Broj: Gž-97/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Blaženki Rilov Ćurin, u pravnoj stvari tužiteljice L. Č. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik J. T., odvjetnik u Z., protiv tuženika J. O. d.d., OIB: …, kojeg zastupaju odvjetnici iz O.D. G. & partneri, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3277/2013-31 od 28. studenoga 2016., 31. kolovoza 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice, pa se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3277/2013-31 od 28. studenoga 2016. u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu naknade daljnje neimovinske i imovinske štete u iznosu od 3.480,00 kuna sa zatraženom zateznom kamatom.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice, pa se potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3277/2013-31 od 28. studenoga 2016. kojim nije dopuštena preinaka tužbe iz podneska tužiteljice od 29. studenoga 2015.

 

II. Djelomično se prihvaća kao osnovana žalba tužiteljice, pa se preinačuje odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom I. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3277/2013-31 od 28. studenoga 2016., ukoliko tužiteljici nije priznat daljnji trošak i rješava:

 

Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana, iznad već pravomoćno dosuđenog parničnog troška u iznosu od 4.055,00 kuna, isplati tužiteljici daljnji trošak u iznosu od 3.925,50 kuna sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanje prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a koja teče od 28. studenoga 2016. do isplate, dok se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu više zatraženog parničnog troška.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3277/2013-31 od 28. studenoga 2016. naloženo je tuženiku da u roku od 8 dana isplati tužiteljici iznos od 4.520,00 kuna sa zateznom kamatom koja teče od 3. travnja 2013. do isplate, kao i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 4.055,00 kuna sa zateznom kamatom od 28. studenoga 2016. do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena (točka I. izreke).

 

Odbijen je preostali dio zahtjeva tužiteljice za isplatu daljnjih 3.480,00 kuna zajedno sa zatraženom zateznom kamatom (točka II. izreke).

 

Rješenjem je odlučeno da se ne dopušta preinaka tužbe iz podneska tužiteljice od 29. listopada 2015.

 

Tužiteljica se žalila protiv odbijajućeg dijela prvostupanjske presude, protiv odluke o parničnom trošku ukoliko joj nije priznat daljnji zatraženi trošak, te protiv rješenja kojim je prvostupanjski sud odbio preinaku tužbe iz podneska tužiteljice od 29. listopada 2015. Žalba je podnesena zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se preinači prvostupanjska presuda i rješenje u korist tužiteljice, a podredno da se ukinu pobijana presuda i rješenje te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Popisan je trošak za sastav žalbe u iznosu od 1.250,00 kuna, uvećano za porez na dodanu vrijednost u svoti od 312,50 kuna te trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 800,00 kuna.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba tužiteljice je osnovana samo u dijelu kojim pobija odluku o parničnom trošku.

 

U žalbi tužiteljice je prigovoreno da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupaka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), obzirom da presuda prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu ima nedostatka radi kojih se ne može ispitati, a osobito što u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno ti su razlozi nejasni i proturječni, odnosno o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika odnosno iskaza danim u postupku i samih isprava i zapisnika.

 

Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena označena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju upućuje žalba tužiteljice, obzirom da ista ne sadrži nedostatke o kojima se govori u žalbi tužiteljice.

 

Nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud, uz bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. toga Zakona, ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, kako je to propisano odredbom članka 365. stavka 2. ZPP-a.

 

U ovom postupku, tužiteljica od tuženika zahtijeva naknadu neimovinske i imovinske štete zbog posljedica ozljeđivanja u prometnoj nezgodi koja se dogodila 28. studenoga 2012. kada je tužiteljica, kao putnica u osobnom vozilu registarske oznake ZG …, ozlijeđena.

 

Prvostupanjski sud je utvrdio nespornim pasivnu legitimaciju tuženika, nastanak štetnog događaja te odgovornost tuženika za nastalu štetu. Međutim, kako je tuženik tvrdio da je kod tužiteljice nastupila samo neznatna povreda prava osobnosti koja ne opravdava dosudu pravične novčane naknade u smislu odredbe članka 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO), sporni su bili osnov i visina tužbenog zahtjeva.

