Broj: Gž R-258/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, OIB: 22883124500, po sutkinji Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz D., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Z. o. u. J. D., P. M., N. P. i B. D. iz G., protiv tuženika K. C. d.o.o. B., OIB …, zastupanog po punomoćniku Ž. O., odvjetniku iz B., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-208/15-38 od 27. ožujka 2017., 3. rujna 2018.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-208/15-38 od 27. ožujka 2017. potvrđuje.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade štete novčani iznos od 28.998,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom, od toga na iznos od 27.000,00 kn tekućom od 2. studenoga 2015., a na iznos od 1.998,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 27. ožujka 2017. do isplate, pobliže navedeno točkom I. izreke citirane presude. U preostalom je dijelu tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete iznad razlike dosuđenog iznosa iz točke I. izreke do zatraženog iznosa od 62.000,00 kn s kamatama, te za naknadu imovinske štete iznad razlike dosuđenog iznosa iz točke I. izreke citirane presude do zatraženog iznosa od 8.500,00 kn s kamatama odbijen, pobliže navedeno točkom II. izreke citirane presude. Tuženik je obvezan naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 5.837,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. ožujka 2017. do isplate (točka III. izreke). U preostalom je dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen, što proizlazi iz obrazloženja presude, a propušteno je navesti u toj točki izreke.

 

Protiv te presude žale se obje stranke.

 

Tužitelj presudu pobija u njezinom odbijajućem dijelu (točka II. izreke i odbijajući dio točke III. izreke) zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno preinači, uz obvezu tuženika na naknadu cjelokupnog troška prvostupanjskog postupka i troška sastava žalbe.

 

Tuženik presudu pobija u dosuđujućem dijelu (točka I. izreke i dosuđujući dio točke III. izreke) zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije, odnosno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena neka od navedenih povreda postupka.

 

Isto tako, suprotno žalbenim navodima stranaka sud prvog stupnja je donošenjem pobijane presude na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete iz štetnog događaja do kojeg je došlo 22. travnja 2015. oko 16,00 sati na stovarištu-skladištu sirovina na otvorenom sjevernom prostoru unutar kruga tuženika K. C. d.o.o. u B., prilikom istovara drvnih sirovina (drva dužine 1 metar tzv. metrice) iz prikolice kamiona koji je dovezao tužitelj, a koji istovar je obavljao radnik tuženika B. K., upravljajući samohodnim utovarivačem točkašem (samohodnom dizalicom).

 

Među strankama nije sporno da je do štetnog događaja došlo u vrijeme i na mjestu kako je prethodno opisano, na način da je prilikom istovara drvne mase, cjepanica dužine oko 1 metar, radnik tuženika B. K., upravljajući radnim strojem "Liebherr 904" obavljao istovar drvne mase i da je prilikom istovara sa prikolice reg. oznake DA … koja je bila priključena za kamion reg. oznake DA …, vlasništvo poljoprivredne zadruge S. iz Đ., vlasništvo V. B., došlo do pada jedne cjepanice iz zahvata kliješta za istovar, koja je tom prilikom pala na glavu tužitelja, a koji se u tom trenutku nalazio na stovarnom prostoru kamiona, unutar radnog kruga stroja za istovar. Nije prijeporno i da je tužitelj radnik poljoprivredne zadruge S. iz Đ..

 

Prijeporna je osnovanost pravne osnove i visina tužbenog zahtjeva.

 

Naime, tuženik i nadalje ustraje da tužitelj nije bio osposobljen za rad na siguran način kao vozač za prijevoz drvne mase sa kamionom, da nije nosio zaštitnu opremu, zaštitnu kacigu i nije smio biti ispod tereta na dizalici, s obzirom na istaknute znakove zabranjenog pristupa; opasni prostor da je cijeli krug tuženika što znači da se na samom ulasku u dvorište tuženika moraju koristit osobna zaštitna sredstva na što da je tužitelj bio upozoren, pa kako se toga nije pridržavao, da je tužitelj bio krajnje nepažljiv. Nadalje, tuženik osporava i svoju pasivnu legitimaciju tvrdnjom da tužitelj nije bio njegov zaposlenik te da je mogao tužiti jedino svog poslodavca za kojega je vršio prijevoz.

