Broj: Gž-1362/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, po sucu Dubravki Srečec Fletko kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Z. R. iz D. S., OIB:..., (dalje: tužitelj), zastupan po punomoćnici M. J. J., odvjetnici u Z., protiv tuženika E. o. d.d. Z., OIB:...., (dalje: tuženik), zatupan po punomoćnicima Odvjetničkog društva G. & P. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. broj: Pn-4403/15-21 od 28. veljače 2018., 3. rujna 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. broj: Pn-4403/15-21 od 28. veljače 2018. potvrđuje.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno citiranom pobijanom presudom Odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom pravične novčane naknade neimovinske štete u iznosu od 11.600,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. srpnja 2015. pa do isplate, zahtjev za isplatom imovinske štete na ime troškova liječenja u iznosu od 45,00 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom, kao i zahtjev za naknadom parničnih troškova (toč. I/ izreke), dok je toč. II/ izreke naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove postupka u iznosu od 6.250,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2018. pa do isplate.

 

              Protiv citirane presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tužitelj pobijajući istu u cijelosti, iz razloga propisanih odredbom 353. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/07, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, u daljnjem tekstu: ZPP).

 

Predlaže da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači te da se tužbeni zahtjev tužitelja usvoji u cijelosti uz naknadu troškova žalbe.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

U obrazloženju pobijane presude se navodi da tužitelj tijekom postupka nije dokazao odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja, te da kako sud ne raspolaže stručnim znanjem potrebnim za utvrđivanje iste (čl. 250. ZPP-a), a kako je teret dokaza te činjenice bio na tužitelju (čl. 219. ZPP-a) tužbeni zahtjev tužitelja se odbija, jer se odgovornost za nastanak štetnog događaja nije sa sigurnošću mogla utvrditi temeljem ostalih dokaza koji prileže spisu (iskazi svjedoka, zapisnik o očevidu), a o troškovima postupka se odlučuje temeljem čl. 151., 154. i 155. ZPP-a.

 

Tužitelj u žalbi navodi da je prilikom donošenja pobijane odluke počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. toč. 11. jer da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati a osobito jer je izreka proturječna i nerazumljiva u odnosu na razloge presude, da je zapisnik o očevidu javna isprava te da je u istom konstatirano da je protiv osiguranika tuženika podneseno izvješće o počinjenom prekršaju, da je osiguranik tuženika saslušan kao svjedok naveo da je prekršajno kažnjen i da se nije žalio, dakle da je priznao odgovornost, da sud prvog stupnja nije konstatirao da li je priklopio prekršajni spis ili ne, te da su saslušani svjedoci suglasno iskazali o dinamici štetnog događaja iz čega proizlazi odgovornost tuženika, pa da je stoga sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, te je stoga i pogrešna odluka o parničnim troškovima.

 

Ispitujući pobijanu odluku u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. ZPP-a, kao i u odnosu na žalbene navode tužitelja, ovaj sud je utvrdio da prilikom donošenja iste nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Suprotno žalbenim navodima tužitelja pobijana presuda ima razloge o odlučnim činjenicama i istu je moguće ispitati te nije proturječna kako u odnosu na izreku, tako ni u odnosu na razloge odluke.

 

Pravilan je zaključak suda prvog stupnja u pogledu tereta dokaza, odnosno da tužitelj nije dokazao da bi osiguranik tuženika bio isključivo odgovoran za nastanak štetnog događaja i njegove posljedice.

 

Naime, osporavanje odgovornosti od strane tuženika konzumira i prigovor podijeljene odgovornosti (čl. 1092. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), te stoga, iako postoje indicije da je osiguranik tuženika odgovoran za štetni događaj, tijekom postupka, da bi se pravilno moglo odlučiti glede odgovornosti, a time i u pogledu osnovanosti visine postavljenog tužbenog zahtjeva, trebalo je provesti sve dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da li je tužitelj na bilo koji način mogao doprinijeti nastanku štetnog događaja.

 

Stoga je sud prvog stupnja pravilnom primjenom odredbe čl. 250. ZPP-a zaključio da bez provedenog prometnog vještačenja odluku u tom pogledu nije bilo moguće donijeti, jer činjenica što je osiguranik tuženika platio kaznu za počinjen prekršaj ne znači da je on isključivo odgovoran za štetni događaj, odnosno da tužitelj ni na koji način isti nije mogao spriječiti.

 

Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl. 219. i 221.a ZPP-a zaključio da tužitelj nije dokazao postojanje svih pretpostavki odgovornosti tuženika za štetu i pravilno odbio tužbeni zahtjev, te je pravilno odlučio i o troškovima postupka.

 

U odnosu na žalbene navode tužitelja kojim se poziva na prekršajni postupak koji se vodio protiv osiguranika tuženika i da sud prvog stupnja nije konstatirao da li je izvršio priklop prekršajnog spisa, ove okolnosti ne dovode u pitanje pravilnost odluke suda prvog stupnja jer parnični sud u pogledu odgovornosti nije vezan odlukom prekršajnog suda (čl. 12. st. 3. ZPP-a), već je ta okolnost samo jedna od indicija koja može upućivati na postojanje odgovornosti, ali ne dovodi do zaključka da je osiguranik tuženika time što je prekršajno kažnjen (koja činjenica tijekom postupka nije niti sporna) isključivo odgovoran za štetni događaj, a upravo je iz tog razloga odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, jer se nije raspravio prigovor podijeljene odgovornosti koji je sadržan u odgovoru na tužbu (a kako je to naprijed izneseno).

 

Slijedom navedenog, žalba tužitelja je kao neosnovana odbijena, a pobijana presuda je potvrđena temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

U Rijeci, 3. rujna 2018.