Broj: Gž-628/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, po sutkinji Sanji Dujmović, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica V. B. T., odvjetnica iz Z.,  protiv tuženice  banke… d.d. Z., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici - odvjetnici iz Odvjetničkog društva P. &. P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-56/15-15 od 15. siječnja 2016., dana 6. rujna 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-56/15-15 od 15. siječnja 2016. u dijelu pod toč. IV izreke i dijelu pod toč. VI izreke (koji dio se po čl. 129. st. 5. ZPP smatra rješenjem) tako da se u tom dijelu sudi :

 

1. Nalaže se tuženici banci…d.d. Z. da tužiteljici M. M. isplati iznos od 1.667,79 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u skladu sa čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi do 31 .srpnja 2015. određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to:

 

-          na iznos od   0,04 kn od 2. kolovoza 2007.,

-          na iznos od   0,04 kn od 2. rujna 2007.,

-          na iznos od   0,04 kn od 2. listopada 2007,

-          na iznos od 32,44 kn od 2. studenog 2007.,

-          na iznos od 32,74 kn od 2. prosinca 2007.,

-          na iznos od 32,77 kn od 2. siječnja 2008.,

-          na iznos od 33,39 kn od 2. veljače 2008.,

-          na iznos od 50,02 kn od 2. ožujka 2008.,

-          na iznos od 50,45 kn od 2. travnja 2008.,

-          na iznos od 49,22 kn od 2. svibnja 2008.,

-          na iznos od 48,73 kn od 2. lipnja 2008.,

-          na iznos od 49,37 kn od 2. srpnja 2008.,

-          na iznos od 48,45 kn od 2. kolovoza 2008.,

-          na iznos od 48,73 kn od 2. rujna 2008.,

-          na iznos od 49,22 kn od 2. listopada 2008.,

-          na iznos od 53,44 kn od 2. studenoga 2008.,

-          na iznos od 51,08 kn od 2. prosinca 2008.,

-          na iznos od 53,78 kn od 2. siječnja 2009.,

-          na iznos od 54,25 kn od 2. veljače 2009.,

-          na iznos od 54,49 kn od 2. ožujka 2009.,

-          na iznos od 54,10 kn od 2. travnja 2009.,

-          na iznos od 53,04 kn od 2. svibnja 2009.,

-          na iznos od 53,06 kn od 2. lipnja 2009.,

-          na iznos od 52,20 kn od 2. srpnja 2009.,

-          na iznos od 81,28 kn od 2. kolovoza 2009.,

-          na iznos od 82,19 kn od 2. rujna 2009.,

-          na iznos od 81,32 kn od 2. listopada 2009.,

-          na iznos od 81,17 kn od 2. studenoga 2009.,

-          na iznos od 82,28 kn od 2. prosinca 2009.,

-          na iznos od 83,38 kn od 2. siječnja 2010.,

-          na iznos od 84,21 kn od 2. veljače 2010.,

-          na iznos od 84,29 kn od 2. ožujka 2010,

 

sve do isplate, u roku od 15 dana.

 

2. Nalaže se tuženici banke… d.d. Z. da nadoknadi tužiteljici M. M. pored već dosuđenog troška od 4.778,50 kn, i daljnji trošak u iznosu od 1.071, 50 kn odnosno ukupno 5.850,00 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 15. siječnja 2016. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže tuženici banke… d.d. Z. da tužiteljici M. M. naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 937,50 kn, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

" I Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. točka 1. Ugovora o kreditu broj: 3210069509, od 29. lipnja 2007.g., solemniziran kod javnog bilježnika P. T., dana 02.srpnja 2007.g. pod brojem OV-2916/07, a koji glasi: "koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama banke… d.d.".

II Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 6. točka 2. Ugovora o kreditu broj: 3210069509, od 29. lipnja 2007.g., soleminiziran kod javnog bilježnika P. T., dana 02. srpnja 2007.g. pod brojem OV-2916/07, a koji glasi:"Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

