Broj: Gž-790/18

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Katije Hrabrov, predsjednica vijeća, Željka Đerđa, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Franke Zenić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. H., OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, protiv tuženika D. T. M. iz Z., Š. v. 30, OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice R. H. i  tuženika D. T. M. protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1493/17 od 24. svibnja 2018., na sjednici vijeća održanoj 7. rujna 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe tužiteljice R. H. i tuženika D. T. M. kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1493/17 od 24. svibnja 2018. 

 

Obrazloženje

            

Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

 

„I/ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Nalaže se tuženiku D. T. M. iz Z., da isplati tužitelju iznos od 6.293.037,25 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 15. kolovoza 1998. do 31. prosinca 2007., a od 01. siječnja 2008. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05), kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena po čl. 29. Zakona o obveznim odnosima tekućim od dana presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

II/ Nalaže se tužitelju R. H. naknaditi tuženiku D. T. M. troškove parničnog postupka u iznosu od 780.212,50 kn, u roku 15 dana.“

 

Protiv citirane presude pod toč. I. izreke žalbu je izjavila tužiteljica R. H. iz svih žalbenih razloga navodeći da je prvostupanjski sud u ponovljenom postupku, suprotno navodima drugostupanjskog suda u ukidnom rješenju, odbio prijedlog žaliteljice kojim je zatražila određivanje roka za očitovanje na usmeno izlaganje vještakinje na ročištu, kao i eventualno prilaganje novih dokumenata i dokaza čime je prvostupanjski sud povrijedio odredu čl. 377. st. 2. Zakona o parničnom postupku, a time i onemogućio žaliteljicu da raspravlja u postupku i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku. Žaliteljica ističe kako je prvostupanjski sud u ponovljenom postupku, suprotno ukidnom rješenju drugostupanjskog suda ponovno cijenio nalaz i mišljenje vještaka Z. R. kao stručan, jasan i argumentiran, iako je drugostupanjski sud zauzeo stav da je isti nalaz proturječan sam sebi kao i sadržaju spisa. To više što isti vještak u svom mišljenju navodi da u spisu postoji dokumentacija za Trgovačko društvo „A.“ d.o.o. za razdoblje nakon pokretanja stečajnog postupka dok ista ne postoji za razdoblje od 15. kolovoza 1998. do 9. svibnja 2000., pa i drugostupanjski sud zaključuje da Društvo u tom periodu nije niti poslovalo pod tim nazivom, tako da su podaci za taj period pogrešno traženi, a zbog čega je drugostupanjski sud takav nalaz ocijenio kao nedorečen, nejasan i neobrazložen, te odredio da se provede novo vještačenje. Žaliteljica višekratno ponavlja svoju tvrdnju kako je prvostupanjski sud odbivši njezin prijedlog za odgodu ročišta i dodjeljivanjem roka za konzultiranje sa stručnom službom Porezne uprave i pribavljanjem eventualne nove dokumentacije, sukladno nalazu i mišljenju vještakinje danom na ročištu kada je odgovarala na primjedbe koje je žaliteljica dostavila na pisani nalaz i mišljenje, te opetovano ukazuje da je time prvostupanjski sud onemogućio žaliteljici sudjelovanje u postupku, odnosno raspravljanje pred sudom, a time i bitnu povredu postupka, posebice što njezin punomoćnik koji je nazočio ročištu na kojem je vještakinja ispitivana, odnosno, davala svoj nalaz i mišljenje, nema stručno znanje iz materije financija i ekonomije kako bi se na ovakav nalaz i mišljenje mogao valjano očitovati. Žaliteljica se poziva na odredbu čl. 6. st. 1. Europske Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, te na presudu L. I. A..G. protiv R. H., broj zahtjeva 29504/04 od 27. ožujka 2008. Žaliteljica ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer nije raspravljeno bitno pitanje da li je i u kojem iznosu žaliteljica mogla namiriti svoje potraživanje da je tuženik pravodobno pokrenuo stečajni postupka, odnosno, postupio po odredbi čl. 39. st. 6. Stečajnog zakona, a po stavu žaliteljice nejasno je i proizvoljno obrazloženje prvostupanjskog suda u kojem se navodi da je među strankama nesporno da tuženik nije pravodobno podnio prijedlog za otvaranje stečajnog postupka, ali da je sporno kada je to trebao učiniti, odnosno, kada su se za to stekli uvjeti po Stečajnom zakonu, pa je time nejasan i zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik prijedlog za otvaranje stečajnog postupka trebao podnijeti 15. kolovoza 1998., a da žaliteljica nije dokazala visinu svog potraživanja na taj datum. Žaliteljica ističe da je ona svoje potraživanje, u utuženom iznosu, prijavila u stečajnom postupku, da to potraživanje u tom postupku tuženik nije osporavao, a Trgovački sud u Zagrebu je istu svojim rješenjem poslovni broj St-239/00 prihvatio, pa je nelogičan zaključak prvostupanjskog suda kako žaliteljica u ovom postupku svoje potraživanje, odnosno, dug nije dokazala. Žaliteljica ističe da imenovana vještakinja u svom nalazu i mišljenu nije obrazložila, niti dala odgovor na pitanje koja imovina ulazi u dugotrajnu, a koja u kratkotrajnu imovinu, niti je navela koja točno dokumentacija bi trebala da bi mogla izraditi svoj nalaz i mišljenje, odnosno, dati valjani zaključak iz čega proizlazi da je ovakav nalaz i mišljenje dat na temelju nedostatne dokumentacije, pa ga prvostupanjski sud nije smio niti mogao prihvatiti. Žaliteljica ističe da je u ovom postupku bitno pitanje bilo koliko iznosi povećanje poreznog duga u razdoblju od kada je tuženik trebao pokrenuti stečajni postupak (po mišljenju žaliteljice 15. kolovoza 1998.) do dana kada je doista prijedlog za otvaranje stečajnog postupka podnesen (po mišljenju žaliteljice 9. svibnja 2000.), a odgovor na to pitanje vještakinja nije mogla dati obrazlažući da se ne može utvrditi točan dan kada je po zakonu prijedlog trebao biti podnesen, pa prvostupanjski sud prihvaćajući ovakvo mišljenje tužbeni zahtjev odbija u cijelosti, iako je isti mogao prihvatiti barem u dijelu nakon što je prijedlog nesporno bio podnesen, a uzimajući u obzir financijske podatke o povećanju poreza za javno davanje, koje je sam tuženik potpisao kao ovlaštena osoba. Žaliteljica drži da prvostupanjski sud nije otklonio niti pitanje odgovornosti tuženika za propust da predloži otvaranje stečajnog postupka u zakonski propisanim rokovima, te se poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3073/1990-2, čime prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa provedene dokaze nije cijenio sukladno čl. 8. Zakona o parničnog postupku, a čime je također počinio bitnu povredu. Žaliteljica ističe da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju trebao primijeniti načelo otvorenog pravosuđenja u parnici, sukladno čl. 219. st. 2. i čl. 288.a. Zakona o parničnom postupku, a to nije učinio, a zbog čega je prvostupanjski sud na ovakvo utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Žaliteljica ukazuje da je prvostupanjski sud donio i pogrešnu odluku o troškovima postupka, s obzirom da je tuženiku dosudio punu tarifu za gotovo sve njegove radnje u postupku i to po vrijednosti predmeta spora, kako je utuženim zahtjevom postavljeno, iako je žaliteljica tijekom postupka zahtijevala da sud utvrdi vrijednost predmeta spora. Žaliteljica predlaže da drugostupanjski sud njezinu žalbu uvaži, pobijanu presudu preinači u skladu s žalbenim razlozima, u protivnom istu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te potražuje trošak za sastav žalbe u iznosu od 70.587,50 kuna.