 

Temeljem nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr. V. B., neurokirurga, prvostupanjski sud je utvrdio da je u štetnom događaju tužiteljica zadobila udarac u meki oglavak, uz reznonagnječnu ranu čeone regije, radi čega da je tužiteljica pretrpjela fizičke bolove jakog inteziteta prvi dan, srednjeg četiri dana te manjeg intenziteta pet-sedam dana, a strah primarni, koji je bio jačeg intenziteta i kratkotrajan, kao i tzv. sekundarni strah i to jačeg intenziteta dva dana i srednjeg intenziteta četiri dana, a nakon čega je nastavljeno stanje tzv. kasnog straha koji je trajao tjedan i pol dana. Utvrđeno je i to da je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć u ukupnom trajanju od 14 sati, tj. po 2 sata dnevno 7 dana.

 

Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je smatrao da težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade za neimovinsku štetu u smislu odredbe članka 1100. stavka 1. ZOO-a, te je tu naknadu i utvrdio za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 2.000,00 kuna, a za pretrpljeni strah u iznosu od 2.400,00 kuna.

 

Nadalje, kako je tužiteljica u svom iskazu navela da su nakon njenog ozljeđivanja, njezini roditelji obavljali umjesto nje one kućanske poslove koje inače ona obavlja, i to da su činili samo 3-4 dana, prvostupanjski sud je zaključio da je tužiteljici tuđa pomoć bila potrebna 4 dana po 2 sata dnevno, pa kako je cijenu satnice utvrdio, pozivom na odredbu članka 223. ZPP-a, u iznosu od 15,00 kuna, tužiteljici je iz ovog osnova dosuđeno 120,00 kuna.

 

Zaključno, tužbeni zahtjev tužiteljice je prihvaćen s naslova naknade neimovinske i imovinske štete u iznosu od 4.520,00 kuna sa zateznom kamatom od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tj. od 3. travnja 2013. do isplate, pozivom na odredbu članka 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/15, 36/09, 79/09, 76/13), dok je tužbeni zahtjev odbijen za iznos od 3.480,00 kuna.

 

Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu članka 1100. stavka 1. i 2. ZOO-a u vezi sa člankom 19. stavkom 1. i 2. istog Zakona kada je kraj utvrđene ozljede tužiteljice te trajanja i jačine pretrpljenih fizičkih bolova i straha, utvrdio pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti tužiteljice u iznosu od 4.400,00 kuna.

 

U odnosu na žalbene navode tužiteljice prema kojima je tužiteljici trebalo dosuditi naknadu neimovinske štete u ukupnom zatraženom iznosu, za odgovoriti je da je sud u smislu odredbe članka 1100. stavka 2. ZOO-a, pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade, dužan voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih bolova, duševnih bolova i straha te cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. Prema tome, slijedeći sve navedene parametre, po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu članka 1100. stavka 2. ZOO-a, jer je ukupno dosuđeni iznos naknade neimovinske štete primjeren trajanju i jačini pretrpljenih fizičkih bolova i straha te okolnostima slučaja, radi čega je tužbeni zahtjev ispravno odbijen za iznos od 3.100,00 kuna.

 

Neosnovano tužiteljica u žalbi osporava pravilnost presude prvostupanjskog suda u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu imovinske štete za tuđu pomoć, obzirom da je prvostupanjski sud, uz ovlaštenje iz odredbe članka 223. ZPP-a, pravilno utvrdio visinu satnice za tuđu pomoć u iznosu od 15,00 kuna, te je tako utvrđenu satnicu pomnožio s brojem sati koliko su roditelji za tužiteljicu obavljali poslove, koje ona nije mogla obavljati nakon što je ozlijeđena u prometnoj nesreći, kako je i sama prilikom saslušanja navela.

 

Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo, odredu članka 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kada je na dosuđene iznose neimovinske i imovinske štete tužiteljici priznao zateznu kamatu od dana obraćanja tuženiku s odštetnim zahtjevom, tj. od 3. travnja 2013. do isplate.

 

Radi izloženog, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbijena je kao neosnovana žalbu tužiteljice i potvrđena presuda prvostupanjskog suda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadnom neimovinske i imovinske štete u ukupnom iznosu od 3.480,00 kuna sa zatraženom zateznom kamatom, pa je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

Pravilno je prvostupanjski sud odbio dopustiti preinaku tužbe, kako je tužiteljica zahtijevala u podnesku od 29. listopada 2015.

