2011. g. 541,55 kn, ožujak 2011. g. 530,85 kn, travanj 2011. g. 526,75 kn, svibanj 2011. g. 567,03 kn, lipanj 2011. g. 572,91 kn, te srpanj 2011. g. 1007,63 kn,

- da su stranke su sporazumno, kako je to utvrđeno iz sadržaja spisu priležećeg Aneksa br. 1. uz Ugovor o kreditu 306-693/05 20. srpnja 2011. g. izvršile konverziju glavnice kredita na način da se je glavnica kredita u CHF preračunala po srednjem tečaju za devize u Eur sukladno tečajnoj listi banke važećoj na dan provedbe konverzije u skladu s predmetnim Aneksom.Ugovoreno je da se provedbom konverzije zatvara postojeća partija kredita i otvara nova partija kredita s glavnicom izrađenom u EUR u kunskoj protuvrijednosti time da su stranke suglasne da dobivena glavnica u Eur predstavlja novu glavnicu kredita. Izvršenom konverzijom kredita u kredit izražen u Eur stranke su Aneksom ugovora koji je sklopljen krajem srpnja 2011. g. ugovorile da se na glavnicu kredita u EUR od dana provedbe konverzije obračunavaju kamate po kamatnoj stopi od 6,60% dekurzivno godišnje koja kamata je promjenjiva,

- da je nakon što su stranke sporazumno izvršile konverziju kredita iz kredita u CHF u kredit u EUR i to dana 20. srpnja 2011. g. dana 1. siječnja 2014. g. na pravnu snagu stupio  Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13, dalje ZID ZPK). Iz suglasnih iskaza tužitelja utvrđeno je da nakon izvršene konverzije spornog Ugovora o kreditu vezano uz što je između ovdje stranaka potpisan Aneks od 20. srpnja 2011. g. nikakve pretplate nisu uračunavane niti priznavane. Prije nego što su tužitelji s tuženom sklopili sporni Ugovor o kreditu od 2. kolovoza 2005. g. kako je to utvrđeno na temelju iskaza u ovom postupku tužitelja djelatnica banke s kojom su isti isključivo kontaktirali vezano uz sklapanje ugovora, M. G., osim što je ukazala da je kamatna stopa promjenjiva, ovdje tužiteljima nije davala nikakve detaljne upute niti pojašnjenja o čemu će ovisiti promjena te kamatne stope niti im je detaljno objašnjavala sam način promjena iste. Glede promjene kamatne stope, a sve u pogledu spornog ugovora o kreditu od 2. kolovoza 2005. g. na temelju iskaza tužitelja utvrđeno je da im je tužena kao banka na kućnu adresu dostavljala obavijesti o promjeni kamatne stope time da im samu metodologiju promjene kamatne stope nikada nije uručila. Kako je to utvrđeno na temelju iskaza tužitelja, sadržaj samog ugovora od 2. kolovoza 2005. g. pripremili su djelatnici banke time da ovdje tužiteljima prije samog potpisivanja ugovora izuzev obrasca ugovora o kreditu koji je pripremljen od strane banke tužiteljima nije uručena bilo kakva druga dokumentacija.U postupku saslušana svjedokinja T. J., u vrijeme sklapanja spornog ugovora zaposlena kod tužene kao regionalni menadžer za građanstvo, kao djelatnica tužene nije sudjelovala u sklapanju Ugovora s tužiteljima od 2. kolovoza 2005. g. niti je prije potpisivanja ugovora imala kakvih kontakata s tužiteljima kao korisnicima kredita niti je s istima pregovarala o bilo kojoj odredbi ugovora. U svojoj metodologiji, koja prileži listu 90 spisa, a koja pak nije sastavni dio među strankama sklopljenog ugovora niti se ugovor poziva na metodologiju, a koja se primjenjuje kod tužene od 1. siječnja 2011. g. tuženica određuje pod kojim uvjetima će se pristupiti promjenama kamatne stope.Tako tuženica u svojoj metodologiji određuje način korekcije ukupne kamatne stope te naznačuje da će banka korigirati visinu promjenjive kamatne stope ovisno o kretanju RKS plus KRD na način da: ukoliko je promjena (RKS plus KRD) u promatranom razdoblju u odnosu na posljednju klijentu utvrđenu i implementiranu kamatnu stopu manja do 10%, ne razmatra se promjena ukupnih kamatnih stopa. Ukoliko je promjena (RKS plus KRD) u promatranom razdoblju u odnosu na posljednju klijentu utvrđenu i implementiranu kamatnu stopu veća od 10% a manja od 40% razmatra se promjena kamatnih stopa koja da se primjenjuje na način da se zbroj RKS i KRD zaokružuje na veću četvrtinu postotka. Ukoliko je promjena (RKS plus KRD) u promatranom razdoblju u odnosu na posljednju klijentu utvrđenu i implementiranu kamatnu stopu veća od 40% da je obvezna promjena kamatne stope u iznosu zbroja RKS i KRD zaokružena na veću četvrtinu postotka,