 

Tuženik D. T. M. u odgovoru na žalbu tužiteljice R. H. ističe da je, suprotno njezinim žalbenim navodima, prvostupanjski sud upravo po uputi drugostupanjskog suda proveo novo vještačenje sa drugim vještakom koji je izradio svoj pisani nalaz i mišljenje 2. studenog 2017., te se očitovao na prigovore tužiteljice usmeno na raspravi održanoj 11. travnja 2018. i to jasno i razumljivo. Tuženik ukazuje da tužiteljica na tom ročištu nije postavljala pitanje, što proizlazi iz raspravnog zapisnika, pa je nedvojbeno kako je vještačenje provedeno sukladno čl. 260. Zakona o parničnom postupku, a tužiteljica je imala šest mjeseci vremena da se pripremi za ročište i eventualna pitanja vještaku na raspravi. Tuženik ističe da su neosnovani žalbeni navodi kako je sud trebao tužiteljici dati naknadni rok za očitovanje na usmeni nalaz i mišljenje vještaka, s obzirom da je isti odgovorio na sva pitanja i prigovore. Tuženik ukazuje da je neprihvatljiva tužiteljičina primjedba da je prvostupanjski sud cijenio i nalaz prvog vještaka, koji se također nalazi u spisu, a koji je gotovo identičan nalazu novog vještaka, te su netočne njegove tvrdnje da je drugostupanjski sud u ukidnoj odluci taj nalaz ocijenio proturječnim, jer iz sadržaja obrazloženja ukidnog rješenja nedvojbeno proizlazi da je drugostupanjski sud taj nalaz „barem za sada“ ocijenio proturječnim, a što tužiteljica u svojoj žalbi prešućuje. Tuženik ističe da je neosnovana žalbena tvrdnja tužiteljice da je prvostupanjski sud nezakonitim postupanjem uskratio joj mogućnost raspravljanja pred sudom, jer obje strane imaju jednaka prava u postupku, pa uzimajući da je prvostupanjski sud pisani nalaz i mišljenje vještaka dostavio 2. studenog 2017., a da je tužiteljica na njega odgovorila tek 29. prosinca 2017., dakle, nakon dva mjeseca, te prvostupanjski sud zakazao ročište radi saslušanja vještakinje za dan 11. travnja 2018., dakle, za daljnja četiri mjeseca, to je neprimjeren i neosnovan prigovor tužiteljice da se ista nije mogla pripremiti za ročište na kojem je saslušavan vještak, jer je za pripremu imala šest mjeseci. Tuženika začuđuje i tvrdnja tužiteljice da je nakon 18 godina vođenja parnice u ovoj pravnoj stvari ista namjeravala u spis dostaviti nove dokaze za vještačenje. Tuženik predlaže žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu u odnosu na toč. I. izreke, a u odnosu na toč. II. izreke postupiti sukladno njegovim žalbenim navodima.

