Broj: Gž-1030/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovoga suda i to Mirjane Macure, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Sanje Dujmović, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja B. C. iz K., B. 11, OIB: …, zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima iz Z. o. u. V. B. i K. B. K. iz K., S. 8 A/I, protiv tuženice O. bolnice u K., A. Š. 3, OIB: …, zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima – odvjetnicima iz O. d. M. & L. iz Z., I. 191 F, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1691/12 od 6. lipnja 2016., u sjednici vijeća održanoj dana 25. srpnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              1. Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tuženice O. bolnice u K. i potvrđuje presuda O. suda u K. poslovni broj P-1691/12 od 6. lipnja 2016. u dijelu pod toč. I. izreke do iznosa od 59.000,00 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 6. lipnja 2016. pa do isplate.

              2. Preinačuje se djelomično presuda O. suda u K. poslovni broj P-1691/12 od 6. lipnja 2016. u dijelu pod toč. I. izreke preko iznosa od 59.000,00 kn do iznosa od 75.250,00 kn tj. za iznos od 16.250,00 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 6. lipnja 2016. pa do isplate tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja B. C. odbija kao neosnovan.

              3. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja B. C. i potvrđuje presuda O. suda u K. poslovni broj P-1691/12 od 6. lipnja 2016. pod toč. III. izreke.

              4. Preinačuje se djelomično presuda O. suda u K. poslovni broj P-1691/12 od 6. lipnja 2016. pod toč. II. izreke tako da se sudi:

              Nalaže se tuženici O. bolnici u K. da naknadi tužitelju B. C. parnični trošak u visini od 7.197,36 kn u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja i tuženice za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

 

   Obrazloženje

 

Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

              "I. Nalaže se tuženiku O. bolnici K., OIB: …, K., A. Š. 3, da tužitelju B. C., OIB: …, iz K., B. 11, na ime naknade neimovinske štete  isplati iznos od  75.250,00 kuna  (sedamdeset dvije tisuće dvjesto pedeset kuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

              II. Nalaže se tužitelju B. C. iz K., B. 11, OIB: …, da tuženiku O. bolnici K. u K., A. Š. 3, OIB: …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.025,00 kuna (tri tisuće dvadeset pet kuna), u roku od 15 dana.

              III. Odbija se tužitelj B. C. sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa, radi neosnovanosti."

              Protiv navedene presude u dijelu pod toč. II. i III. izreke žalbu je izjavio tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači, podredno da se u tom dijelu ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

              U žalbi ističe da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako djelatnici tuženika nisu pravovremeno dostavili citološki nalaz tužitelju kojim je utvrđeno da se kod istog radi o malignoj bolesti kako bi mogao pravovremeno zatražiti daljnje liječenje čime su prouzročili zakašnjelo liječenje i lošije zdravstveno stanje žalitelja od onog koje bi bilo u slučaju pravovremenog liječenja te je temeljem toga sud utvrdio odgovornim tuženika za nastalu štetu. Žalitelj smatra da je visina dosuđene naknade štete iznimno niska s obzirom na posljedice koje je trpio zbog zakašnjelog liječenja. Tužitelj da je prigovarao nalazu i mišljenju vještaka dr. V. B. te je ipak prvostupanjski sud istom poklonio vjeru, a prigovore tuženika odbio navodeći da tužitelj nije u trenutku određivanja vještačenja prigovorio sudu na odluku o osobi vještaka već da je to učinio tek nakon što je primljen nalaz i mišljenje. Točno je da tužitelj nije prigovarao osobi vještaka prilikom određivanja vještačenja stoga što nije imao razloga sumnjati da isti neće imati dovoljno stručnog subspecijalističkog znanja u konkretnom slučaju. Generalno, da je vještak utvrdio kako su kod tužitelja nastupile posljedice zakašnjelog liječenja koje ne bi trpio da je pravovremeno liječen, ali je u odnosu na konkretnija pitanja vještak izjavio da to nije u njegovoj domeni. Naveo je i da se pri izradi vještačenja konzultirao sa specijalistima Klinike za otorinolaringologiju Sestara milosrdnica, između ostalog, i liječnikom tužitelja profesorom I. pa stoga tužitelj ima osobnih saznanja da on nikada nije kontaktirao s dr. B.. Isti je naveo kako je izvršio fizički pregled tužitelja te utvrdio da mu je odstranjen dio mišića na lijevoj strani tijela od vrata do ramena iako u svom nalazu i mišljenju nigdje nije naveo odstranjenje mišića, a činjenica je da se radi o velikom zahvatu kojeg je zasigurno trebao spomenuti kao vrlo bitan i koji utječe na visinu nastale štete kod tužitelja. Vještak je, pored toga, naveo kako operacija laringsa kod tužitelja i njezine posljedice ne onemogućavaju daljnje obavljanje njegove profesije vozača autobusa iako upravo suprotno proizlazi iz dokumentacije priložene spisu predmeta koju je vještak imao na uvid. Tužitelju je upravo zbog bolesti tj. posljedica zakašnjelog liječenja oduzeta mogućnost upravljanja vozilima kategorija B+E, C1, C1+C, C, C+E i D pa time nema više mogućnosti obavljati poslove vezane za svoju profesiju. Nadalje, iz nalaza i mišljenja ovlaštenog vještaka Središnje službe Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 24. travnja 2014. proizlazi da kod tužitelja postoji tjelesno oštećene od 50% zbog djelomične laringoktkomije te od 60% zbog unakaženosti lica dok je sudski vještak utvrdio smanjenje životne aktivnosti kod tužitelja za oko 13-15%. Stoga da je riječ o velikom raskoraku između stupnjevanja tjelesnog oštećenja i smanjenja životne aktivnosti, a na isto sudski vještak nije odgovorio iako je i tome prigovarano u podnesku tužitelja od 18. prosinca 2016. I nadalje tužitelj ne osporava da bi i uslijed pravovremenog liječenja trpio određene posljedice, ali smatra da iste ne bi bile u tako velikom opsegu kao u slučaju zakašnjelog liječenja. Bolest u razdoblju od pet mjeseci se znatno proširila pa je tužitelju bilo potrebno otkloniti ¾ grkljana te mišić na lijevoj strani od vrata do ramena. Posljedica kemoterapije da je ispadanje zuba što bi se svakako izbjeglo da je radioterapija primijenjena u manjem opsegu u slučaju da je liječenje poduzeto odmah po otkrivanju tumora. Sudski vještak da se u odnosu na ove posljedice uopće nije izjasnio niti ih je spomenu u svom nalazu i mišljenju. Predlaže da mu se obistini trošak sastava žalbe.