 

Žalbeni navodi tuženika kojima osporava svoju pasivnu legitimaciju nisu osnovani, jer iako tužitelj nije zaposlenik tuženika, tuženik u konkretnom slučaju odgovara tužitelju za nastalu štetu sukladno općim propisima obveznog prava, kako je to utvrdio i sud prvog stupnja, u ovom slučaju pozivom na odredbe iz čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 78/15 i 87/15 – dalje: ZOO) kojim odredbama je propisano tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje (stavak 1.); za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju (stavak 3.).

 

Pri tome je, odlučujući o odštetnoj odgovornosti tuženika, sud prvog stupnja u primjeni odredbe članka 8. ZPP-a pravilno, u cijelosti prihvatio iskaz inspektora zaštite na radu N. M., kojega je iskaz u suglasju s iskazom tužitelja kao i sadržajem priloženog zapisnika o inspekcijskom nadzoru ministarstva od 3. kolovoza 2015., a iz kojeg proizlazi da je do štetnog događaja došlo prilikom istovara metrica sa kamiona koji je dovezao tužitelj u krug tvornice tuženika, uslijed čega je tužitelj povrijeđen tako da je nešto udarilo u tužitelja koji se nalazio na prikolici kamiona i uslijed kojeg je udarca tužitelj zadobio ozlijede. Svjedok N. M. nije se mogao očitovati je li tužitelj udaren dijelom radnog stroja, kojim je upravljao radnik tuženika ili je pala metrica, no, s obzirom na zadobivene ozljede, isključuje mogućnost da bi bio udaren dijelom radnog stroja, jer bi u suprotnom zadobivene ozljede bile puno ozbiljnije i teže. Prilikom inspekcijskog nadzora, a na temelju prikupljenih podataka utvrdio je da  postoji propust i odgovornost tuženika, jer je trebao organizirati rad na siguran način  koji je obavljao njegov radnik, trebao je voditi računa da se rad obavlja na siguran način, tj. da to čini njegov radnik, te je trebao poduzeti mjere koje se tiču i sigurnosti tužitelja, odnosno voditi računa da se tužitelj ne smije nalaziti u prostoru u kojem se obavlja proces rada, jer se radi o opasnom prostoru.

 

Utvrđeno je da je tužitelj kao radnik svog poslodavca dovezao kamion koji ima dvije prikolice za dovoz drvnih sortimenata-metrica u krug dvorišta tuženika, čija obveza nije bila  istovarivanje, već je to bila obveza radnika tuženika koji je istovar vršio radnim strojem koji nije sastavni dio kamiona kojim je upravljao tužitelj; istovar se vršio posebnim radnim strojem za istovar, samohodnim radnim strojem koji je bio u blizini kamiona i prikolice kamiona tužitelja, s time da na kamionu tužitelja postoji dizalica za utovar koja može služiti i za istovar, ali se u konkretnom slučaju s njom nije vršio utovar niti upravljalo. Budući da je očevid izvršen iza ponoći, svjedok - inspektor nije zamijetio da bi kod tuženika bila istaknuta pravila kojih se moraju pridržavati vozači u krugu tuženika, a naknadno mu je tuženik dostavio podatak, i to slike sa sigurnosnim znakovima upozorenja koja su istaknuta na portirnici tuženika i prije ulaska u krug tuženika, no međutim, s obzirom na štetni događaj u kojem je tužitelj ozlijeđen, mišljenja je da navedeni sigurnosni znaci nemaju nikakvog utjecaja u odnosu na postupanje tužitelja, jer je tuženik bio u obvezi voditi računa da se radna operacija obavlja na siguran način, a pritom voditi računa i o sigurnosti samog tužitelja. Nije se mogao očitovati na okolnost tko je bio u obvezi očistiti prikolice kamiona nakon istovara, no s obzirom na konkretnu situaciju zaključuje da je čišćenje obavljao tužitelj koji je to radio i ranije. Smatra da  u konkretnom slučaju prilikom štetnog događaja postoji ne samo propust tuženika, već i njegovog radnika, jer isti nije smio vršiti istovar unutar prostora dok se netko nalazi, bilo u neposrednoj blizini kamiona, na prikolici kamiona, odnosno radnik tuženika po mišljenju svjedoka N. M. nije smio vršiti istovar unutar opasnog prostora dok se netko nalazi unutar njega. Zaključuje da radnik tuženika očito prilikom istovara nije imao punu preglednost, koji zaključak temelji na izjavi radnika tuženika B. K. prilikom inspekcijskog nadzora, a koji je trebao prilikom radne operacije primijeniti dužnu pažnju da istu obavlja na siguran način.