 

Protiv citirane presude pod toč. II. izreke žalbu je izjavio tuženik D. T. M. navodeći da je prvostupanjski sud neosnovano uskratio mu parnični trošak za procesne radnje koje je u postupku učinio i za koje ima pravo na naknadu. Žalitelj ističe da je upravo tužiteljica označila ovako visoku vrijednost predmeta spora, te parnicu obijesno vodila dugih 18 godina, a zbog čega su i nastali ovako veliki troškovi postupka. Žalitelj ističe da mu je prvostupanjski sud pogrešno trošak dosudio po Tbr. 9/2 Tarife za ročišta 21. listopada 2003., 15. svibnja 2007. i 15. ožujka 2010., umjesto da mu je dosudio puni trošak po Tbr. 9/1 Tarife, jer se na ovim ročištima raspravljalo o sadržaju spora, o protivljenju žalitelja o privremenoj mjeri, te dokazima, a ročište 21. listopada 2003. je bilo prvo ročište održano u ovom postupku, gdje se očitovalo i o tužbenom zahtjevu, te dokumentaciji u spisu, čime je za ova ročišta žalitelj neosnovano zakinut za ukupno 105.881,25 kuna. Žalitelj ističe da mu je prvostupanjski sud za šest podnesaka dosudio trošak od samo 500,00 kuna plus PDV, a barem za podnesak od 18. srpnja 2013., kada se žalitelj referirao na nalaz i mišljenje vještaka, trebao mu je dosuditi trošak u punom iznosu, a čime je i za dostavljene podneske zakinut za najmanje 70.587,50 kuna. Žalitelj predlaže da drugostupanjski sud njegovu žalbu uvaži, te toč. II. izreke pobijane presude preinači tako da mu dosudi pripadajući trošak u punom iznosu.

 

              Na žalbu tuženika D. – T. M. nije odgovoreno.

 

Žalbe tužiteljice R. H. i tuženika D. – T. M. nisu osnovane.

 

Nije prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u svezi čl. 377. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - dalje ZPP), na koju ukazuje tužiteljica R. H. u žalbi, jer je prvostupanjski sud, u ponovljenom postupku, po uputiti drugostupanjskog suda i njenom prijedlogu proveo novo financijsko vještačenje po vještakinji A. B., dipl. oec., koja je izradila pisani nalaz i mišljenje te saslušana na ročištu 11. travnja 2018., kao i ostale predložene dokaze, te je u novoj odluci otklonio bitne povrede na koje mu je ukazano u ukidnom rješenju, pa je dakle prvostupanjski sud u cijelosti poštivao uputu drugostupanjskog suda.

 

Nije prvostupanjski sud počinio niti bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 5. ZPP, na koju ukazuje tužiteljica R. H. u žalbi.

 

Naime čl. 5. st. 1. ZPP je propisano da će sud svakoj stranci dati mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne stranke.

 

              Nije prvostupanjski sud povrijedio odredbu čl. 5. st. 1. ZPP time što je odbio prijedlog tužiteljice R. H. da se vještakinja A. B. pismeno očituje na prigovore na njen pismeni nalazi i mišljenje, obzirom da je odredio ročište i na tom ročištu saslušao imenovanu vještakinju u svezi postavljenih prigovora, to više što je ročište bilo zakazano za četiri mjeseca od dostave prigovora na nalaz i mišljenje sudu, odnosno nakon šest mjeseci od dostave pismenog nalaza i mišljenja strankama, pa su stranke imale više nego dovoljno vremena pripremiti se za saslušanje vještakinje.

 

              Treba reći i to da je na održanom ročištu punomoćnicima stranaka omogućeno postavljati pitanja vještakinji i očitovati se na njen nalaz i mišljenje, pa dakle, po stavu ovog suda ovakvim postupkom prvostupanjski sud nije povrijedio pravo strankama na pristup sudu niti je tužiteljici time onemogućeno raspravljanje pred sudom.

 

              Ovdje treba reći i to da je prvostupanjski sud, prema odredbi čl. 260. ZPP, mogao odrediti da vještak svoj nalaz i mišljenje da samo usmeno na raspravi, no isti je naložio izradu pismenog nalaza i mišljenja koji je u roku, višekratno dužem od predviđenog u čl. 260. st. 3. ZPP, dostavljen strankama, te je na nakon prigovora na nalaz i mišljenje zakazao ročište na kojem je imenovana vještakinja usmeno dala svoje odgovore, dakle ovakvo postupanje suda nije u suprotnosti sa odredbom čl. 260. ZPP.