III Nalaže se tuženiku banke… d.d.  Z., OIB: …, da tužitelju M. M. iz Z., OIB …, isplati iznos od 4.042,97 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl.29.st.2. ZOO-a po stopi do 31.srpnja 2015.g. određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.kolovoza 2015.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to: na iznos od 86,63 kn od 02.04.2010.g., na iznos od 85,63 kn od 02.05.2010.g., na iznos od 86,78 kn od 02.06.2010.g., na iznos od 91, 76 kn od 02.07.2010.g., na iznos od 90,75, kn od 02.08.2010.g., na iznos od 95,09 kn od 02.09.2010.g., na iznos od 91,99 kn od 02.10.2010.g.,  na iznos od 91,10 kn od 02.11.2010.g., na iznos od 95,63 kn od 02.12.2010.g., na iznos od 100,08 kn od 02.01.2011.g., na iznos od 97.29 kn od 02.02.2011.g., na iznos od 97,78 kn od 02.03.2011.g., na iznos od 95,91 kn od 02.04.2011.g. na iznos od 96,72 kn od 02.05.2011.g., na iznos od 103,24 kn, od 02.06.2011.g., na iznos od 102,04 kn od 02.07.2011.g., na iznos od 110,89 kn od 02.08.2011.g., na iznos od 110,84 kn od 02.09.2011.g., na iznos od  104,14 kn od 02.10.2011.g., na iznos od 104,04 kn od 02.11.2011.g., na iznos od 103,76 kn od 02.12.2011.g., na iznos od 105,00 kn od 02.01.2012.g., na iznos od 106,65 kn od 02.02.2012.g., na iznos od 106,56 kn od 02.03.2012.g., na iznos od 105,61 kn od 02.04.2012.g., na iznos od 106,00 kn od 02.05.2012.g., na iznos od 106,91 kn od 02.06.2012.g., na iznos od 105,96 kn od 02.07.2012.g., na iznos od 106,12 kn od 02.08.2012.g., na iznos od 105,44 kn od 02.09.2012.g., na iznos od 104,36 kn od 02.10.2012.g., na iznos od 105,67 kn  od 02.11.2012.g., na iznos od 106,14 kn od 02.12.2012.g., na iznos od 105,95 kn od 02.01.2013.g., na iznos od 104,08 kn od 02.02.2013.g., na iznos od 104,97 kn od 02.03.2013.g., na iznos od 105,67 kn od 02.04.2013.g., na iznos od 105,09 kn od 02.05.2013.g., na iznos od 103,37 kn od 02.06.2013.g. i na iznos od 100,33 kn od 02.07.2013.g., sve do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV  Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.667,79 kn , zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na taj iznos, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

V Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 4.778,50 kn  zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 15. siječnja 2016.g. pa do isplate,  po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VI Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 590,62 kn, u roku od 15 dana."