              Tuženica u odgovoru na žalbu tužitelja ističe da su netočni navodi iz žalbe gdje se tvrdi da je vještak generalno utvrdio da su kod tužitelja nastupile posljedice zakašnjelog liječenja koje isti ne bi u toj mjeri trpio da je pravovremeno liječen iako je vještak nakon provedenog vještačenja izjavio da određena konkretna pitanja nisu u njegovoj domeni, što znači da nije točno da je vještak u cijelosti odgovorio na sve prigovore tužitelja. Pogrešno tužitelj u žalbi navodi kako vještak u svom nalazu i mišljenju nigdje ne navodi odstranjenje dijela mišića na lijevoj strani tijela od vrata do ramena tužitelja jer je vještak dr. V. B., kako u svom pisanom nalazu i mišljenju, tako i prilikom usmenog izlaganja obrazložio kako nije moguće sa sigurnošću isključiti da bi odmah po učinjenoj citološkoj punkciji limfnog čvora na vratu u srpnju 2011. lokalni nalaz indicirao i primarno ekstenzivniji operacijski zahvat. Isto tako, na strani 5. mišljenja navodi se kako bi u svakom slučaju zbog inicijalnog postojanja metastatskih procesa u vratu bila učinjena disekcija vrata uz lokalnu operaciju na larinksu. To znači da je vještak prilikom ocjene smanjene životne aktivnosti uzeo u obzir sve potrebne parametre. Glede tvrdnje tužitelja kako vještak dr. V. B. nije pravilno utvrdio nemogućnost istog za daljnje obavljanje njegove profesije, ističe se kako je vještak ustvrdio da je mišljenja kako tužitelj nije onemogućen u obavljanju svoje profesije kao vozača autobusa, jer mu nije pogođen središnji živčani sustav, živci i mišići ekstremiteta, što bi notorno jedino moglo sprječavati tužitelja u obavljanju njegove djelatnosti. Isto tako, vještak navodi da, ukoliko je tužitelj onesposobljen u drugim aktivnosti i da je to pitanje za specijalista medicine rada, što može ići isključivo na teret tužitelja koji taj dokazni prijedlog nije predložio. Netočno je i da vještak nije pregledao tužitelja. Što se tiče tvrdnje kako postoji veliki raskorak u stupnjevanju tjelesnog oštećenja po ovlaštenom vještaku S. službe H. zavoda za mirovinsko osiguranje i ocjene smanjenja životne aktivnosti u ovom predmetu po vještaku su također pravno promašene jer je rješenjem HZMO-a, kojeg je tužitelj dostavio u predmetni spis, utvrđeno cjelokupno tjelesno oštećenje tužitelja koje je isključivo posljedica dijagnosticirane bolesti tužitelja, a posljedično tome i izvedenih medicinskih zahvata radi tretiranja bolesti neovisno o eventualnim propustima djelatnika tuženice, koji bi nastali i da je liječenje, po tvrdnjama tužitelja, započeto na vrijeme. Navodi kako nema mjesta izjednačavanju ocjena tjelesnih oštećenja u upravnom postupku te ocjeni smanjenja životne aktivnosti u smislu građanskopravnog odnosa odgovornosti  za štetu, stoga što se radi o dvije potpuno različite kategorije ocjene zdravstvenog stanja određene osobe u kojima se primjenjuju sasvim različiti kriteriji. Glede navoda tužitelja da bi posljedice pravovremenog liječenja bile znatno manje i da ne bi bilo potrebno otkloniti ¾ dijela grkljana, kao niti mišić na lijevoj strani od vrata do ramena, odgovoriti je kako za te tvrdnje nisu pruženi nikakvi valjani argumenti, već je vještak te navode otklonio i ukazao na sveobuhvatnost danom nalaza i mišljenja utemeljenost u pravilima struke. Predlaže da joj se obistini trošak sastava odgovora na žalbu.

              Protiv navedene presude u dijelu pod toč. I. i II. izreke žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači, podredno da se u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak pred drugim sucem pojedincem.