- da je sporni Ugovor o kreditu zaključen je 2. kolovoza 2005. g. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje - ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2 ZZP/03). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4. ZZP/03). Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. ZZP/03). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03). Nadalje, odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03). Iz navoda tužitelja iznijetih tijekom postupka proizlazi, a što je utvrđeno i na temelju sadržaja iskaza tužitelja, čijim iskazima sud u cijelosti poklanja vjeru, obzirom su tužitelji u svom kazivanju pred sudom djelovali istinito i uvjerljivo, utvrđeno je da se prije sklapanja ugovora o kreditu od 2. kolovoza 2005. g. o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u čl. 6 predmetnog ugovora nije pregovaralo time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu. Tuženica u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazala da se je o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u čl. 6. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istoj,

- da je tijekom postupka odlukom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. U tom postupku je i ovdje tuženica imala položaj stranke te je  pravomoćno utvrđeno da je tužena u razdoblju od 1. lipnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tužena postupila suprotno tada važećim ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. g. pa do 3. kolovoza 2007. g., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje - ZZP/07). Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene kako je to bilo propisano odredbom čl. 138. a ZZP-a, sada čl. 118. ZZP/07, međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužitelj je sukladno odredbi čl. 140. ZZP/07 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužitelju daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni i pokrenuo ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača. Cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu od 2. kolovoza 2005. g. kojom je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke, ocjena je ovoga suda da takva odredba predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu. Kako je odredba ugovora jasna i lako uočljiva ali ne i lako razumljiva to je dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba poštena ili ne. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 81. ZZP/03. O odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu od 2. kolovoza 2005. g. kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu od 2. kolovoza 2005. g. predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP/03 smatra nepoštenom. Naime, sporna odredba čl. 6. među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 3,99% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 3,99% a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženoj kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Da bi sporna odredba Ugovora o kreditu bila lako razumljiva ista je trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu isto konkretno nije slučaj jer tužitelji na temelju sadržaja sporne odredbe ugovora po ocjeni ovoga suda nisu mogli niti su bili u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koja za njih proizlazi ugovaranjem odredbe čl. 6. Ugovora obzirom da u toj ugovornoj odredbi nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope. Tom odredbom ugovora prepušta se sve isključivo odlukama tužene kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača, a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donašane nakon sklapanja ugovora od 2. kolovoza 2005. g., a u donošenju kojih tužitelji nisu sudjelovali niti su o istima imali mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da je odredba čl. 6 ugovorna odredba koja nije lako razumljiva te odredba koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega je ista nedopuštena. Da se radi upravo o takvoj ugovornoj odredbi kojom se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g. Naime, odredba o promjeni ugovorene kamatne stope jedna je od temeljnih ugovornih odredbi, a ista je u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 6. među stranaka zaključenog ugovora ovisna isključivo o odluci tužene kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope te kriteriji za koje se veže promjena, pa takva ugovorna odredba u svakom slučaju uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ovo iz razloga jer takva ugovorna odredba vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daje mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tužena upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivala način i uvjete promjene kamatne stope. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl. 3. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje - ZOO/05) te načelo savjesnosti i poštenja čl. 4. ZOO-a. Ugovorna odredba kakva je odredba čl. 6. Ugovora o kreditu od 2. kolovoza 2005. g. je ugovorna odredba koja u svakom slučaju stvara neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takva ugovorna obveza daje mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 82. ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4. ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tužene kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika. Prema odredbi čl. 83. ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 83. ZZP/03. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl. 6. među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle, cijena, određuje prema odluci banke, dakle ,jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to sve na štetu tužitelja kao potrošača, pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba. S obzirom na sve naprijed navedeno ocjena je suda da odredba čl. 6. među strankama zaključenog Ugovora o kreditu od 2. kolovoza 2005. g. i u dijelu u kojem tužitelji izjavljuju da su suglasni da prihvaćaju promjene Odluke o kamatnim stopama kao i sve njezine kasnije izmjene i dopune, a bez da odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi u kojoj je takva suglasnost dana sadrži ikakve određene kriterije te ugovorom predviđene radove za promjenu kamatnih stopa, predstavlja u smislu odredbe čl. čl. 81. st. 1. ZZP/03 nepoštenu ugovornu odredbu, a koja nepoštena ugovorna odredba je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništava. Sama činjenica donošenja Odluka tužene o promjenama kamatnih stopa te Metodologije, a sve nakon sklapanja spornog Ugovora od 2. kolovoza 2005. g., kao jednostranih akata tužene o sadržaju kojih se nije pregovaralo, niti na donošenje kojih je tužitelj imao utjecaja, ne predstavlja okolnost zbog kojih bi ništetna odredba čl. 6 među strankama sklopljenog Ugovora postala naknadno valjana pa donošenje tih akata u cilju realizacije nepoštene odredbe ugovora nije relevantno za presuđenje u ovoj pravnoj stvari. Odredba čl. 6. među strankama sklopljenog ugovora kojim je ugovoreno da je tužena ovlaštena jednostrano mijenjati kamatnu stopu pa tako i u dijelu u kojem korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća promjenu odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune je ništetna ugovorna odredba pa kao takva u odnosima između stranaka od samog sklapanja Ugovora 2. kolovoza 2005. g. ne proizvodi pravne učinke te se ista ne može konvalidirati činjenicom ostvarenja pretpostavki koje je jednostrano određivala tužena u svojim Odlukama i metodologiji glede okolnosti uz koje se vezuje promjena kamatne stope kao ni činjenica solemnizacije sadržaja navedenog ugovora od strane javnog bilježnika.Kako je u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odredba čl. 6. Ugovora o kreditu kao nepoštena ugovorna odredba ništava u cijelosti, to je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništavosti dijela predmetne ugovorne odredbe valjalo prihvatiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322. ZOO-a te odlučiti kao u toč. 1 izreke presude. Neosnovano po ocjeni suda smatra tuženica tijekom postupka da tužitelji više nemaju pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu od 2. kolovoza 2006. g. s obzirom na činjenicu naknadnog stupanja na snagu ZID ZPK-a. U ovom postupku stranke su još prije stupanja na snagu tog Zakona izvršile su konverziju spornog ugovora o kreditu od 2. kolovoza 2005. g. iz kredita u CHF u kredit u EUR, međutim, neovisno o činjenici što je izvršena konverzija predmetnih ugovora neosnovano, po ocjeni suda, tuženica smatra da tužitelji više nemaju pravnih interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu od 2. kolovoza 2005. g.Ovo iz razloga jer je kogentnom odredbom čl. 327. ZOO-a izričito propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba time da je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi,