 

Stoga je u svemu prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja da tuženik nije poduzeo sve mjere da se radnja istovara trupaca obavi na nesmetan i siguran način te da je radnik tuženika B. K., koji je obavljao taj posao i za koji je bio obučen za rad na siguran način, trebao voditi računa da ne smije vršiti istovar unutar opasnog prostora, dok se netko nalazi u njemu, konkretno tužitelj.

 

S tim u svezi, sud prvog stupnja detaljno je obrazložio razloge osnovom kojih je utvrdio isključivu odgovornost tuženika za nastanak navedenog štetnog događaja, odnosno da nastanku štetnog događaja tužitelj nije doprinio ni djelomično.

 

Naime, i po ocjeni ovoga suda okolnost što tužitelj u vrijeme nastanka štetnog događaja nije nosio zaštitnu kacigu na glavi, nije od utjecaja na donošenje drugačije odluke, odnosno da bi time tužitelj doprinio nastanku štete, budući da tužitelj nije vršio istovar drvnih metrica sa kamiona, pa nije bio obvezan nositi zaštitnu kacigu, kako to proizlazi i iz iskaza inspektora zaštite na radu. Tuženik nije dokazao ni da bi tužitelja upozorio kako na mjestu štetnog događaja nije dopušteno čišćenje kamiona i to mu zabranio, ili da bi se pak čišćenje imalo vršiti na drugom mjestu. Odlučno je utvrđenje da bez obzira na znakove upozorenja koji se nalaze na porti pri ulasku u krug tvornice tuženika, tuženik je, kako to također proizlazi iz prihvaćenog iskaza inspektora zaštite na radu, trebao voditi računa ne samo da radnu operaciju koju je obavljao njegov radnik- istovar drvenih metrica s kamiona isti obavlja na siguran način, već je tuženik trebao voditi računa da tu radnu operaciju njegov radnik obavlja na siguran način, i u odnosu na samog tužitelja. To pak znači da tuženik, odnosno njegov radnik, nije smio vršiti istovar unutar opasnog prostora dok se u njemu netko nalazi, bilo u neposrednoj blizini kamiona, bilo na prikolici kamiona, pa kako u konkretnom slučaju radnik tuženika nije imao ni potpunu preglednost kod istovara, kako je to naveo prilikom inspekcijskog nadzora, ovom sudu nisu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika kojima osporava svoju odgovornost za nastanak predmetnog štetnog događaja, ustrajući da bi za isti bio isključivo odgovaran tužitelj.

 

              Stoga je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da je predmetna šteta nastala u vezi s opasnom djelatnošću (čl. 1063. ZOO-a), za koju štetu odgovara njezin vlasnik, odnosno osoba koja se njome bavi, ovdje tuženik, sve u smislu odredbe čl. 1064. ZOO-a. Pri tome tuženik nije dokazao postojanje zakonom propisanih pretpostavki za oslobođenje od navedene odgovornosti, propisane odredbom čl. 1067. ZOO-a, odnosno nije dokazao da bi predmetna šteta potjecala od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti, da bi šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti, ili pak da bi oštećenik, ovdje tužitelj djelomično pridonio nastanku štete.

 