              U žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku stoga što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer izreka iste proturječi razlozima presude te u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama o kojima postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Naime, vještak dr. V. B. ničim nije utvrdio kao nesporno da bi tužiteljevo zdravstveno stanje bilo iole bolje da se sa liječenjem započelo ranije. Kako sud navedenu činjenicu nije valorizirao na valjani način to je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka. U pogledu odlučne činjenice ističe da iz niti jednog provedenog dokaza ne proizlazi da citološki nalaz od 27. srpnja 2011. ne bi bio dostavljen tužitelju, a pogotovo da je predmetni nalaz zametnut ili izgubljen. Od nastanka opisanih događaja tuženik osporava tu činjenicu te je stoga na tužitelju bio teret dokaza. Pored toga, a suprotno zaključku prvostupanjskog suda, Povjerenstvo za sudbena mišljenja M. fakulteta S. u S. u svom mišljenju ističe kako u liječenju tužitelja nije bilo niti najmanje pogreške ili propusta. Dijagnostička obrada da je urađena prema svim pravilima struke, kao i samo liječenje bolesti. Između prve dijagnostike 21. srpnja 2011. i liječenja da je proteklo neprihvatljivo dugo vremensko razdoblje iz nepoznatih razloga. Navedena ustanova niti u dopunskim mišljenjima ne zaključuje kako bi djelatnici tuženika zagubili predmetni nalaz. Suprotno stavu prvostupanjskog suda vještak dr. V. B. također se ne izjašnjava o razlozima kasnijeg liječenja tužitelja, a  isto tako nigdje ne navodi kako bi djelatnici tuženika bili odgovorni za to. Vještak svoje mišljenje temelji na pretpostavci postojanja odgovornosti tuženika za nastalu štetu tužitelja koja okolnost tijekom ovog postupka nije dokazana te potvrđuje tvrdnje tuženika da, sve i da i tužitelju nije bio predočen nalaz citološke punkcije, nije životna i logična tvrdnja da je smatrao kako je u tom slučaju nalaz uredan jer bi bilo logično da se svaki pacijent raspita i interesira o rezultatu dijagnostičkog postupka kojim je trebala biti otkrivena ili isključena zloćudna bolest, a ne da vjeruje da je nalaz uredan bez da se o tome interesira kod liječnika. Stoga ovu situaciju treba razmatrati u kontekstu čl. 3. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda kako je očito da djelatnici tuženice nisu pravovremeno dostavili citološki nalaz tužitelju i kako bi isti pravovremeno zatražio daljnje liječenje, a niti su ga dostavili Odjelu gastroenterologije i tužitelja uputili na daljnje liječenje pa da su na taj način prouzročili lošije zdravstveno stanje tužitelja od onoga koje bi bilo da je pravovremeno liječen. Na taj način tj. temeljem svojih zaključaka sud prvog stupnja utvrdio je odgovornost tuženice za nastalu štetu tužitelju. Vezano za obujam nastale štete i uzročno-posljedičnu vezu ističe kako prihvaća nalaz i mišljenje dr. B. u pogledu kriterija smanjenja životna aktivnosti kod tužitelja. Kako je prvostupanjski sud propustio valorizirati mišljenje vještaka u cijelosti, posebno usmeno obrazlaganje istog to je time pogrešno utvrdio činjenično stanje. U odnosu na ocjenu smanjenja životne aktivnosti vještak u svom usmenom izlaganju ističe kako sa sadašnjeg aspekta to predstavlja samo špekulaciju i nije utemeljeno jer da se ne zna kakav bi bio operativni nalaz (i to u pogledu dijela u kojem navodi kako je njegovom ocjenom ocjenjena razlika u smanjenu opće životne i radne aktivnosti između operacije koja je inicijalno mogla biti učinjena i kasnije učinjene operacije te da su o njegovom nalazu i mišljenju teoretski razmotrene različite opcije koje su mogle biti prisutne pri inicijalnoj operaciji). Što se tiče nastale štete s osnova kriterija naruženosti iz nalaza i mišljenja proizlazi da je došlo do naruženosti na granici blagog i srednjeg stupnja zbog činjenice da je operativni ožiljak na vratu veći zbog zakašnjelog liječenja. U tom dijelu sud je propusti valorizirati nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti te je time ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ovo stoga što vještak pri usmenom izlaganju navodi da nije moguće sasvim sigurno garantirati da bi i u srpnju mjesecu operacija završila sa manjim opsegom odstranjenja tkiva. U pogledu visine naknade neimovinske štete ističe da su i u tom dijelu ostvareni svi žalbeni razlozi jer nije jasno na koji je način sud utvrdio visinu naknade gledajući svaki kriterij pojedinačno jer dosuđeni iznos naknade štete nije u skladu s Orijentacijskim kriterijima, sudskom praksom, a niti je odredbom čl. 1110. Zakona o obveznim odnosima. Tako je tužitelju dosuđen iznos od 30.000,00 kn iako ima smanjenje životne aktivnosti od 13-15%. S osnova fizičkih bolova tužitelju je odmjeren iznos od 10.000,00 kn, straha iznos od 8.000,00 kn, s osnova smanjenja životna aktivnosti iznos od 30.000,00 kn, s osnova naruženosti 11.000,00 kn što u konačnici jednostavnom matematičkom operacijom dovodi do iznosa od 59.000,00 kn. Kada se od tog iznosa oduzme iznos od 3.750,00 kn ranije isplaćen od osiguratelja tuženice dolazi se do iznosa od 55.250,00 kn, dok sud dolazi do iznosa od 75.250,00 kn radi čega da je u tom dijelu prvostupanjska presuda kontradiktorna. Tvrdnjom prvostupanjskog suda kako je tužitelj podneskom od 5. svibnja 2015. (l.s. 195-196) povećao tužbeni zahtjev tuženica je zatečena jer ta konstrukcija nema nikakve veze s predmetnim spisom zato što je uvidom u spis predmeta utvrđeno da ne postoji niti jedan od navedenih podnesaka tužitelja s povećanjem tužbenim zahtjevom. Ostvarena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 260. st. 1. i čl. 261. Zakona o parničnom postupku. U postupku da je prvotno određeno vještačenje po Povjerenstvu za sudbena mišljenja M. fakulteta S. u S. koje je iznijelo svoj nalaz i mišljenje. Međutim, sud nije smatrao potrebnim navedeni vještački tim saslušati na raspravi što je suprotno odredbi čl. 260. st. 1. Zakona o parničnom postupku koji određuje da vještak ima dati nalaz i mišljenje uvijek usmeno na raspravi, a sud može odlučiti hoće li uz to očitovati se i pisanim putem. Nakon opisane povrede postupanja sud izvanraspravno određuje vještačenje po novom vještaku pa je na taj način postupljeno i protivno načelu ekonomičnosti postupka. Tuženik smatra da sud nije imao ovlaštenje odrediti provođenje vještačenja po novom vještaku jer se nisu ostvarile pretpostavke iz čl. 261. Zakona o parničnom postupku. Ako je već odlučio provoditi novo vještačenje, očito smatrajući prvotno nepodesnim za utvrđivanjem spornih činjenica, sud svakako nije ovlašten donoseći presudu prilikom obrazlaganja iste pozivati se parcijalno na mišljenje jednog vještaka te parcijalno na mišljenje drugog vještaka ovisno o dijelovima koji sudu u konkretnom momentu više odgovaraju. U pogledu troškova parničnog postupka sud se prilikom obračuna cijelo vrijeme vodio pogrešno zbrojenim iznosom glavnice, a posebno što je u pojedinim fazama postupka trošak određen prema nepostojećoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 456.250,00 kn pa je i odluka o troškovima postupka zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Pored navedenog, tuženici da su potpuno nejasne matematičke konstrukcije suda kada isti obračunava troškove postupka jedne i druge strane uzimajući u obzir uspjeh u sporu svake strane pa tako računajući uspjeh tužitelja u sporu do povećanja tužbenog zahtjeva sud navodi kako isti iznosi 50%. Nikako nije jasno kako dosuđeni iznos od 72.750,00 kn čini polovicu od 200.000,00 kn. Identična greška da se ponavlja nakon "povećanja tužbenog zahtjeva" tako da po sudu pogrešno dosuđeni iznos od 72.250,00 kn čini 30% od 456.250,00 kn pa tuženiku ostaje nejasno kako je to moguće. Predlaže da mu se obistini trošak sastava žalbe.