 

Također niti činjenica da je prvostupanjski sud odbio prijedlog tužiteljice R. H. da joj se, nakon usmenog saslušanja vještakinje kada je odgovorila na prigovore tužiteljice R. H. na pisani nalaz i mišljenje, odobri dodatni rok na očitovanje na odgovor vještakinje i eventualno dostavljanje drugih dokumenata, koji nisu konkretizirani a niti je obrazloženo i iz kojih razloga u 18 godina spora nisu mogli biti dostavljeni, ne čini nezakonito postupanje prvostupanjskog suda koje bi rezultiralo postojanje bitne povrede odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, kako se to neosnovano tvrdi u žalbi.  

 

Neosnovano se tužiteljica R. H. poziva na presudu ESLJP u predmetu LB I. A..G. protiv Hrvatske broj Zahtjeva 29549/04 od 27. ožujka 2008., jer je,upravo suprotno žalbenim navodima, u tom predmetu ESLJP utvrdio da nije bilo povrede čl. 6. Europske Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje Konvencija), jer i u tom postupku, kao i što je to ovdje slučaj, obije stranke su imale svoje punomoćnike u postupku, istovremeno im je dostavljen pisani nalaz i mišljenje vještaka te su imale potpuno jednako pravo i mogućnost prigovarati pisanom nalazu i mišljenju, što je tužiteljica i učinila dva mjeseca nakon što joj je pisani nalaz i mišljenje dostavljeno, te su jednako imali mogućnosti nazočiti ročištu na kojem je imenovana vještakinja iznosila usmeni nalaz i mišljenje odnosno odgovarala na prigovore stranaka te pitanja postavljena na ročištu, dakle obije stranke su imale jednaku mogućnost sudjelovanja u postupku te im je dat pristup svim informacijama i dokumentima u spisu kao i sudjelovanja u postupku, pa dakle ovakvim postupanjem prvostupanjskog suda nije povrijeđen čl. 6. Konvencije.

 

Odredbom čl. 8. ZPP je propisano da sud prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane.

 

No iako sud donosi odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva na temelju svog uvjerenja on mora u obrazloženju svoje odluke jasno iznijeti ocjenu provedenih dokaza te dati valjane, uvjerljive i razumljive razloge zbog kojih je pojedine dokaze prihvatio a druge ne, a koji razlozi moraju proizlaziti iz utvrđenih činjenica u sadržaju spisa, a po stavu ovog suda u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je upravo tako postupio pa time ne stoji žalbena tvrdnja tužiteljice R. H. da je isti počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u svezi čl. 8. ZPP.

 

Nije prvostupanjski sud počinio niti bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u svezi čl. 219. st. 2. i čl. 288.a ZPP, na koju ukazuje tužiteljica R. H. u žalbi, jer je ovaj proces započeo 6. prosinca 2000., a odredba čl. 288.a ZPP, na koju se ukazuje u žalbi je dodana odredbom čl. 59. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 25/13. – dalje ZIDZPP), a koja se prema odredbi čl. 102. st. 1. ZIDZPP ne primjenjuje na postupke započete prije stupanja na snagu tog Zakona (1. travnja 2013.), a uzimajući da su obije stranke u ovom postupku imale punomoćnike pa time i stručno zastupane, po stavu ovog suda osnovano prvostupanjski sud nije stranke upozoravao u smislu čl. 219. st. 2. ZPP.  

 

Nije prvostupanjski sud počinio niti bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju ukazuje tužiteljica R. H. u žalbi izreka pobijane presude nije u suprotnosti sama sa sobom niti sa obrazloženjem, u obrazloženju su dati valjani razlozi o bitnim činjenicama tako da se pobijana presuda može valjano ispitati.

 

Nije prvostupanjski sud počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, niti je pogrešno primijenio materijalno pravo, na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

 

Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na utvrđenjima:

 

- da je predmet spora zahtjev tužiteljice R. H. da joj tuženik D. T. M. naknadi štetu nastalu zbog nepokretanja stečajnog postupka nad društvom A. d.d. u zakonskom roku;

 

- da među strankama nije sporno, a proizlazi iz izvatka iz sudskog registra, da je društvo A. d.d. pravni slijednik društva Z.T.P. d.d., te da je tuženik D. T. M. bio osoba ovlaštena za zastupanje navedenog društva, te da nije pravovremeno, u skladu s odredbom čl. 39. st. 6. Stečajnog zakona ("Narodne novine" br. 44/96. i 29/99. - dalje u tekstu: SZ), pokrenuo stečajni postupak;

 