- da se sukladno odredbi čl. 187. st. 2. ZPP-a tužba za utvrđenje može podići kad je to posebnim propisom predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtijeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Kako prema odredbi odredbe čl. 327. i 328. ZOO-a svaka zainteresiran osoba ovlaštena na isticanje ništetnosti pravo na isticanje koje se ne gasi to tužitelju unatoč činjenici sklapanja Aneksa Ugovoru od 20. srpnja 2011. g. po ocjeni suda pripada pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu od 2. kolovoza 2005.g. pa činjenica sklapanja Aneksa ugovora kao i činjenica naknadnog stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranjukoji Zakon je stupio na pravnu snagu 1. siječnja 2014. g. po ocjeni suda nije zapreka da se naknado utvrdi ništetnost dijela odredbe čl. 6. Ugovora od 2. kolovoza 2005. g. jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.Ovo napose i s obzirom na činjenicu da prilikom izvršene konverzije kredita, a sve temeljem Aneksa od 20. srpnja 2011. g. u kredit s glavnicom u EUR nije uzeta u obzir bilo kakva preplata odnosno nije izvršeno bilo kakvo uračunavanje iznosa koji su plaćeni tuženoj kao banci po osnovu povećanja kamatne stope po Ugovoru o kreditu od 2. kolovoza 2005. g. u odnosu na kamatu koja je početno bila ugovorena po stopi od 3,99% godišnje kao i iz razloga jer ništetnost djeluje od samog sklapanja ugovora tj. ex tunc, a samim sklapanjem Aneksa od 20. srpnja 2011. g. kao i stupanjem na snagu naprijed navedenog Zakona nije konvalidirana ništava ugovorna obveza iz ugovora od 2. kolovoza 2005. g. već su i stranke i zakonodavac izvršile intervenciju u prethodno sklopljeni ugovor od 2. kolovoza 2005. g.Slijedom svega naprijed iznijetog tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti valjalo je prihvatiti te odlučiti kao u toč. 1. izreke presude,