              Na žalbu nije odgovoreno.

              Žalbe su djelomično osnovane.

              Tuženica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 260. st. 1. i čl. 261. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) jer da je propustio saslušati vještake M. fakulteta S. u S. što da je suprotno odredbi čl. 260. st. 1. istog Zakona.

              Odredbom čl. 260. st. 1. ZPP propisano je da će sud odrediti hoće li vještak iznijeti svoj nalaz i mišljenje samo usmeno na raspravi ili će ih podnijeti i pismeno prije rasprave te da će sud odrediti rok za pismeno podnošenje nalaza i mišljenja koji ne može biti duži od 60 dana.

              U konkretnom slučaju iz spisa predmeta proizlazi da prvostupanjski sud nije saslušao vještake M. fakulteta u S. već da su isti u spis predmeta dostavili pisani nalaz i mišljenje dana 6. prosinca 2014. (l.s. 48-52), kao i dopune od 31. listopada 2014. (l.s. 112-115) i 7. travnja 2015. (l.s. 190-192). Također, iz spisa predmeta proizlazi da prvostupanjski sud nakon toga nije pozvao navedene vještake radi davanja usmenog nalaza i mišljenja pa u takvoj situaciji propust suda da sasluša vještake neposredno na raspravi predstavlja relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 260. st. 1. ZPP, a koja u ovom slučaju nije bila od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, zato što iz spisa predmeta također proizlazi da tuženica nije imala nikakvih primjedbi na nalaz i mišljenje navedenih vještaka (podnesak tuženice koji je zaprimljen na prvostupanjski sud 6. ožujka 2014. – l.s. 94 i podnesak tuženice koji je na prvostupanjski sud zaprimljen dana 29. travnja 2015. – l.s. 194).

              Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 261. st. 1. ZPP stoga što je do određivanja vještačenja po vještaku dr. Vilim Berošu (l.s. 212) došlo nakon što je tužitelj u svom podnesku od 5. svibnja 2015. (l.s. 195 i 196) predložio da se provede vještačenje po M. fakultetu u Z..

              Dakle, iz navedenog proizlazi da je dokazni prijedlog tužitelja radi provođenja vještačenja po M. fakultetu u Z. uslijedio nakon što su vještaci M. fakulteta u S. dostavili svoj nalaz i mišljenje u odnosu na kojeg je tužitelj istakao samo uopćene i nekonkretizirane prigovore, dok tuženica uopće nije prigovarala na nalaz i mišljenje pa stoga nije bilo potrebe da u konkretnom slučaju prvostupanjski sud postupa sukladno odredbi čl. 261. st. 1. ZPP.

              Nadalje, neutemeljeno tuženica navodi da joj je zapravo onemogućeno raspravljanje, a time počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, jer da je provjerom svog spisa predmeta, kao i sudskog spisa predmeta utvrdila kako ne postoji niti jedan od navedenih podnesaka tužitelja s datumom od 5. svibnja 2015. i navodnim povećanjem tužbenog zahtjeva jer da tužbeni zahtjev u odnosu na neimovinsku štetu tijekom cijelog postupka nije mijenjan.