- da iz spisa Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. St-239/00 proizlazi da je dana 09. svibnja 2000. ovdje tuženik D. T. M., kao direktor, podnio prijedlog za pokretanje stečajnog postupka nad društvom A. d.d. zbog nesposobnosti za plaćanje (čl. 4. st. 3. SZ), po kojem je Trgovački sud u Zagrebu, nakon provođenja prethodnog postupka, rješenjem posl. br. St-239/00 od 16. veljače 2001. otvorio stečajni postupak, za stečajnog upravitelja imenovan je D. Š. i pozvani su vjerovnici da prijave tražbine;

 

- da je Trgovački sud u Zagrebu rješenjem posl. br. St-239/00 od 25. svibnja 2001. između ostalih kao tražbinu višeg isplatnog reda pod 1.1. utvrdio tražbinu ovdje tužiteljice R. H., M. ., Z., u iznosu od 6.615.092,89 kn, koju stečajni upravitelj nije osporio, a rješenjem posl. br. St-239/00 od 14. lipnja 2004. stečajni postupak nad dužnikom A. d.d. je obustavljen i zaključen zbog nedostatnosti stečajne mase (čl. 204. SZ);

 

              - da je prema podacima o solventnosti na dan 11. studenog 1999. (obrazac BON 2) na računu društva Z.T.P. d.d. iznosilo -508.199,00 kn, te da je isto društvo 504 dana, računajući od dana sastavljanja obrasca, bilo neprekidno u blokadi;

 

              - da iz Zapisnika Porezne uprave od 26. lipnja 2000. proizlazi da je za razdoblje od 13. svibnja 1998. do 14. lipnja 2000. proveden nadzor nad poreznim obveznikom Z.T.P. d.d., koji je po rješenju Trgovačkog suda u Zagrebu od 10. svibnja 2000. promijenio naziv tvrtke društva u A. d.d., da je društvo pojedinačno i samostalno zastupao direktor D. T. M., te da je društvo na dan 31. prosinca 1998. iskazao dobit u iznosu do 57.281,14 kn, a ukupna vrijednost kapitala iznosila 3.314.677,02 kn, dok je visina kapitala na dan 31. prosinca 1999. iznosila 2.889.959,77 kn, te da su uvidom u informacijski sustav Porezne uprave utvrdili da je porezni obveznik na dan 13. svibnja 1998. imao stanje duga od 2.479.919,52 kn, a na dan 14. lipnja 2000. u iznosu 6.293.037,25 kn, odnosno da je porezni dug u istom razdoblju uvećan za 3.813.117,73 kn;

 

              - da je u dopisu Porezne uprave od 09. travnja 2001. Državnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske navedeno da je nad dužnikom A. d.d., od kojeg Porezna uprava potražuje iznos od 6.615.092,89 kn.,  otvoren stečajni postupak rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu br. St-239/00 od 16. veljače 2001.;

 

              - da je Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu dopisom broj Rst-1134/01 od 16. rujna 2003. od Porezne uprave, Područnog ured Zagreb, zatraželo očitovanje da li je, na ime namirenja tražbine R. H., preuzeta ponuđena nekretnina koju je dopisom suvlasnik i direktor stečajnog dužnika A. d.d., D. T. M. predložio za predaju u posjed radi namirenja tražbine stečajnog vjerovnika u stečaju priznatog duga od 6.615.092,89 kn;

 

              - da iz dopisa Porezna uprava od 14. veljače 2014. proizlazi da ista ne posjeduje financijsku dokumentaciju poreznog obveznika A. d.d. za razdoblje od 15. kolovoza 1998. do 09. svibnja 2000.;

 

              - da vještak mr. sc. Z. R. u svom nalazu i mišljenju navodi da je trgovačko društvo A. d.d. 09. svibnja 2000. podnijelo prijedlog za otvaranje stečajnog postupka, a isti je obustavljen i zaključen dana 16. lipnja 2004. zbog nedostatnosti stečajne mase za podmirenje dospjelih obveza društva, a da se dokumentacija, koja prileži ovom spisu, te priležećem predmetu br. St-239/00, odnosi na društvo A. d.d. i to za razdoblje nakon pokretanja stečajnog postupka, pa se iz nje ne može utvrditi da li je i za koliko bilo umanjenja imovine ili povećanja obveza tog društva u razdoblju od 15. kolovoza 1998. do 09. svibnja 2000., također da se ne može utvrditi niti visina duga po osnovi javnih davanja (porezi, doprinosi i slično) tog društva na dan 15. kolovoza 1998. i dan 09. svibnja 2000., a da bi za takvo utvrđenje bila potrebna cjelokupna knjigovodstvena dokumentacija kao i izvještaj o poslovanju društva A. d.d. za 1998., 1999. i 2000. godinu;

 