Protiv navedene presude u dijelu pod točkama IV i VI žalbu je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi ističe kako iz obrazloženja pobijanog dijela presude proizlazi da je sud djelomično odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od 1.667,79 kn zbog nastupa zastare pozivom na odredbu čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Pobijana presuda u dijelu pod točkom IV i VI izreke je nezakonita jer ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito stoga što izreka proturječi obrazloženju, odnosno jer u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni su međusobno proturječni, jer je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pa je stoga i materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Sud prvog stupnja da je pogrešno ocijenio da je dio potraživanja tužiteljice koji je dospio prije 5. ožujka 2010. u zastari. Isto tako, naslovljeni je sud pogrešno ocijenio neosnovanim navode tužiteljice da je podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač nastupio prekid zastare, dok se uopće nije očitovao na navode tužiteljice da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju s naslova solemniziranog ugovora o kreditu. Naime, točno je da tužiteljica u konkretnom predmetu od tuženice potražuje isplatu dužnog iznosa s naslova stjecanja bez osnove, odnosno s naslova stjecanja na temelju odredbi čl. 2. i 6. ugovora o kreditu, a koje su u ovom postupku utvrđene ništetnim. Međutim, navedeno je potraživanje tužiteljice, a kao i istaknuti prigovor zastare tuženice potrebno sagledati u širem kontekstu nego što to čini prvostupanjski sud kada obrazlaže točku IV izreke presude. Tužiteljica ističe kako samo citiranje odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima u kojoj je određeno kada nastupa prekid zastare svakako nije dostatno za odbijanje dijela tužbenog zahtjeva tužiteljice. Naime, a kao što je to tužiteljica isticala tijekom postupka, kolektivna tužba U. p. podnesena kod Trgovačkog suda u Zagrebu bila je usmjerena na zaštitu interesa svih potrošača od nepoštene i nedopuštene prakse poslovnih banaka i to u odnosu na sve ugovore sklopljene u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., pa tako i u odnosu na ugovor o kreditu tužiteljice. Radi se o tužbi koja nije obuhvatila svaki pojedinačni ugovorni odnos, međutim, ista je pokrenuta upravo radi zaštite interesa svih potrošača koji su izravno pogođeni sklapanjem ugovora o kreditu koji sadrže nedopuštene odredbe, a kakve su i odredbe čl. 2. i 6. predmetnog ugovora. Obzirom je sud prednje citirane odredbe utvrdio ništetnim u točkama I i II izreke presude, a sve pozivom i na presudu Viškog trgovačkog suda Republike Hrvatske odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to je isti bio dužan razmotriti i navode tužiteljice u pogledu prekida zastare, odnosno, ocijeniti iste navode kao osnovane, a sve obzirom na prednje navedeno. Kolektivna tužbe U. p., odnosno presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, izravno je pružila zaštitu i u odnosu na ugovor o kreditu koji je tužiteljica sklopila sa tuženicom sve obzirom tužiteljica osobno nije bila legitimiran za podnošenje takve tužbe. Kako jednom prekinuta zastara počinje teći ispočetka, to tužiteljica ima pravo potraživati isplatu temeljem ništetne ugovorne odredbe za razdoblje od pet godina prije podnošenja kolektivne tužbe, odnosno prije travnja 2012. godine, i to počevši od travnja 2007. godine pa nadalje. Tužiteljica isto tako ističe kako naslovljeni sud uopće u obrazloženju pobijane presude nije ocijenio navode tužiteljice u dijelu u kojem navodi kako se u konkretnom slučaju radi o potraživanju s naslova ugovora o kreditu solemniziranog kod javnog bilježnika, a čime isti predstavlja ovršnu ispravu, u ovom se slučaju ima primijeniti zastarni rok od 10 godina u skladu sa odredbom čl. 233. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom na navedeno, i u tom dijelu je presuda u dijelu pod točkom IV izreke iste u cijelosti bez razloga. Obzirom je odluka suda u  dijelu pod točkom IV izreke presude nezakonita, to je nezakonita presuda i u dijelu pod točkom VI u kojem je tužiteljici naloženo da tuženici naknadi troškove postupka u iznosu od 590,62 kn. Iz navedenoga proizlazi kako naslovljeni sud nije potpuno ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pobijane presude u dijelu pod točkom IV i VI, te je stoga pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, pogrešno ocjenjujući da postoje opravdani razlozi za odbijanje dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.667,79 kn. Predlaže se drugostupanjskom sudu pobijanu presudu preinačiti na način da se prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška kao i troška za sastav žalbe, odnosno, podredno, istu ukinuti u dijelu pod točkom IV i VI te predmet vratiti naslovljenom sudu na ponovni postupak.