              Ovakvi navodi tuženice suprotni su stanju spisa predmeta jer je iz istog razvidno kako je dana 5. svibnja 2015. (l.s. 195 i 196) dostavljen podnesak tužitelja kojim je specificirao tužbeni zahtjev, a koji podnesak je tuženici dostavljen uz rješenje prvostupanjskog suda poslovni broj P-1691/12 od 12. svibnja 2015. (l.s. 207-209) gdje je iz dostavne naredbe razvidno da je to rješenje dostavljeno i punomoćnicama tuženice uz nalog da se istima dostavi podnesak tužitelja od 5. svibnja 2015. s prilozima. Kako je priložena i dostavnica da je punomoćnicima tuženice dostavljeno rješenje od 12. svibnja 2015., kao i podnesak od 5. svibnja 2015. to znači da tuženica neutemeljeno ističe kako joj je nezakonitim postupanjem suda onemogućeno raspravljanje što nadalje znači da nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

Ispitujući prvostupanjsku presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da navedena presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, u obrazloženju iste navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni te nisu u suprotnosti sa sadržajem isprava priloženih spisu i stranačkim iskazom tužitelja radi čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju ukazuje žalba tuženice.

Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

Stoga žalba tuženice zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica na ime naknade neimovinske štete isplati iznos od 456.250,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate.

              Prvostupanjski sud na temelju navoda stranaka i analizom provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP utvrđuje da je tuženica odgovorna za nastalu štetu tužitelju jer je iz priložene medicinske dokumentacije, kao i nalaza i mišljenja vještaka M. fakulteta u S. te nalaza i mišljenja vještaka dr. V. B. utvrđeno da je dana 21. srpnja 2011. kod tuženice obavljen pregled tužitelja od strane specijaliste otorinolaringologa, da je učinjen ultrazvučni pregled i citopunkcija čvora na vratu, da je navedeno izvršeno po pravilima struke i da je pri tom pregledu potvrđena sumnja prvog fizikalnog pregleda i citopunkcije, odnosno, da se radi o malignoj bolesti. Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj tek 11. studenoga 2011. ponovno došao na pregled, a zatim i liječenje tj. da je u konkretnom slučaju tužitelj nepravovremeno liječen sa zakašnjenjem od četiri mjeseca jer da je nedvojbeno kako djelatnici tuženice nisu pravovremeno dostavili citološki nalaz tužitelju kako bi on mogao pravovremeno zatražiti daljnje liječenje, a nisu ga niti dostavili ni Odjelu gastroenterologije kod tuženice (da su ga dostavili sigurno bi bio očitan) te nadalje da po tom nalazu tužitelja nisu uputili na daljnje liječenje čime je došlo do lošijeg zdravstvenog stanja tužitelja od onoga koji bi bio da je pravovremeno liječen. Ovo tim više što je tužitelj u vrijeme kad je nalaz trebao biti očitan i provedeno liječenje bio operiran zbog drugog razloga te stoga nije životno da tužitelj traži nalaz i raspituje se da li je isti uredan kako to tvrdi tuženica. Sud prvog stupnja smatra da su zdravstveni djelatnici tuženice kao profesionalci sposobni očitati nalaz i kada su ga očitali sigurno su znali za težinu njegovog zdravstvenog stanja i potrebe hitnog postupanja tj. liječenja ali su grubom nepažnjom zametnuli nalaz na koji način je došlo uslijed zakašnjelog liječenja tužitelja do pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja slijedom čega je temeljem odredbe čl. 1085. st. 1. i 3. u svezi s čl. 1061. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje ZOO) sud prvog stupnja utvrdio da je tuženica odgovorna za nastalu štetu tužitelju. Glede kriterija pretrpljenih fizičkih bolova sud prvog stupnja na temelju medicinske dokumentacije te vještačenja po vještacima M. fakulteta u S. utvrđuje da je tužitelj zbog zakašnjelog liječenja trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od dva dana, fizičke bolove srednjeg intenziteta u trajanju od dva tjedna, manjeg intenziteta u trajanju od trideset dana, kao i fizičke bolove povremenog karaktera i slabog intenziteta u trajanju dva mjeseca po jedan sat dnevno, da je imao operativne zahvate te da je za vrijeme liječenja obavljao fiziološke potrebe u krevetu u trajanju od dva tjedna, prvih tjedan dana da je koristio invalidska kolica te da mu sukladno odredbi čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO po ovom kriteriju pripada pravična novčana naknada u iznosu od 10.000,00 kn. U odnosu na kriterij pretrpljenog straha sud prvog stupnja također na temelju medicinske dokumentacije te nalaza i mišljenja vještaka M. fakulteta u S. utvrđuje da je tužitelj pretrpio manji strah dok je čekao na nalaz četiri mjeseca, nakon saznanja o svojoj bolesti i potrebnoj operaciji trpio je jaki strah jedan mjesec, kasnije da se strah uglavnom javlja povremeno u vidu zabrinutosti za konačni ishod liječenja i zdravstveno stanje i da strah nije ostavio trajne posljedice pa da po odredbi čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO za ovaj kriterij neimovinske štete istom pripada pravična novčana naknada u visini od 8.000,00 kn. Što se tiče smanjenja životne aktivnosti sud prvog stupnja na temelju pisanog nalaza i mišljenja dr. V. B. utvrđuje da je kod tužitelja došlo do trajnog smanjenja životne aktivnosti za oko 13 do 15% zbog zakašnjelog liječenja koje je uzrokovalo lošiji govor i povremeno otežano gutanje hrane, da posljedice kasnijeg liječenja utječu jednim dijelom na onemogućavanje obavljanja profesije vozača, uslijed poremećenog govora da ima problema u svakodnevnoj komunikaciji s drugim ljudima i da je tužitelj rođen 1954. koji je u trenutku štetnog događaja imao 57 godina te je po zanimanju vozač, kao i da su posljedice štetnog događaja svakako utjecale na njegovu radnu sposobnost to sud nalazi utvrđenim da mu po ovom kriteriju pripada pravična novčana naknada u iznosu od 30.000,00 kn temeljem odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO. Nadalje, u odnosu na kriterij naruženosti sud prvog stupnja na temelju nalaza i mišljenja vještaka dr. V. B. utvrđuje da je kod tužitelja došlo do naruženosti na granici blagog i srednjeg stupnja jer je operativni ožiljak na vratu veći zbog zakašnjelog liječenja, da je riječ o muškoj osobi staroj 57 godina u trenutku štetnog događaja te da se radi o naruženosti srednjeg stupnja koja je vrlo uočljiva trećim osobama slijedom čega je temeljem odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO po ovom kriteriju tužitelju dosuđena pravična novčana naknada u visini od 11.000,00 kuna, dok je u preostalom dijelu po svim kriterijima (fizički bolovi, strah, smanjenje životne aktivnosti i naruženost) tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Pored toga, prvostupanjski sud je temeljem nesporno utvrđene činjenice da je od strane osiguravajućeg društva tuženice tužitelju isplaćen iznos od 3.750,00 kn taj iznos uračunao u dosuđeni iznos naknade štete zbog povrede prava osobnosti.