Provedenim medicinskim vještačenjem po vještacima prof. dr. sc. B. C., spec. oftalmologu i neurooftalmologu i mr. sci. S. V., neurokirurgu, utvrđeno je da je tužitelj u štetnom događaju zadobio tešku kraniocerebralnu ozljedu sa rezno gnječnom ranom mekog oglavka, prijelom kostiju svoda lubanje, nakupljanjem tanke (2 mm) kolekcije krvi u epiduralnom prostoru i manjim natučenjem moždanog tkiva sljepoočnog režnja desno koja ozljeda može oštetiti i vizualni sustav. Prema oftalmološkoj medicinskoj dokumentaciji te rezultatima standardnog oftalmološkog pregleda kod tužitelja ne zaostaje smanjenje opće životne aktivnosti sa oftalmološkog motrišta. Liječenje je provedeno u skladu s pravilima medicinske struke, konzervativno i praćenjem kroz dva tjedna stacionarnog bolničkog liječenja u bolnici B.. Kroz razdoblje oko pola godine tužitelj je u dva navrata provodio kontrolne pregleda kod traumatologa, u dva je navrata pregledan po neurologu i jednom po okulisti, u 20-ak navrata zbog posljedica štetnog događaja bio je na liječenju kod obiteljskog liječnika, a od dijagnostičkih postupaka ambulantno je učinjen EEG i CT mozga, a svi oblici liječenja provedeni su u svezi predmetnog ozljeđivanja, te medicinski opravdani i nužni. Liječenje tužitelja nakon štetnog događaja završava (zdravstveno stanje postaje stabilno), kontrolnim pregledom neurologa 12. listopada 2015.; slijedi odličan oporavak, epiduralni hematom je debljine 2 mm, tako da nije bilo potrebno aktivno neurokirurško liječenje (operacijsko liječenje), a kontrolni CT mozga 2 tjedna po ozljeđivanju pokazuje potpunu resorpciju kontuzijskog žarišta temporalno, dok je CT mozga iz mjeseca rujna 2015. uredan bez traumatskih promjena; subjektivno se tužitelj dobro oporavlja, 3 tjedna po ozljeđivanju osjeća se dobro i navodi da nema tegoba, nakon stacionarnog bolničkog liječenja miruje u kućnom okruženju oko 4 mjeseca uz povremene glavobolje, ali pokretan i bez neuroloških ispada, a bolovanje je koristio kroz razdoblje od 6 mjeseci. Uvidom u vrstu i intenzitet zadobivenih ozljeda, tijek liječenja i dinamiku oporavka prema medicinskoj dokumentaciji o liječenju tužitelja, rezultatima dijagnostičke obrade kao i prilikom pregleda tužitelja kod vještaka za potrebe nalaza i mišljenja, utvrđeno je da je kod tužitelja nakon štetnog događaja zadobivenih ozljeda, završenog liječenja i stabilizacije zdravstvenog stanja nastupio odličan oporavak, tužitelj je bez neuroloških deficita, a kao trajna posljedica zaostao je ožiljak nakon rezno gnječne rane mekog oglavka, trajno zaostale i povremene glavobolje, uz potrebu izbjegavanja i izlaganja suncu i potrebu povremenog uzimanja blažih analgetika.

 

Imenovani vještaci su u dopunskom nalazu i mišljenju, očitujući se na prigovore tužitelja, istaknuli da je jedini funkcijski deficit – jedina trajna posljedica koju tužitelj trpi nakon završenog liječenja povremena glavobolja, a koja je po anamnestičkim navodima samog tužitelja probadajućeg karaktera i smještena čeono, a javlja se povremeno, jednom u 15 dana. Naglasili su da su u odnosu na izneseni prigovor trpljenja straha i bolova, ocjenom cjelokupne medicinske dokumentacije, rezultate dijagnostičke obrade i nakon kliničkog pregleda tužitelja, bili u mogućnosti rekonstruirati tijek liječenja i dinamiku oporavka i tegobe, uzeli su u obzir vrstu i intenzitet zadobivenih ozljeda, oblike liječenja i dijagnostike, pa kako iz medicinske dokumentacije proizlazi da se tri tjedna po ozljeđivanju tužitelj osjećao dobro i nije imao subjektivnih tegoba, anamnestički nema potrebu mirovati u krevetu kroz četiri mjeseca, nakon otpusta iz bolnice, kreće se po kući i dvorištu, izbjegava sunce (miruje samo povremeno kod pojave glavobolje koje se javljaju povremeno), a nakon četiri mjeseca tužitelj upražnjava uobičajene životne aktivnosti i nije liječen po psihijatru, utvrđuju da je tužitelj pogrešno zaključio da bi bolovi i strah trebali trajati dulje, kao i da bi umanjenje životne i radne aktivnosti tužitelja trebalo biti utvrđeno u većem opsegu.

