Broj: Gž-2513/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Rijeci, OIB 22883124500, po sutkinji Filki Pejković, u pravnoj stvari tužitelja Dom Z. C., Z., OIB: …, zastupanog po Odvjetničkom društvu K. i P. d.o.o. iz Z., protiv tužene I. K.-T. vl. Ordinacije opće medicine iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćniku J. J. H., odvjetniku iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja podnesenu protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Povrv-84/16-14 od 5. siječnja 2017., 19. rujna 2018.

p r e s u d i o   j e

              1. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Povrv-84/16-14 od 5. siječnja 2017. u točkama I. i II. izreke.

              2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odlučeno je da se ukida platni nalog koji je sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika A. H. pod poslovnim brojem Ovrv-6081/14 od 7. srpnja 2014. kojim je naloženo tuženoj da tužitelju isplati iznos od 5.750,00 kn s zakonskim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate na način pobliže označen u navedenoj točki izreke.

              Točkom II. izreke naloženo je tužitelju da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.275,00 kn u roku od 8 dana.

              Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj zbog postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se citirani platni nalog u cijelosti održi na snazi ili da se presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

              Tužitelj u žalbi navodi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo u okviru odredbe članka 41. stavak 10. Zakona o zdravstvenoj zaštititi ("Narodne novine" broj 150/08, 159/09) i članak 11. stavak 1. točka b Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" broj 140/09), jer da je u navedenim odredbama propisano da ako prostor za obavljanje djelatnosti koncesionaru daje u zakup Dom, zakupninu plaća koncedent te da zakupci dijelova Doma nisu oslobođeni plaćanja PDV-a te da je tužitelj 1. listopada 2010. ušao u sustav PDV-a pa da sukladno članku 2. stavak 1. točka 1.a Zakona o PDV pripada pravo na isplatu PDV-a jer je usluga zakupa oporeziva. Stoga da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da jednostranim izdavanjem računa od strane tužitelja nakon što su već plaćene mjesečne zakupnine tužitelj u bitnom mijenja sadržaj ugovornog odnosa na koji tužena nije dala pristanak pa da stoga ne postoji pravni osnov temeljem kojeg bi tužitelj ostvario naplatu razlike zakupnine koja se odnosi na PDV jer da za tako nešto je potrebna izmjena ugovornog odnosa do koje nije došlo. U prilog navedenom tužitelj se u žalbi poziva na pravno shvaćanje iz presude Županijskog suda u Osijeku pod poslovnim brojem Gž-1992/16 od 10. studenog 2016. Smatra da obveza plaćanja PDV-a ne ovisi o volji ugovornih strana već da je propisana Zakonom o porezu na dodanu vrijednost. Navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), jer da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i sadržaju samih isprava.

              Žalba nije osnovana.

              Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je sud prvog stupnja počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer presuda suda prvog stupnja sadrži razloge o relevantnim činjenicama, a koje utvrđene činjenice nisu u suprotnosti sa stanjem spisa.

              Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo u okviru odredbe članka 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO) te članka 11. Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" broj 87/09) i članka 451. stavak 3. ZPP-a kada je u cijelosti ukinuo platni nalog kada utvrđuje da je ugovor sklopljen kad su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora, da je ulaskom u sustav PDV-a tužitelj imao zakonsku obvezu ispostaviti račun za svaku uslugu pa tako i uslugu davanja u zakup te da tužena kao krajnji korisnik trebala bi snositi teret plaćanja PDV-a samo kada je to izričito navedeno u izmjenama ugovornog odnosa i da se jednostranim izdavanjem računa nakon što su već uplaćene mjesečne zakupnine tužitelj u bitnom izmijenio sadržaj ugovornog odnosa na koji tužena nije pristala.

              Pri tome se dodaje da je porez na dodanu vrijednost prihod državnog proračuna (članak 1. stavak 2. Zakona i porezu na dodanu vrijednost - "Narodne novine" broj 47/95, 106/96, 164/98 i 105/99 – dalje: ZOPDV), da se porez na dodanu vrijednost (PDV) plaća na isporuke svih vrsta dobara i sve obavljene usluge u tuzemstvu ( članak 2. ZOPDV-a) i da se prema odredbi članka 6. stavak 1. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" 60/96, 113/97, 7/99, 112/99 i 119/99 – dalje: Pravilnik) uslugama među ostalim smatraju se usluge prepuštanja na uporabu i korištenje (najam ili zakup). Stoga proizlazi da je obveznik plaćanja PDV-a isporučitelj usluga, a to je u ovom slučaju tužitelj kao zakupodavac što proizlazi iz odredbe članka 6. ZOPDV-a i članka 34. Pravilnika, a stranke su svoja prava ugovorile temeljem ugovora o zakupu od 14. ožujka 2008. te sukladno članku 99. stavak 1. ZOO-a, odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase, pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada smatra da tužena nije dužna platiti troškove PDV-a na ugovorenu zakupninu (identično pravno shvaćanje izraženo je u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2640/00 od 10. siječnja 2001.). Stoga za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari nije pravno relevantno pravno shvaćanje izraženo u presudi Županijskog suda u Osijeku pod poslovnim brojem Gž-1992/16. I odluka o troškovima parničnog postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

              Ispitujući po službenoj dužnosti da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a i to na one na koje sud pazi u sporovima male vrijednosti navedenih u odredbi članka 467. stavak 1. ZPP-a i to na povrede iz članka 354. stavak 2. točka 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a, utvrđeno je da nije počinjena ni jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

Slijedom obrazloženog žalbu tužitelja kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u točkama I. i II. izreke potvrditi, pa je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u točki 1. izreke ove presude.

Tužitelj nije uspio u žalbenom postupku pa mu stoga primjenom odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka, pa je stoga odlučeno kao u točki 2. izreke.

U Rijeci 19. rujna 2018.