              Ovaj drugostupanjski sud u navedenom dijelu prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, kao i pravilnu primjenu materijalnog prava radi čega se žalitelji u smislu odredbe čl. 375. st. 5. ZPP upućuju na isto.

              U ovoj fazi postupka nisu prijeporne slijedeće činjenice:

              - da je tužitelj zbog zdravstvenih problema dana 21. srpnja 2011. izvršio liječnički pregled na Odjelu otorinolaringologije kod tuženice gdje mu je postavljena dijagnoza i učinjen hitni ultrazvučni pregled vrata te je s obzirom na taj nalaz preporučen citološka punkcija čvora na vratu,

              - da je tužitelj na navedeni pregled upućen s Odjela gastroenterologije tuženice, tj. unutar sustava iste i

              - da je tuženica preko osiguravajućeg društva isplatila tužitelju iznos od 3.750,00 kn (list spisa 22).

              Međutim, bez obzira na činjenicu što je tuženica isplatila tužitelju iznos od 3.750,00 kn ista i u ovoj fazi postupka osporava svoju odgovornost.

              Odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 150/08, 71/10, 139/10, 22/11 i 84/11) propisano je da svaka osoba ima pravo na zdravstvenu zaštitu i na mogućnost ostvarenja najviše moguće razine zdravlja u skladu s odredbama tog Zakona i Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju.

              Svaka je osoba obvezna brinuti se o svom zdravlju (čl. 3. st. 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti).

              Zdravstvena zaštita stanovništva Republike Hrvatske provodi se na načelima sveobuhvatnosti, kontinuiranosti, dostupnosti i cjelovitog pristupa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, a specijaliziranog pristupa u specijalističko-konzilijarnoj i bolničkoj zdravstvenoj zaštiti (čl. 11. Zakona o zdravstvenoj zaštiti).

              Načelo specijaliziranog pristupa osigurava se organiziranjem i razvijanjem posebnih specijaliziranih kliničkih, javnozdravstvenih dostignuća i znanja te njihovom primjenom u praksi (čl. 16. Zakona o zdravstvenoj zaštiti).

              Nadalje, odredbom čl. 1. Zakona o liječništvu (Narodne novine, broj 121/03), propisano je da se tim Zakonom uređuje pojam, ustrojstvo i uvjeti za obavljanje liječničkog zvanja te djelovanje liječnika kao temeljnog, samostalnog i odgovornog nositelja zdravstvene djelatnosti koja je od posebnog interesa za RH i koja osigurava zaštitu svakom pojedincu i cjelokupnom pučanstvu u RH.

              Svrha liječničke djelatnosti jest zaštita zdravlja pojedinca, obitelji i cjelokupnog pučanstva (čl. 3. st. 1. Zakona o liječništvu).

              U procesu donošenja odluka i izbora dijagnostike i odgovarajućeg liječenja, liječnik je samostalan u postupanju sukladno znanstvenim saznanjima i stručnom dokazanim metodama koje odgovaraju suvremenom standardu struke (čl. 4. st. 1. Zakona o liječništvu).

              Imajući u vidu prethodno citirane zakonske odredbe, kao i sve okolnosti ovog konkretnog slučaja (da se tužitelj u srpnju 2011. nalazio na liječenju na Gastroeneterološkom odjelu tuženice, da je s tog Odjela upućen na ultrazvučni pregled na Odjel otorinolaringologije, da se u otpusnom pismu uopće ne spominje nalaz s Odjela otorinolaringologije) ovaj drugostupanjski sud nalazi da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako je tuženica odgovorna za nastalu štetu tužitelju. Ovo stoga što u situaciji kada se tužitelj nalazi na liječenju unutar zdravstvenog sustava tuženice te je od strane liječnika upućen na drugi Odjel radi ultrazvučnog pregleda i otpušten bez da se utvrdilo kakav je nalaz ultrazvučnog pregleda, znači da tuženica nije postupala u skladu s pravilima struke te da se ne može ekskulpirati pozivom na odredbu čl. 3. st. 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti jer je tužitelj u danim okolnostima postupio po preporuci liječnika tuženice s Gastroenterološkog odjela te izvršio ultrazvučni pregled na Odjelu otorinolaringologije, dok s druge strane tuženica nije vodila računa o tome da se taj nalaz dostavi na Gastroenterološki odjel, tako da isti nije ni spomenut u otpusnom pismu tužitelja.