- da ništetnost odredbe čl. 6. Ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 2. kolovoza 2005. g. može opstati i bez te ništetne odredbe time da je tužena u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323. ZOO-a dužna tužitelju kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primila na temelju takve odredbe ugovora. Naime, ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništavost. Ništavost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa je nepoštena odredba čl. 6. Ugovora kao nepoštena odredba ništetna od samog početka od kada je ugovorena pa tužitelji imaju pravo od tužene zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tužena ništetnu odredbu koristila a konkretno to je razdoblje obuhvaćeno tužbom od ukupno 51 mjeseca u razdoblju od travnja 2007. g. pa do kraja lipnja 2011. g. Sama činjenica donošenja Odluke tuženice o povećanju kamatnih stopa te metodologije kao jednostranih akata tužene o sadržaju kojih se nije pregovaralo te na donošenje kojih tužitelji nisu imali utjecaja, ne predstavlja okolnost zbog kojih bi ništetna odredba čl. 6. Ugovora kao nepoštena ugovorna odredba postala naknadno valjana pa donošenje tih akata u cilju realizacije nepoštene odredbe ugovora nije relevantno za presuđenje u ovoj pravnoj stvari. Pri tome valja ukazati da tuženica u ovoj parnici, osim pukim pozivanjem na svoje odluke te metodologije po ocjeni ovoga suda i nije dokazala da su stvarno i bile ispunjenje okolnosti koje je odredila tužena bilo u svojim odlukama bilo u metodologiji za promjenu prvotno ugovorene kamatne stope. Međutim, isto konačno i nije od odlučnog značenja za presuđnje jer je odredba čl. 8. st. 2. među strankama sklopljenog ugovora iz svih naprijed iznijetih razloga ništetna ugovorna odredba pa kao takva u odnosima između stranaka ne proizvodi pravne učinke te se ista ne može konvalidirati samom činjenicom ostvarenja pretpostavki koje je jednostrano određivala sama tužena u svojim Odlukama i metodologiji glede okolnosti uz koje se vezuje promjena kamatne stope, da je to utvrđeno provedenim financijskim vještačenjem tuženica je u razdoblju od travnja 2007. g. pa do kraja srpnja 2011. g. za ova 52 mjeseca na temelju ništetne odredbe ugovora a sve činjenicom jednostranog povećanja kamatne stope primila ukupni novčani iznos od 24.646,35 kn i to za travanj 2007. g. iznos od 152,17 kn, svibanj 2007. g. 150,20 kn, lipanj 2007. g. 148,29 kn, srpanj 2007. g. 146,43 kn, kolovoza 2007. g. 149,49 kn, rujan 2007. g. 241,27 kn, listopad 2007. g. 239,43 kn, studeni 2007. g. 241,71 kn, prosinac 2007. g. 238,51 kn, siječanj 2008. g. 247,88 kn, veljaču 2008. g. 242,27 kn, ožujak 2008. g. 490,42 kn, travanj 2008. g. 475,61 kn, svibanj 2008. g. 468,95 kn, lipanj 2008. g. 471,56 kn, srpanj 2008. g. 476,03 kn, kolovoz 2008. g. 462,96 kn, rujan 2008. g. 463,33 kn, listopada 2008. g. 515,85 kn, studeni 2008. g. 488,93 kn, prosinac 2008. g. 476,22 kn, siječanj 2009. g. 563,92 kn, veljaču 2009. g. 569,81 kn, ožujak 2009. g. 557,60 kn, travanj 2009. g. 555,32 kn, svibanj 2009. g. 542,11 kn, lipanj 2009. g. 563,15 kn, srpanj 2009. g. 538,95 kn, kolovoz 2009. g. 539,57 kn, rujan 2009. g. 537,16 kn, listopad 2009. g. 531,58 kn, studeni 2009. g. 537,38 kn, prosinca 2009. g. 541,65 kn, siječanj 2010. g. 542,06 kn, veljaču 2010. g. 545,19 kn, ožujak 2010. g. 553,56 kn, travanj 2010. g. 550,46 kn, svibanj 2010. g. 552,92 kn, lipanj 2010. g. 586,95 kn, srpanj 2010. g. 568,71 kn, kolovoz 2010. g. 613,82 kn, rujan 2010. g. 592,56 kn, listopad 2010. g. 574,59 kn, studeni 2010. g. 598,03 kn, prosinac 2010. g. 553,61 kn, siječanj 2011. g. 537,46 kn, veljaču 2011. g. 541,55 kn, ožujak 2011. g. 530,85 kn, travanj 2011. g. 526,75 kn, svibanj 2011. g. 567,03 kn, lipanj 2011. g. 572,91 kn, te srpanj 2011. g. 1007,63 kn. U ovom postupku tužitelji, a sve nakon izrade nalaza i mišljenja u ovoj pravnoj stvari te nakon zaključenja prethodnog postupka podneskom od 12. siječnja 2017. g. zatražili su isplatu iznosa od 24.646,35 kn pa proizlazi da su u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 24.511,82 kn sadržan u tužbi povećali tužbeni zahtjev što ima učinak preinake tužbe iz odredbe čl. 190. u svezi s odredbom čl. 191. ZPP-a. Kako se tužba može preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, kako je to propisano odredbom čl. 190. st. 1. ZPP-a, a kako su tužitelji tužbu preinačili povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka i to 12. siječnja 2017. g. kojoj preinaci se je tužena usprotivila to tako izvršena preinaka tužbe nije dopuštena.Kako nisu nastupili učinci preinake tužbe to je u konkretnom slučaju valjalo odlučiti o osnovanosti zahtjeva za isplatu ukupnog iznosa od 24.511,82 kn sa zakonskom zateznom kamatom odnosno o osnovanosti zahtjeva tužitelja za isplatu sadržanom u tužbi koja je ovom sudu podnesena 22. listopada 2014. g. kojom su tužitelji zatražili od tužene povrat stečenog bez osnove po osnovu nezakonitog povećanja kamatne stope za razdoblje od travnja 2007. g. pa do kraja lipnja 2011. g. tj. za period od 51 mjeseca, a ne 52 mjeseca kako je to provedenim vještačenjem konačno utvrđeno da je vršena neosnovana naplata,