              - da vještak mr. sc. Z. R. u dopuni nalaza i mišljenja naveo da je društvo A. d.d. tijekom 1998. poslovalo s dobiti, a tijekom 1999. ostvaren je gubitak u poslovanju u iznosu od 6.615.932,00 kn, što je bilo više od kapitala, da dostavljeni izvještaji samo govore o stanjima evidentiranim u poslovnim knjigama na dan 01. siječnja i 31. prosinca svake, pa se ne može očitovati o stanju na dane 15. kolovoza 1998. i 09. svibnja 2000., a nakon pregleda podataka o prometu po žiro računu društva Z.T.P d.d. u razdoblju od 01. siječnja 1998. od 04. svibnja 2000., iz kojih proizlazi da je ovo društvo imalo odobren minus na računu od 600.000,00 kn, jer se stanje računa kretalo i ispod 0,00 kn, te usporedbe istih s podacima iskazanim na potvrdi BON-2 iz kojeg proizlazi da je žiro račun društva Z.T.P. d.d. u neprekidnoj blokadi od 26. lipnja 1998., što je u suprotnosti sa kretanjem stanja na računu u dopuštenom minusu, i dovodi u sumnju tako utvrđen datum blokade računa u potvrdi;

 

              - da vještakinja dipl. oec. A. B. u nalazu i mišljenju navodi da podaci iz zapisnika tužiteljice R. H. od 26. lipnja 2000. o obavljenom nadzoru dijela financijsko-materijalnog poslovanja za razdoblje od 13. svibnja 1998. do 14. lipnja 2000. kod društva Z.T.P. d.d. (A. d.d.), o poreznom dugu na dan 13. svibnja 1998. (2.479.919,92 kn), te na dan 14. lipnja 2000. (6.293.037,25 kn), kao i iskazanoj dobiti za 1998. te ukupnoj vrijednosti kapitala nisu u korelaciji sa iskazanom dobiti i kapitalom navedenim u Godišnjem statističkom izvještaju poduzetnika na dan 31. prosinca 1998., a isto tako niti sa Godišnjim statističkim izvještajem poduzetnika na dan 31. prosinca 1999., da su podaci o solventnosti na dan 11. studenog 1999. (obrasca BON 2) nepodudarni sa stanjem sredstava na računu na dan sastavljanja obrasca iznosi -508.199,00 kn, a na obrascu rukopisnom je navedeno da je postojao kredit u HGB, ali da je isti istekao, pa kako spisu predmeta nije priložen Ugovor o kreditu (minus po žiro računu), ne može se utvrditi iznos eventualno odobrenog kredita kao ni datum isteka istog, a također niti dan blokade računa obzirom da iz podataka o prometu po računu društva Z.T.P. d.d. od 01. siječnja 1998. do 04. svibnja 2000. proizlazi je da je račun bio u minusu i 05. siječnja 1998. te u periodu od 21. siječnja 1998. (u kontinuiranom minusu ali maksimalno do iznosa 600.000,00 kn), s time da je blokada računa društva A. d.d. na ime poreza i doprinosa uslijedila 112 dana nakon blokade od strane vjerovnika C. d.o.o. (25. lipnja 1998.), a po mišljenju vještakinje na temelju dokumentacije u spisu, bez uvida u svu računovodstveno financijsku dokumentaciju za 1997., 1998., 1999. i 2000., na temelju koje su vršena računovodstvena knjiženja, ne može se utvrditi da li je i u kojem iznosu došlo do umanjenja imovine ili povećanja obveza društva A. d.d. u razdoblju od 15. kolovoza 1998. do 09. svibnja 2000.;

 

- da je vještakinja dipl. oec A. B. u dopuni nalaza i mišljenja na ročištu 11. travnja 2018., odgovorila na pitanja i prigovore tužiteljice R. H. na pisani nalaz i mišljenje, te ustrajala u mišljenju da bi, unatoč djelomično dostavljenoj dokumentaciji uz podnesak od 29. prosinca 2017., za rekonstrukciju trebalo pribaviti cjelokupna financijsko knjigovodstvenu dokumentaciju, a koja se odnosi na sve ulazne fakture, sve izlazne fakture, temeljnice kojima je provođeno knjiženje, kupoprodajne ugovore i ostalu dokumentaciju na temelju koje se izrađuju financijski izvještaji, a što nije dostavljeno u spis, niti u dodatno dostavljenoj dokumentaciji, pa prvostupanjski sud prihvaćajući nalaze i mišljenja financijskih vještaka mr. sc. Z. R. i dipl. oec. A. B., kao stručne, jasne, argumentirane, te međusobno sukladne, odbija prijedlog tužiteljice R. H. da dodjelu posebnog roka za očitovanje na dopunu nalaza i mišljenja vještakinje dipl. oec A. B. zaključujući da su obije stranke imale dovoljno vremena pripremiti se za ročište na kojem je vještakinja saslušavana, te trajanje postupka skoro 18 godina, pa prvostupanjski sud primjenjujući odredbe čl. 4. st. 3. i čl. 39. st. 6. i 7. SZ te odredbu čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01. - dalje ZOO) utvrđuje da se nisu ostvarile pretpostavke za naknadu štete, jer iako, iz provedenih dokaza proizlazi da tuženik D. T. M. nije pravovremeno podnio prijedlog za otvaranje stečajnog postupka, iz provedenih dokaza ne proizlazi kada je isti to trebao učiniti, jer prema nalazu i mišljenju vještakinje mr. sc. Z. R., koji prvostupanjski sud prihvaća, proizlazi da su i nakon 26. lipnja 1998. postojala razdoblja u kojima je stanje računa bilo iznad -600.000,00 kn (dopuštenog prekoračenja), pa se do tog datuma nije radilo o neprekidnoj blokadi, zbog čega niti tvrdnja tužiteljice R. H. da je stečajni postupak trebao biti pokrenut 15. kolovoza 1998. nije prihvatljiva, a time ni visina duga poreznog obveznika društva A. d.d. obračunata na taj dan, pa prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica R. H. nije dokazala točan dan nastanka štetnog događaja, odnosno dan kada je tuženik D. T. M., kao osoba ovlaštena za zastupanje, trebao podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka, a time niti visinu nastale štete u utuženom iznosu, odnosno visinu poreznog duga na dan nastanka obveze pokretanja stečajnog postupka i njenog povećanja do trenutka nemogućnosti naplate zbog smanjenja stečajne mase odnosno imovine dužnika, pa je njen tužbeni zahtjev kao neosnovan odbio, a odluku o trošku postupka donio temeljem odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. - dalje: Tarife). 