              Kako se prema recentnoj sudskoj praksi odgovornost bolnice ili druge zdravstvene ustanove temelji na načelu presumirane krivnje, to znači da je tuženica ta koja mora dokazati kako je njezin djelatnik u svemu postupao na način koji je propisan pravilima liječničke struke, a što u konkretnom slučaju tuženica nije dokazala.

              Prema tome, u ovom konkretnom slučaju tuženica je odgovorna za nastalu štetu tužitelju.

              Što se tiče visine nastale štete valja reći da u pogledu smanjenja životne aktivnosti nije pravno odlučno koliki je stupanj nesposobnosti za rad utvrđen prema rješenju HZMO-a i to stoga, a kako to pravilno ističe tuženica u odgovoru na žalbu, što način utvrđivanja tog postotka u upravnom postupku, po ovlaštenom vještaku Središnje službe HZMO-a te ovog konkretnog slučaja je različit budući da se rješenjem HZMO-a utvrđuje cjelokupno tjelesno oštećenje tužitelja dok se ovdje razmatra pitanje nastale štete zbog činjenice da liječenje tužitelja nije bilo u skladu s pravilima struke.

              Također, odgovoriti je tuženici da je vještak dr. V. B. u svom pisanom nalazu i mišljenju utvrdio da je kod tužitelja došlo do smanjenja životne aktivnosti za oko 13-15% i to kao posljedica laringotomije te formiranja traheosoma, što uzrokuje lošiji govor i povremeno otežano gutanje hrane te da tužitelju zbog zakašnjelog liječenja nije značajnije dodatno smanjena životna aktivnost zbog uspješnog postoperativnog dekaniliranja te je isti fonatorno sposoban u nešto manjoj mjeri, nego što bi bio nakon totalne kordektomije koja bi bila metoda izbora da je liječen u trenutku inicijalne prezentacije.

              Nadalje, vještak dr. V. B. u svom usmenom nalazu i mišljenju na ročištu od 24. svibnja 2016. prvenstveno je naveo da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja te je ustvrdio da je ocjenjena razlika u smanjenju opće životne i radne aktivnosti između operacije koja je inicijalno mogla biti učinjena i kasnije učinjene operacije.

              Što se tiče dijela usmenog nalaza i mišljenja vještaka dr. V. B. kada navodi da su u njegovom nalazu i mišljenju čak teoretski razmotrene različite opcije koje su mogle biti prisutne pri inicijalnoj operaciji, ali da sa sadašnjeg aspekta to predstavlja samu špekulaciju koja nije utemeljena jer da ne zna kakav bi bio operativni nalaz, po stajalištu ovog drugostupanjskog suda upućuje na zaključak da se navedena špekulacija odnosi samo na teoretski različite opcije, a ne i na okolnost da bi kod tužitelja zbog nepravovremeno izvršenog operativnog zahvata došlo do smanjenja životne aktivnosti u rasponu od 13-15%.

              U odnosu na kriterij naruženosti vještak dr. V. B. u svom pisanom nalazu i mišljenju ističe da je riječ o naruženosti blagog i srednjeg stupnja, a u usmenom nalazu na ročištu od 24. svibnja 2016. također ističe da treba analizirati razliku između operacije koja je mogla biti učinjena u mjesecu srpnju i operacije koja je izvršena u mjesecu studenom, navodeći, između ostalog, da je mišljenja kako je ipak ožiljak od naknadno učinjene operacije veći jer obuhvaća ožiljak od traheotomije (privremeno otvaranje dušnika-traheje) zbog olakšanog disanja što najvjerojatnije ne bi bilo potrebno učiniti pri inicijalnom zahvatu kao i ožiljak na vratu jer je izvedena opsežnija operacija.

              Imajući u vidu utvrđenu okolnost da je ožiljak nakon operacije u studenom 2011. veći nego što bi bio da je tužitelj pravovremeno operiran u srpnju te godine, kao i da se radi o  ožiljku na vratu te da je posljedično tome isti vidljiv trećim osobama i da je tužitelj u trenutku štetnog događaja imao 57 godina ovaj sud drugog stupnja nalazi kako po odredbi čl. 1100. st.1. ZOO za ovaj kriterij pravična novčana naknada iznosi 12.750,00 kn.

              Glede navoda tužitelja da vještak nije utvrdio u kojoj mjeri je došlo do odstranjenja tkiva, navesti je da ti navodi nisu utemeljeni jer je vještak izričito naveo da je prilikom fizičkog pregleda tužitelja utvrdio kako mu je odstranjen dio mišića na lijevoj strani od vrata do ramena.

              Nadalje, prvostupanjski sud je u odnosu na kriterij pretrpljenih fizičkih bolova pravilno utvrdio da je tužitelj trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od dva dana, srednjeg intenziteta u trajanju od dva tjedna te manjeg intenziteta u trajanju od trideset dana, kao i da je trpio fizičke bolove povremenog karaktera i slabog intenziteta u trajanju od dva mjeseca po jedan sat dnevno, da je trpio bolove vezane uz operativni zahvat, za vrijeme liječenja obavljao fiziološke potrebe u krevetu u trajanju od dva tjedna, da je prvih tjedan dana koristio invalidska kolica i odlazio na preglede i kontrole kod liječnika pa time nedvojbeno bio izložen neugodnostima vezanim uz cjelokupni tijek liječenja. Stoga ovaj drugostupanjski sud nalazi da bi po ovom kriteriju pravična novčana naknada sukladno čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO, pored dosuđenih 10.000,00 kn, iznosila i daljnjih 2.000,00 kn tj. sveukupno 12.000,00 kn.