 

Naime, u ovom postupku se radi o sporu male vrijednosti iz članka 458. stavka 1. ZPP-a, obzirom da vrijednost predmeta spora ne prelazi svotu od 10.000,00 kuna.

 

U postupku u sporovima male vrijednosti stranke su dužne najkasnije u tužbi, odnosno u odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznijetih činjenica. Stranke mogu na pripremnom ročištu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu (stavak 2. i 3. članka 461.a ZPP-a). Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile na pripremnom ročištu protivno stavku 3. toga članka sud neće uzeti u obzir (stavak 4. članka 461.a ZPP-a).

 

Radi izloženog, prvostupanjski sud nije mogao uzeti u obzir zahtjev tužiteljice za preinaku tužbe (s naslova pravične naknade za duševne boli zbog naruženosti) koji zahtjev je tužiteljica postavila tek nakon provedenog dokaza vještačenjem po vještaku medicinske struke. Naime, prvostupanjski sud je pravilno smatrao kako ne može uzeti u obzir da je kod tužiteljice nastupila naruženost, jer se u konkretnom slučaju radi o iznesenoj novoj činjenici, odnosno kvalifikatornoj okolnosti koja utječe na visinu pravične novčane naknade za neimovinsku štetu, a koja nije bila navedena u tužbi, a niti je tužiteljica navela da je bez svoje krivnje nije mogla iznijeti već u tužbi.

 

Ujedno je za navesti, da od stupanja na snagu (1. travnja 2013.) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 25/13), i kada se ne radi o sporu male vrijednosti, tužitelj jedino do zaključenja prethodnog postupka može preinačiti tužbu.

 

Prema tome, tužiteljica nije u pravu kada u žalbi smatra da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju trebao dopustiti preinaku tužbe.

 

Zato je, temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a, odbijena kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđeno rješenje prvostupanjskog suda kojim se ne dopušta preinaka tužbe iz podneska tužiteljice od 29. listopada 2015., a radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

 

Međutim, ostvaren je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava kod odlučivanja o parničnom trošku.

 

Inače, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da ukupni trošak tužiteljice za zastupanje i sudsku pristojbu iznosi 9.406,25 kuna, a trošak tuženika da iznosi 6.093,75 kuna.

 

Kako se u ovom postupku tuženik protivio osnovu i visini tužbenog zahtjeva, pogriješio je prvostupanjski sud kod ocjene uspjeha stranaka u postupku, obzirom da nije vrednovao uspjeh stranaka po osnovu i visini tužbenog zahtjeva, već samo po visini tužbenog zahtjeva.

 

Naime, vrednujući uspjeh tužiteljice po osnovu i visini, istog je ocijeniti sa 78,25%, što znači, da uspjeh tuženika iznosi 21,75%.

 

Prema tome, razmjerno uspjehu stranaka u ovom postupku, tužiteljici treba priznati trošak u iznosu od 7.360,39 kuna, dok tuženiku treba priznati trošak u iznosu od 1.325,39 kuna.

 

Prebijanjem priznatih troškova stranaka, proizlazi razlika u korist tužiteljice u iznosu od 6.035,00 kuna. Kada se ovom iznosu pribroji trošak medicinskog vještačenja u svoti od 1.500,00 kuna kojeg je snosila tužiteljica i koji istoj treba priznati u cijelosti, obzirom da je isti bio neophodan radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva, te kada se uspjeh tužiteljice u žalbenom postupku ocijeni sa 20% (tužiteljica nije uspjela sa žalbom protiv odluke o glavnoj stvari, već samo protiv odluke o trošku), to tužiteljici od ukupnog troška za sastav žalbe s porezom na dodanu vrijednost i sudskom pristojbom na žalbu, u ukupnom iznosu od 2.362,50 kuna treba priznati 472,50 kuna.

 

Prema tome, ukupno priznati trošak tužiteljice u ovom postupku iznosi 8.007,50 kuna, pa kako je tužiteljici već pravomoćno dosuđen iznos od 4.055,00 kuna, preinačenjem odluke o trošku u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu daljnjeg zatraženog troška (članak 380. točka 3. ZPP-a u vezi sa člankom 154. stavkom 2. ZPP-a), naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi daljnji parnični trošak u iznosu od 3.925,50 kuna. Zato je odlučeno kao pod točkom II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

 

U Splitu 31. kolovoza 2018.