U odgovoru na žalbu tuženica navodi da se tužbeni zahtjev temelji na izvan ugovornom odnosu stjecanja bez osnove iznosa primljenih temeljem djelomično ništave odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Radi se, dakle, o izvan ugovornom odnosu. Tužiteljica nema prema banci nikakvo potraživanje temeljem ugovornog odnosa. Stoga su promašeni navodi tužiteljice da bi potraživanje proizlazilo iz solemniziranog ugovora. Zastarni rok za stjecanje bez osnove propisan je Zakonom o obveznim odnosima i iznosi 5 godina po čl. 225. Sukladno članku 214. st. 2. Zakona o obveznim odnosima zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (VSRH Rev-421/92 od 26.6.1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 6.2.2013.), odnosno u konkretnom slučaju od trenutka plaćanja, a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Prema tome, zaključci prvostupanjskog suda o početku tijeka zastare u konkretnom slučaju su ispravni. Navodi tužiteljice da bi kolektivna tužba prekidala zastarni rok su neosnovani. Zastara je prigovor materijalnog prava (ŽS Varaždin Gž.335/03 od 17.3.2003.). Nijedan propis materijalnog prava ne propisuje da bi kolektivna tužba koju podnosi udruga za zaštitu potrošača prekidala zastarni rok za tražbine pojedinog potrošača - vjerovnika. Zakon o obveznim odnosima je sasvim jasan. Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugom nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Očito je kako tužiteljica do pokretanja ovog spora protiv banke nije pokrenuo nikakav postupak radi ostvarenja povrata stečenih iznosa. Presudom u parnici za zaštitu kolektivnih interesa na koju se tužiteljica poziva utvrđena je povreda prava potrošača. Navedenim postupkom nije učinjena niti jedna radnja koja bi imala za cilj povrat preplaćenih iznosa kamata. Učinak parnice za zaštitu kolektivnih interesa na pojedinačne potrošače očituje se u njihovu pravu da se u posebnim parnicama za naknadu štete (ova parnica ne udovoljava niti ovom uvjetu) pozivaju na pravno utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu. Sud je, u tom slučaju, vezan za predmetna utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Nastranu činjenica što se sud u ovom postupku ne može niti pozivati na utvrđenja iz kolektivnog spora, obzirom da se ne radi o parnici za naknadu štete, u kojem slučaju i zastarni rok iznosi 3 godine, evidentno je kako Zakon o parničnom postupku određuje kako se učinak kolektivne parnice svodi na vezanost pravnim utvrđenjem. Postojanje takvog pravnog utvrđenja nije radnja koja predstavlja radnju vjerovnika usmjerenu ka ostvarenju njegova potraživanja. Bitno je istaknuti kako, pored prava koja potrošaču pripadaju prema Zakonu o obveznim odnosima, kao općem propisu koji regulira obvezne odnose, pa primjerice Zakonu o kreditnim institucijama, Zakonu o elektroničkim komunikacijama i drugim posebnim zakonima koji reguliraju pojedine djelatnosti i prava korisnika specifičnih usluga, sam Zakon o zaštiti potrošača, kako onaj iz 2003. i 2007. godine, a isto tako i važeći iz 2014. godine, ne zabranjuju potrošaču da svoja prava ostvaruje neovisno o postojanju kolektivnog spora. Potrošač tako ima niz prava iz ugovora koja može ostvarivati pred redovnim sudovima, kroz inspekcijske nadzore, kroz postupke pred Sudom časti Hrvatske gospodarske komore, Sudom časti Hrvatske obrtničke komore ili prijedlog za mirenje pri centrima za mirenje. Potrošač stoga nije ovisan o utvrđenju iz kolektivnog spora, niti je, u slučaju nepostojanja takvog utvrđenja, spriječen u ostvarenju prava iz potrošačkog ugovora (a posebice prava na povrat stečenog bez osnove po ništetnoj ugovornoj odredbi). Prema tome, proizlazi kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako tužba podnesena u kolektivnom sporu ne prekida zastarni rok za pojedinačne potrošače, budući da isti nisu bili stranke predmetnog postupka, niti je time učinjena radnja usmjerena na ostvarenje pojedinačnih zahtjeva koja bi predstavljala osnovu za prekid tijeka zastare kako je to predviđeno člankom 241. Zakona o obveznim odnosima. Povrh toga, vidljivo je kako je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozivati i za koje su sudovi vezani, ali zakonodavac nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima iscrpljen je doseg predmetne pravne norme. Slijedom navedenog, tuženica predlaže drugostupanjskom sudu odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu, s time što je podneskom od 9. lipnja 2017. dostavila presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-8026/16 od 11. travnja 2017. u  kojoj je zauzet stav kako podnošenje tzv. kolektivne tužbe ne prekida zastaru potraživanja svakog pojedinog potrošača te kako se ima primijeniti opći zastrani rok za povrat stečenog bez osnove.

 

Žalba tužiteljice je osnovana.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst i 25/13.; dalje ZPP) na koju u žalbi ukazuje tužiteljica, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

Predmet tužiteljičina zahtjeva je utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 2. toč. 1. i čl. 6. toč. 1. ugovora o kreditu broj: 3210069509, od 29. lipnja 2007. te isplata razlike između anuiteta obračunanih po početnoj stopi ugovorenih kamata i promjenjivoj stopi koju je tuženica primjenjivala u iznosu od 5.708,98 kn.

Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita s tuženicom bankom 29. lipnja 2007. zaključila ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila u iznosu od 17.961,86 CHF,

- da se odredbom čl. 2. ugovora tužiteljica obvezala tuženici plaćati kamate po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima, a temeljem Odluke o kamatnoj stopi banke koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20 % godišnje, a ista se obračunava u CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja,

- da je odredbom čl. 6. ugovora tužiteljica dala pristanak da banka povisi iznos anuiteta te se obvezala plaćati tako izmijenjene anuitete,

- da je početna stopa kamate iznosila 5,20 % godišnje, da je 22. listopada 2007. uvećana na 6,10 %, zatim 24. veljače 2008. na 6,55 % te 3. srpnja 2009. na 7,55 % godišnje,

- da je tužiteljica u cijelosti ispunila svoje obveze po ugovoru te je kredit u cijelosti otplaćen 15. kolovoza 2013.,

- da razlika između anuiteta obračunanih po početnoj stopi ugovorenih kamata od 5,20 % godišnje i promjenjive stope koju je tuženica primjenjivala za vrijeme trajanja predmetnog kreditnog odnosa iznosi ukupno 5.708,98 kn,

- da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda RH Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženica mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promijeni, dakle, o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedice nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne obveze,

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012., a da je drugostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. te

- da je predmetnu tužbu tužiteljica podnijela 5. ožujka 2015.