- da u parničnom postupku kako je to propisano odredbom čl. 2. st. 1. ZPP-a sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku granice kojeg zahtjeva su tužitelji odredili u podnesenoj tužbi za svaki pojedini mjesec unutar utuženog razdoblja od travnja 2007. g. pa do kraja lipnja 2011. g. tj. za ukupno 51 mjesec to je tužiteljima valjalo dosuditi u tužbi zahtijevane iznose za mjesec travanj, svibanj, lipanj, rujan, listopad, studeni 2007. g. , siječanj 2008. g, ožujak 2008. g, listopad 2008. g, te studeni 2010. g. obzirom su u tužbi zahtijevani iznosi za te mjesece manji od iznosa utvrđenih provedenim vještačenjem koje je tužena stvarno naplatila po osnovu povećanja kamatne stope od tužitelja. Kako nisu nastupili učinci preinake tužbe, a kako sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva te tužiteljima ne može dosuditi veće iznose od onih zahtijevanih za te mjesece do zaključenja prethodnog postupka to je tužiteljima za mjesec travanj 2007. g. dosuđen iznos od 150,55 kn, za mjesec svibanj 2007. g. iznos od 148,74 kn, lipanj 2007. g. iznos od 147,41 kn, rujan 2007. g. 239,96 kn, listopad 2007. g. 239,08 kn, studeni 2007. g. 241,69 kn, siječanj 2008. g. 243,96 kn, ožujak 2008. g. 489,72 kn, listopada 2008. g. 508,58 kn i studeni 2010. g. 598,03 kn, a ne iznose utvrđene provedenim vještačenjem koje je tužena naplatila za te mjesece po osnovu povećanja kamatne stope.Kako za ostale mjesece unutar spornog razdoblja od travnja 2007. g. pa do kraja lipnja 2011. g. tužitelji zahtijevaju isplatu većeg iznosa od iznosa koji su stvarno naplaćeni od tužitelja po osnovu povećanja kamatne stope, to je za ostale mjesece tj. za srpanj, kolovoz, prosinac 2007. g., veljaču, travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, studeni, prosinac 2008. g., za razdoblje od siječnja 2009. g. pa do prosinca 2009. g., za siječanj, veljaču, ožujak, travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad i prosinac 2010. g. te siječanj 2011. g. pa zaključno s lipnjem 2011. g. tužiteljima valjalo dosuditi iznose koje je tužena stvarno naplatila po osnovu povećanja kamate stope, a koji iznosi za te mjesece su utvrđeni provedenim financijskim vještačenjem koji su pobliže naznačeni u toč. 2 izreke.Slijedom svega naprijed iznijetog tuženu je valjalo obvezati na isplatu tužiteljima sveukupnog novčanog iznosa od 23.575,71 kn te odlučiti kao u toč.1 izreke dok je preostali dio zahtjeva tužitelja za isplatu sadržan u tužbi do zahtijevanog iznosa od 24.511,82 kn valjalo odbiti te odlučiti kao u toč. 3 izreke.Na dosuđeni iznos tužiteljima je valjalo dosuditi zakonsku zateznu kamatu tekuću od svakog posljednjeg dana u mjesecu unutar spornog razdoblja pa do isplate kako su to tužitelji i zatražili u tužbi time da je tužiteljima visina kamate suđena sukladno odredbi čl. 29.st. 2. ZOO-a na način pobliže naznačen u toč. 1 izreke,

- da istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215. ZOO-a. Visoki trgovački sud donio je pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tužene između ostalog i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditu, kakav je bio ugovor sklopljen između ovdje stranaka 2. kolovoza 2005. g., a koja presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2014. g. to se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužiteljima pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. S obzirom na navedeno ocjena je suda, a sve i s obzirom na činjenicu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača sukladno odredbi čl. 118. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i 110/15) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade koja mu je uzrokovana postupanjem tužene, to je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju početak tijeka zastare za isplatu tužiteljima stečenog bez osnove u odnosima prema tuženoj ne vezuje uz sam trenutak kada je došlo do povećanja imovine na strani dužnika banke već od trenutka pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu. Kako je presuda u kolektivnom sporu postala pravomoćna 14. lipnja 2014. g., a kako su tužitelji zahtjev za isplatu prema tuženoj postavili u roku od 5 godina od pravomoćnosti predmetne odluke, s obzirom da su tužbu kojom zahtijevaju povrat onoga što je tužena stekla po osnovu ništetne odredbe podnijeli ovome sudu 22. listopada 2014. g. to proizlazi da je njihov zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od 5 godina. Konačno, da valja ukazati da je obveza restitucije u slučaju ništetnosti propisana odredbom čl. 323. st. 1 ZOO-a, pa se obveza restitucije ne može promatrati odvojeno od ništetnost.Isto tako, neosnovan je i istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije. Ugovor od 2. kolovoza 2005. g. temeljem kojeg je tužena vršila naplatu u ovom postupku spornom razdoblju sklopljen je između ovdje stranaka pa je upravo tužena, koja je tijekom ovog postupka promijenila tvrtku pasivno legitimirana u postupku kao što je konkretni u kojem tužitelji zahtijevaju restituciju.