 

              Sa ovakvom ocjenom provedenih dokaza, utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda u cijelosti je suglasan i ovaj drugostupanjski sud.

 

              Neosnovana  je žalbena tvrdnja tužiteljice R. H. da je ovaj sud u svom rješenju poslovni broj Gž-420/17-2 od 25. travnja 2017., kojim je ukinuta presuda prvostupanjskog suda poslovni broj Pn-7283/00 od 3. ožujka 2017., zauzeo stav da je nalaz i mišljenje vještaka Z. R. proturječan sam sebi kao i sadržaju spisa, jer je takva tvrdnja proturječna sadržaju obrazloženja tog rješenja.

 

              Naime, ovaj sud je naprijed navedenu presudu prvostupanjskog suda ukinuo radi počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u svezi čl. 221.a ZPP, odnosno radi toga što je prvostupanjski sud odbio prijedlog tužiteljice R. H. za provođenjem novog vještačenja, a vještak Z. R. je u svom nalazu i mišljenju rekao da na temelju dostavljenih dokumenata ne može utvrditi točno datum kada je tuženik D. T. M., kao direktor društva prema odredbi čl. 39. st. 6. SZ morao podnijeti prijedlog za pokretanjem stečajnog postupka dužnika, kao niti visinu poreznog duga na datume iz činjeničnog supstrata tužbe te visinu štete koja se potražuje tužbom, pa kada je prvostupanjski sud odbio prijedlog za provođenjem novog vještačenja, a presudu donio primjenom pravila o teretu dokazivanja, to je zbog počinjenja ove bitne povrede na koju se tužiteljica R. H. pozivala u žalbi, trebalo presudu ukinuti s uputom za provođenje ovog dokaza, a koju uputu je prvostupanjski sud u ponovljenom postupku, kako to proizlazi iz spisa, u cijelosti prihvatio.

 

              Dakle, ovaj sud je u obrazloženju tog rješenja, uzimajući u obzir da je vještak u svom nalazu rekao da nije moguće iz priloženih dokumenata utvrditi od suda nalogom tražene činjenice, a da je predloženo novo vještačenje koje je od suda odbijeno, utvrdio da je u tom trenutku, kako je u rješenju i navedeno „barem za sada“ nalaz proturječan, no u ponovljenom postupku provedenim vještačenjem su potvrđene tvrdnje i mišljenje vještaka R., pa dakle kada se oba ova nalaza i mišljenja u bitnim činjenicama i utvrđenjima podudaraju, to onda ne postoji nikakva zapreka da je prvostupanjski sud oba cijenio i na njima temeljio svoju odluku.

 

              Neosnovano tužiteljica R. H. u žalbi upire da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kako ista nije dokazala visinu štete, a ukazujući da je u stečajnom postupku ista prijavila potraživanje u utuženom iznosu a koji iznos je prihvaćen od strane Trgovačkog suda u Zagrebu te na njega nije u stečajnom postupku prigovoreno, jer u ovom postupku je predmet tužbenog zahtjeva naknada štete i to one koja je nastala ne postupanjem tuženika D. T. M. po obavezi iz čl. 39. st. 6. SZ, odnosno štete koja je tužiteljici R. H. nastala zbog toga što nije u zakonskom roku podnesen prijedlog za pokretanje stečajnog postupka nakon što je društvo A. d.d. 21 dan bio u neprekidnoj blokadi, pa se posljedično tome tužiteljica R. H., zbog smanjenja imovine odnosno vrijednosti društva zbog kašnjenja otvaranja stečajnog postupka, nije mogla naplatiti sa svojim potraživanjem, a za koju štetu bi temeljem odredbe čl. 39. st. 7. SZ odgovarao ovdje tuženik D. T. M..

