Baza je ažurirana 20.11.2024. 

zaključno sa NN 109/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Gž-2940/2017 Županijski sud u Rijeci
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Gž-2940/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, po sucu Filki Pejković, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, Ministarstvo, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvu u S., protiv tuženice N.V. iz S., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik V.F., odvjetnik iz S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Povrv-1971/16, od 26. srpnja 2017., 22. kolovoza 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Povrv-1971/16, od 26. srpnja 2017.


Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je naloženo tuženici da u roku od 8 dana isplati tužitelju iznos od 22.219,54 kune sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka od tuženice. Točkom II izreke naloženo je tužitelju da u roku od 8 dana naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 9.350,00 kuna.


              Protiv citirane presude žali se tužitelj, ukazujući na postojanje svih žalbenih razloga iz članka 353. točke 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14,  u nastavku teksta: ZPP), uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženoj za isplatom iznosa od 22.219,54 kune sa pripadajućim zateznim kamatama na ime preostalih dospjelih mjesečnih rata za otkup stana na kojem postoji stanarsko pravo, a koji se stan nalazi u zgradi u S., i to u razdoblju od veljače 2008. do ožujka 2017.

 

Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer protivno žalbenim tvrdnjama tužitelja pobijana presuda nije nerazumljiva, te ne proturječi sama sebi i razlozima presude. 

 

Iz sadržaja pobijane presude, te stanja u spisu proizlaze slijedeća utvrđenja:

 

-          da je Ugovorom o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo broj ..., zaključenim 26. ožujka 1993. sa Republikom Hrvatskom, Ministarstvo, otac tuženice T.V., sada pokojni, stekao u vlasništvo stan u S.,

-          da su iza smrti T.V. predmetni stan naslijedili tuženica i njezin brat I.V., svaki u ½ dijela, temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu, poslovni broj O-1228/95, od 15. studenog 1995.,

-          da su tuženica i njezin brat I.V. prodali predmetni stan I.P. iz S. temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 7. travnja 1999.,

-          da u Ugovoru o kupoprodaji nekretnina od 7. travnja 1999. ne stoji klauzula da bi novi vlasnik stana bio dužan plaćati preostale mjesečne rate za otkup stana, ali da iz iskaza svjedokinje I.P., te potvrde P.B.Z. d.d. od 23. listopada 2015., proizlazi da je upravo I.P. plaćala mjesečne rate za otkup stana, koje su joj jedno razdoblje pristizale na adresu, te u razdoblju od 2009. do 2012. uplatila tužitelju ukupno 8.680,00 kuna.

 

Na temelju iznijetih činjenica, prvostupanjski sud je zaključio da je I.P., kao novi kupac predmetnog stana, uplaćivanjem mjesečnih rata za otkup stana, preuzela obvezu plaćanja otkupa stana umjesto tuženice, iako ta obveza nije bila navedena u Ugovoru od 7. travnja 1999., slijedom čega je pozivom na odredbu članka 49. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91) zahtjev tužitelja usmjeren protiv tuženice kao obveznice plaćanja predmetnih rata odbio kao neosnovan (točka I. izreke pobijane presude).

 

Odluku o trošku postupka iz točke II izreke prvostupanjski sud je donio temeljem odredbe članka 154. stavak 3. ZPP-a, a u svezi sa relevantnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 148/09).

 

Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je novi kupac predmetnog stana I.P. plaćanjem rata za otkup stana u razdoblju od 2009. do 2011., i to u svoje ime, a ne u ime tuženice, preuzela dug tuženice prema tužitelju kao vjerovniku, a da je tužitelj, primitkom djelomičnog ispunjenja duga od I.P., prešutno dao pristanak na promjenu dužnika i preuzimanje duga od strane novog kupca stana.

 

Naime, odredbom članka 96. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, u nastavku teksta ZOO) propisano je da se dug preuzima ugovorom između dužnika i preuzimatelja, na koji je pristao vjerovnik, s tim da je u stavku 3. citiranog članka propisano da se smatra da je vjerovnik dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimatelja, koje je ovaj učinio u svoje ime.

 

Za ugovor o preuzimanju duga, na koji je u konkretnom slučaju nedvojbeno pristao tužitelj prihvaćajući uplate od strane I.P., nije propisana posebna forma (oblik), pa su stoga irelevantni žalbeni navodi tužitelja da u Ugovoru o kupoprodaji stana od 7. travnja 1999. nije bila ugovorena obveza kupca I.P. da preuzme plaćanje rata za otkup predmetnog stana, jer je do zaključenja ugovora o preuzimanju duga između tuženice i I.P. došlo konkludentno, tj. činom preuzimanja plaćanja rata za otkup od strane I.P., sve sukladno odredbi članka 249. ZOO-a, a u svezi sa člankom 96. ZOO-a.

 

Slijedom navedenog, pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je pobijanom presudom odbio tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren protiv tuženice, budući je tuženica, nakon što je otkup stana preuzela I.P., prestala biti dužnikom vjerovnika.

 

Stoga, iako se prvostupanjski sud, u obrazloženju citirane odluke, pozvao na pogrešan materijalni propis (članak 49. ZOO/91), navedena povreda u primjeni materijalnog prava nije utjecala na pravilnost i zakonitost donesene prvostupanjske odluke, zbog čega je žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu (u točki I. izreke) potvrditi pozivom na odredbu članka 368. stavka 2. ZPP-a i odlučiti kao u izreci ove presude. 

 

Pravilno je odlučeno i troškovima parničnog postupka (točka II. izreke presude), iako se prvostupanjski sud i kod donošenja citirane odluke pozvao na pogrešan materijalni propis - Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 148/09, u nastavku teksta Tarifa/09), koja više nije na snazi.

 

Naime, stupanjem na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, sa daljnjim izmjenama i dopunama, u nastavku teksta Tarifa), prestala je važiti Tarifa/09, a odredbom iz Tbr. 48. točke 3. Tarife izričito je propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, da se tada primjenjuje tarifa i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

 

Međutim, kako su odredbe Tarife/09, u odnosu na vrijednost boda za pojedine parnične radnje koje su pobijanom odlukom priznate tuženici, sadržajno identične odredbama važeće Tarife, to je valjalo potvrditi pobijano rješenje o troškovima postupka (iz točke II. izreke presude) temeljem odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a, a u svezi sa člankom 381. ZPP-a, jer bi pravilnom primjenom važeće Tarife trebalo jednako odlučiti o zahtjevu tuženice za naknadom troškova postupka.

 

Rijeka, 22. kolovoza 2018.

Copyright © Ante Borić