Međutim, i u ovoj fazi postupka, ostalo je sporno da li je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08. 78/15. i 29/18.; dalje ZOO).

Prvostupanjski sud je na temelju navoda stranaka i analizom provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP utvrdio ništetnim dio odredbe sadržane u čl. 2. točka 1. i čl. 6. točka 2. ugovora o kreditu te naložio tuženici da tužiteljici isplati iznos od 4.042,97 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, dok je zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan za iznos od 1.667,79 kn te je tužiteljica, s obzirom na uspjeh u postupku, obvezana tuženici naknaditi troškove postupka u iznosu od 590,62 kn. Prvostupanjski sud odbijajući dio odluke obrazlaže osnovanošću prigovora zastare, navodeći da je riječ o stjecanju bez osnove te potraživanje tužiteljice zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina po čl. 225. ZOO. Kako je u konkretnom slučaju tužba podnesena 5. ožujka 2015. to da je u zastari dio potraživanja tužiteljice koji je dospio prije tog dana, odnosno dio preplaćene kamate koju je prema postavljenom tužbenom zahtjevu dospio do 2. ožujka 2010. Naime, prvostupanjski sud drži neosnovanim navode tužiteljice da je podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 došlo do prekida zastare te da je zastara bila u prekidu od travnja 2012. i da je ponovno počela teći tek u srpnju 2014. donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH. Takav stav prvostupanjski sud temelji na sadržaju odredbi čl. 241. ZOO smatrajući da se odluke iz presuda povodom kolektivnih tužbi ne odnose na konkretni ugovor i konkretnu tužiteljicu, već da je svaki konkretni potrošač pa tako i tužiteljica, ovlaštena pokrenuti poseban postupak ako su njezina subjektivna prava povrijeđena protupravnim ponašanjem trgovca, odnosno banke pa kako tužiteljica nije vodila nikakav postupak protiv tuženice to zastara nije bila u prekidu za vrijeme vođenja postupka pred  Trgovačkim sudom, tim više što je tužiteljica mogla neovisno o tom postupku pokrenuti i voditi ovaj parnični postupak.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u pogledu zastare djela tražbine za iznos od 1.667,79 kn, pogrešno je prvostupanjski sud utvrdio da podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava nije prekinut tijek zastare.

Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., koje pravno stajalište prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a to je 13. lipnja 2014.

Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 5. ožujka 2015., a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012. te presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena 13. lipnja 2014. pa kako se ima primijeniti čl. 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godine, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, to je razvidno da je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka, uslijed čega se istaknuti prigovor zastare ima smatrati neosnovanim.

S obzirom na izloženo ostali žalbeni navodi tužiteljice nisu od odlučne važnosti za donošenje odluke pred ovim drugostupanjskim sudom.

Slijedom iznesenog žalba tužiteljice je osnovana pa je po čl. 373. toč. 3. ZPP valjalo preinačiti pobijanu presudu suda prvog stupnja te odlučiti kao u toč. I.1. izreke ove drugostupanjske presude.

S obzirom da je, dakle, tužiteljica u cijelosti uspjela u parničnom postupku to je po čl. 166. st. 2. ZPP, a pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. st. 1. ZPP te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.; dalje Tarifa) tužiteljici priznat trošak u ukupnom iznosu od 5.850,00 kn tako da je po odredbi čl. 380. toč. 3. ZPP valjalo uvažiti žalbu tužiteljice te preinačiti pobijanu presudu u dijelu toč. VI izreke (koji dio se po čl. 129. st. 5. ZPP smatra rješenjem) na način da je tužiteljici uz već dosuđeni trošak u iznosu od 4.778,50 kn (toč. V izreke pobijane odluke) dosuđen i daljnji trošak u iznosu od 1.071,50 kn odnosno ukupno 5.850,00 kn kako je odlučeno u izreci ove drugostupanjske odluke pod toč. I. 2.

S obzirom da je tužiteljica uspjela u žalbenom postupku, valjalo joj je, primjenjujući Tbr. 10. toč. 1. Tarife priznati i trošak sastava žalbe u iznosu od 937,50 kn, radi čega je valjalo odlučiti kao pod toč. 2. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

 

U preostalom, a nepobijanom dijelu pod toč. I, II, III i V. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

U Zadru 6. rujna 2018.