 

              Dakle u ovom postupku nije od presudnog značaja iznos potraživanja po osnovi poreznog duga koji je prijavljen i priznat u stečajnom postupku već šteta koja se trebala utvrditi kao iznos koji bi tužiteljica R. H. uspjela naplatiti prije ili u stečajnom postupku društva A. d.d. da je isti pokrenut na vrijeme sukladno odredbi čl. 39. st. 6. SZ, a za koju bi propustom odgovarao tuženik D. T. M..

 

              Neosnovano tužiteljica R. H. u žalbi upire da je pogrešan prvostupanjski sud njen tužbeni zahtjev odbio u cijelosti jer da je mogao isti barem djelomično prihvatiti za period 1999. godine, jer, kako to proizlazi iz provedenih vještačenja takvi podaci se ne mogu utvrditi iz dokumenata priloženih u spisu, a niti proizlaze iz činjenične osnove tužbe.

 

              Kao vrijednost predmeta spora, sukladno odredbi čl. 35. st. 1. ZPP, kada se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu svotu, uzima se vrijednost glavnog zahtjeva, a ovdje je to naknada štete u iznosu od 6.293.057,25 kn, kako je to u tužbenom zahtjevu označeno ali također  kao vrijednost predmeta spora u tužbi u istom iznosu označeno, pa stoga ne stoje žalbeni navodi tužiteljice R. H. da sud neosnovano nije prihvatio njen prijedlog za promjenu vrijednosti predmeta spora.

 

              S obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora pravilno je prvostupanjski sud prema Tbr. 7/1 Tarife nagradu punomoćniku odvjetniku utvrdio u visini 5647 bodova.

 

              Neosnovano tužiteljica R. H. upire da je nepravilno prvostupanjski sud tuženiku D. T. M. za zastupanje na ročištima dana 21. listopada 2003., 15. svibnja 2007. i 15. ožujka 2010. priznao trošak prema Tbr. 9/2 Tarife u iznosu od 2823,5 boda jer iz raspravnih zapisnika proizlazi da se tim ročištima raspravljalo o procesnim pitanjima pa stoga sukladno Tbr. 9/2 Tarife tuženiku D. T. M. za ova ročišta pripada 50% nagrade iz Tbr. 7/1 Tarife, kako je to valjano prvostupanjski sud i utvrdio.

 

              Iz istog razloga nije prihvatljiva niti žalbena tvrdnja tuženika D. T. M. da mu je za ova ročišta prvostupanjski sud trebao priznati trošak po Tbr. 9/1 Tarife jer se na ovim ročištima nisu provodili dokazi, a razgovaralo se samo o procesnim pitanjima.

 

              Također je pravilno prvostupanjski sud tuženiku D. T. M. priznao i trošak zastupanja na ročištima dana 7. prosinca 2011. i 3. prosinca 2014. prema Tbr. 9/1 Tarife jer iz raspravnih zapisnika proizlazi da su se na tim ročištima provodili dokazi (7. prosinca 2011.) odnosno raspravljalo o glavnoj stvari (3. prosinca 2014.) pa za oba ročišta tuženiku pripada naknada po Tbr. 9/1 Tarife, kako je to prvostupanjski sud i utvrdio.

             

              Neosnovano tužiteljica R. H. upire da je nepravilno prvostupanjski sud priznao trošak sastava podneska od 7. studenog 2014. po Tbr. 8/1 Tarife jer se radi o obrazloženom podnesku tuženika D. T. M. kojim se isti očituje na navode iz podneska tužiteljice R. H. od 6. listopada 2014. i očituje se na nalaz i mišljenje vještaka kao i prijedlogu za provođenje novog vještačenja, pa mu je stoga pravilno trošak priznat.      

 

              Pravilno je prvostupanjski sud tuženiku D. T. M. priznao i trošak sastava podnesaka od 23. studenog 2009., 15. svibnja 2012., 18. srpnja 2013. i 13. ožujka 2014. obzirom da se radi o podnescima kojima se isti očitovao o stanju spisa i tijeka postupka, a broj podnesaka i radnji koje su stranke poduzimale tijekom postupka koji je trajao 18 godina je dijelom uzrokovan i dužinom trajanja postupka.

 

              Ne stoji niti žalbena tvrdnja tuženika D. T. M. da mu je prvostupanjski sud trebao, barem za podnesak od 18. srpnja 2013., a onda i ostale, priznati trošak po Tbr. 8/1 Tarife s obzirom da mu je već priznat trošak po tom osnovu za 4 podneska, a prema Tbr. 8/1 Tarife, bez obzira koliko takvih podnesaka u postupku bilo sud stranci može priznati trošak po tom osnovu samo za 4 podneska, a za sve ostale podneske po drugim tarifnim brojevima.

 

              S obzirom da se nisu ispunili žalbeni razlozi tužiteljice R. H. ni tuženika D. T. M., a niti je ovaj sud našao razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, to je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, njihove žalbe trebalo odbiti kao neosnovane i potvrditi pobijanu presudu prvostupanjskog suda.

 

S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zadru 7. rujna 2018.