Navedena činjenična utvrđenja, njihovu ocjenu i primjenu materijalnog prava ovaj sud prihvaća, u smislu čl.375.st.5. ZPP-a, s time da žaliteljici valja kazati da i po pravnom motrištu ovog suda pogrešno smatra da su stranke sklapanjem dodataka predmetnom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe iz osnovnog ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom.

Iz aneksa Ugovora o kreditu kojeg je tuženica sklopila sa tužiteljima slijedi da su stranke na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita regulirale konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te temeljem konverzije suglasno utvrdili da će se za iznos manjka, a na temelju izričitog zahtjeva korisnika kredita, uvećati preostala neotplaćena glavnica kredita utvrđena prilikom dospijeća prvog slijedećeg anuiteta po aneksu. Aneks ugovora o kreditima i konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR izvršen je temeljem ZID ZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c točka 6. ZID ZPK-a na način kako to nalaže zakon.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditima između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZID ZPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja sa korisnicima kredita same, tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutom u CHF. Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje - ZOO/91), propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora te je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u predmetnoj pravnoj stvari valjalo primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 210. ZOO/91.

Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnov zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, a koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4, a koja je djelomično u tom dijelu potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14-2, a ona odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2105 utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne. Ta presuda donesena je na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

U odnosu na žalbeni navod tuženice u pogledu vještačenja na okolnost visine preplaćene rate kredita u utuženom razdoblju valja reći da je točno da iz spisa predmeta proizlazi da je tuženica u podnesku od 18. siječnja 2017. iznijela prigovor na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, koji prigovor ponavlja i u žalbi, tvrdeći da su nalaz i mišljenje neosnovani jer da je vještak kao početnu promjenjivu kamatnu stopu uzeo onu od od 3,99% što da je pogrešno jer da je prva promjenjiva stopa bila 4,60%, međutim, ti prigovori su netočni jer iz nalaza na listu spisa 191 proizlazi da je vještak prvu (valjanu) stopu od 3,99% uzeo kao početnu, što je nesporno, a potom naveo (nedopuštene) promjenjive stope 1.4.2006. od 4,40%, 1.8.2007. od 5,00%, 1.2.2008. od 5,90%, 1.12.2008. od 6,20% i 1.11.2011. 5,95% pa se vještak nije morao ni očitovati o toj primjedbi jer se o istoj može referirati i sud, dakle, vještačenje je sukladno s odredbama čl. 250. do 261. ZPP.

Konačno, što se tiče prigovora zastare prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj Rev 2245/17, kojeg prihvaća i ovaj sud, u smislu odredbe čl. 241. ZOO/05, ranije čl. 388. ZOO/91, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

Kako su individualnu tužbu tužitelji u ovom predmetu podnijeli 22. listopada 2014., da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012., da je drugostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. onda posljedično nema govora o mogućnosti nastupa zastare.

Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st.1. ZPP-a odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrdititi pobijanu presudu suda prvog stupnja, zajedno s odlukom o trošku koja se ničim određenim ne dovodi u pitanje žalbenim prigovorima, dok je odluka o trošku žalbenog postupka donesena u smislu čl. 166. st. 1. ZPP-a.

 

U Zadru, 12. srpnja 2018.