 

Sud je na temelju tog vještačenja utvrdio dužinu i intenzitet trajanja fizičkih bolova jakog intenziteta tijekom dva dana, srednjeg intenziteta pet dana i bolova slabog intenziteta ukupno mjesec dana, dok će povremene bolove slabog intenziteta tužitelj trpjeti i dalje trajno, a što su vještaci uključili u ocjenu trajnog smanjenja opće životne i radne aktivnosti tužitelja. Nadalje, utvrđeno je da tužitelj u štetnom događaju nije pretrpio primarni strah do trenutka gubitka svijesti, nije bio svjestan opasnosti, dok je sekundarni jaki osiclirajući strah trpio tjedan dana, umjereni oscilirajući strah trpio je deset dana, a slabiji strah ukupno mjesec i pol dana. Kod tužitelja je utvrđeno trajno smanjenje životne i radne aktivnosti u omjeru od 5 %, s osnove glavobolja koje se javljaju povremeno, periodično, a javljat će se trajno uz potrebu izbjegavanja sunca i povremenog uzimanja analgetika, koje aktivnosti su osobito nepovoljne za radnu aktivnost tužitelja koji je profesionalni vozač. Kao posljedica štetnog događaja kod tužitelja su zaostali i ožiljci koji uzrokuju naruženje blažeg stupnja, smješteni su na dijelu glave koji je prekriven kosom te je naruženje vidljivo samo u nekim okolnostima (kod frizera, mokre kose i kratke kose).

 

Utvrđeno je da je tužitelju nakon završetka stacionarnog bolničkog liječenja bila potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od tri sata dnevno kroz tjedan dana, i to za sve radnje izvan kuće, radnje vođenja kućanstva i dio radnji samozbrinjavanja, pratnju i kontrolu, dva sata dnevno kroz dva mjeseca za sve radnje izvan kuće, radnje vođenja kućanstva i jedan sat dnevno tijekom dva mjeseca za sve radnje izvan kuće.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz odredbi čl. 19. i 1100. st. 1. ZOO-a za dosuđenje pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje, pri čemu utvrđuje da bi tužitelju po kriteriju fizičkih bolova pripadala naknada u iznosu od 6.000,00 kn, po kriteriju straha u iznosu od 5.000,00 kn, duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 9.000,00 kn i duševnih bolova zbog naruženosti u iznosu od 7.000,00 kn, ukupno 27.000,00 kn.

 

S osnove tuđe pomoći i njege sud prvog stupnja tužitelju dosuđuje novčani iznos od 1.500,00 kn i na ime troškova liječenja novčani iznos od 498,00 kn, budući da je tužitelj odlazio na snimanja, kontrolne preglede, i to u B. u tri navrata (snimanje CT-a), a u tri navrata u P. (dva puta pregled kod neurologa, jednom snimanje E-GA), na koje preglede su ga vozili sin ili prijatelj, pa je imao troškove goriva, pri čemu je udaljenost od tužiteljeve kuće iz D. V. do B. u jednom smjeru 56 km, a do P. u jednom smjeru 27 km.

 

Tužitelj nije u pravu kada u žalbi ističe pogrešnu primjenu materijalnog prava u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. ZOO-a i čl. 1095. st. 1. ZOO-a, jer da bi dosuđena novčana naknada s osnove neimovinske i imovinske štete bila dosuđena u preniskom iznosu. To stoga jer vrsta i karakter zadobivene tjelesne ozljede, dužina trajanja i intenzitet fizičkih bolova, nelagodnosti kojima je liječenje bilo popraćeno (bolničko liječenje, pregledi, snimanja i dr.), trajanje i intenzitet pretrpljenog straha, stupanj smanjenja životne aktivnosti tj. trajno zaostale posljedice koje će tužitelj trpjeti u svom predvidivom životnom vijeku (rođen 1960.), stupanj zaostale naruženosti, kao i troškovi liječenja, opravdavaju dosuđenje novčane naknade štete u navedenim iznosima, o čemu su u pobijanoj presudi navedeni iscrpni razlozi te utvrđenja suda utemeljena na objektivnom i stručnom nalazu angažiranih medicinskih vještaka.

 

Pravilna je i odluka o parničnom trošku kako po osnovi tako i visini, utemeljena na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a.

 

Iz ovih je razloga na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci 3. rujna 2018.