              Pored toga, suprotno navodima tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO, kada je po kriteriju pretrpljenog straha tužitelju dosudio neimovinsku štetu u visini od 8.000,00 kn jer je iz provedenog vještačenja M. fakulteta u S. nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj pretrpio manji strah dok je čekao na nalaz četiri mjeseca, da je nakon saznanja o svojoj bolesti i potrebnoj operaciji trpio jaki strah jedan mjesec, a kasnije da bi se strah uglavnom javio povremeno u vidu zabrinutosti za konačan ishod liječenja i zdravstveno stanje.

              Prema tome, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je na ime neimovinske štete tužitelju valjalo dosuditi ukupni iznos od 62.750,00 kn te kada se od navedenog iznosa oduzme nesporno isplaćeni iznos od 3.750,00 kn, dolazi se do iznosa od 59.000,00 kn.

              Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP, odlučiti kao u toč. 1., 2. i 3. izreke ove drugostupanjske presude.

              Također je po odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, valjalo odlučiti o troškovima cjelokupnog postupka.

              Pri tome prvenstveno valja istaći da se vrijednost predmeta spora tijekom postupka mijenjao te da je ista iznosila najprije 200.000,00 kn, a nakon podneska tužitelja od 5. svibnja 2015. (list spisa 195) 456.250,00 kn, kao i da su obje parnične stranke u popisu troška za svaku radnju poduzetu o punomoćniku iz redova odvjetnika popisale trošak po 250 bodova za svaku poduzetu radnju te u kontekstu toga treba navesti kako je odredbom čl. 2. st. 1. ZPP propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

              U prvoj fazi kada je vrijednost predmeta spora iznosila 200.000,00 kn tužitelju je u pravilnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 154. st. 2. u svezi s čl. 155. ZPP te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje Tarifa) priznato po 250 bodova za sastav tužbe i podneska od 25. veljače 2014. (list spisa 55) te 250 bodova za zastupanje na ročištu od 5. ožujka 2013. što uz pripadajući PDV i vrijednost boda u visini od 10,00 kn iznosi 9.375,00 kn.

              Tuženici je u toj fazi postupka priznato po 250 bodova za sastav odgovora na tužbu te 250 bodova za pristup na ročište od 5. ožujka 2013., kao i za sastav podneska od 6. ožujka 2014. (list spisa 94) što uz pripadajući PDV i vrijednost boda u visini od 10,00 kn iznosi 9.375,00 kn.

              Što se tiče uspjeha u prvoj fazi kako po kvantitativnom, tako i po kvalitativnom kriteriju uspjeh tužitelja iznosi 64,75%, a uspjeh tuženice 35,25%.

              To nadalje znači da je u ovoj fazi postupka srazmjerni dio troška tužitelja 6.007,30 kn, a tuženice 3.304,69 kn.

              U drugoj fazi postupka kada je vrijednost predmeta spora iznosila 456.250,00 kn, a imajući u vidu odredbu čl. 2. st. 1. ZPP, tužitelju je priznato po 250 bodova za sastav podnesaka od 5. svibnja 2015. (list spisa 195) i 18. prosinca 2015. (list spisa 229), 250 bodova za pristup na ročište od 24. svibnja 2016. te 50 bodova za ročište za objavu presude 6. lipnja 2016. i 312,50 bodova za sastav žalbe što uz vrijednost boda od 10,00 kn i pripadajući PDV iznosi 13.816,25 kn.

              Glede tuženice u ovoj drugoj fazi istoj je priznato također po 250 bodova (čl. 2. st. 1. ZPP) za pristup na ročište 24. svibnja 2016., za ročište na kojem je objavljena presuda 6. lipnja 2016., 50 bodova te za sastav žalbe 125 bodova što uz pripadajući PDV te vrijednost boda od 10,00 kn te plaćenu sudsku pristojbu na žalbu u visini od 2.300,00 kn (list spisa 272) iznosi 7.612,50 kn.

              Tužitelj je u drugoj fazi postupka imao uspjeh, također po kvalitativnom i kvantitativnom kriteriju, od 56,50%, dok je uspjeh tuženice 43,50%.

              To nadalje znači da je u ovoj fazi postupka tužitelju dosuđen trošak srazmjerno uspjehu u visini od 7.806,18 kuna, a tuženici 3.311,43 kn.

              Dakle, kada se zbroji trošak tužitelja u prvoj fazi u visini od 6.007,30 kn te u drugoj fazi u visini od 7.806,18 kn to znači da njegov ukupni trošak iznosi 13.813,48 kn.

              U odnosu na tuženicu zbrajanjem troška u prvoj fazi u visini od 3.304,69 kn te u drugoj fazi 3.311,43 kn dolazi se do ukupnog iznosa od 6.616,12 kn.

              Kada se prebije trošak tužitelja u visini od 13.813,48 kn s troškom tuženice u visini od 6.616,12 kn slijedi da je tuženica u obvezi tužitelju naknaditi parnični trošak u visini od 7.197,36 kn.

              U preostalom dijelu zahtjev kako tužitelja, tako i tuženice za naknadom parničnog troška odbijen je kao neosnovan jer nije riječ o troškovima koji su bili nužni za vođenje ovog postupka (čl. 155. st. 1. ZPP).     

              Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem – čl. 129. st. 5. istog Zakona) odlučiti kao u toč. 4. izreke ove drugostupanjske odluke.

             

Zadar, 25. srpnja 2018.