Broj: Gž-32/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Mirjane Macure, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Eugena Škunce, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. B. iz Z., N., , OIB: …, zastupane po punomoćniku J. V., odvjetniku iz Z., , protiv tuženika: 1) D. Š. iz Z., , OIB: … i 2) S. Š. iz Z., , OIB: …, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, bračne stečevine i predaje u suposjed, odlučujući o žalbi tuženika pod 1) i 2) protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2385/12 od 28. studenoga 2014., u sjednici vijeća održanoj dana 19. rujna 2018.,

 

  p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženika pod 1) D. Š. i 2) S. Š. te potvrđuju presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2385/12 od 28. studenoga 2014. i rješenje istog suda poslovni broj P-2385/12 od 28. studenoga 2014. u dijelu pod toč. I. izreke.             

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

 

              "1. Utvrđuje se ništetan Ugovor o darovanju nekretnina sklopljen dana 16.08. 2011. između tuženika pod 1) D. Š. i tuženika pod 2) S. Š., ovjerenog kod javnog bilježnika Z. B.-Š. dana 16.08.2011. pod poslovnim brojem OV-4956/2011 kojim je D. Š. iz Z., OIB: … darovao u cijelosti S. Š. iz Z., OIB: … z.k.č.12356/1, gospodarska zgrada Luka u površini 4 m, kuća L. u površini 44 m2, dvorište L. u površini 63 m2, sve ukupne površine 111 m2, a koja nekretnina je upisana u z.k.ul.6111 k.o. V..

 

              2. Utvrđuje se da je N. B., OIB: … zajednička vlasnica sa D. Š. iz Z., OIB: …, z.k.č.12356/1, gospodarska zgrada L. u površini 4 m2, kuća L. u površini 44 m2, dvorište L. u površini 63 m2, sve ukupne površine 111 m2, a koja nekretnina je upisana u z.k.ul. 6111 k.o. V..

 

              3. S. Š. iz Z., dužan je predati tužiteljici u suposjed z.k.č.12356/1, gospodarska zgrada L. u površini 4 m, kuća L. u površini 44 m2, dvorište L. u površini 63 m2, sve ukupne površine 111 m2, a koja nekretnina je upisana u z.k. ul. 6111 k.o. Vir u roku od 15 dana od donošenja odluke."

 

              Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je: 

 

              "I. Nalaže se tuženicima da tužiteljici solidarno nadoknade prouzročeni parnični trošak u iznosu od 56.250,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, i to sve u roku od 15 dana od donošenja presude.

 

              II. Tužiteljica N. B. oslobađa se od plaćanja sudskih pristojbi u ovom predmetu.

 

              III. Odbija se kao neosnovan prijedlog tuženika pod 1) D. Š. i 2) S. Š. da ih sud oslobodi od plaćanja sudskih pristojbi u ovom predmetu."

 

              Protiv navedene presude i rješenja u dijelu pod toč. I. izreke žalbu su izjavili tuženici pod 1) i 2) (dalje: tuženici) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijane odluke preinače, podredno ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

              U žalbi ističu da se postavlja pitanje na temelju čega je sud zaključio da se radi o zajedničkoj imovini bračnih drugova N. B. i D. Š., a ne o posebnoj imovini tuženika pod 1). Kako je tijekom postupka utvrđeno da je tuženik pod 2) svom sinu tuženiku pod 1) dao novac za kupoprodaju i gradnju kuće pritom ne navodeći da bi se radilo o zajmu to znači da je riječ o imovini koja nije stečena radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine već po drugoj zakonom dozvoljenoj osnovi različitoj od one navedene u čl. 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima, odnosno, da se radi o posebnoj imovini tuženika pod 1). Međutim, prvostupanjski sud zaključuje, i to izravno na štetu tuženika, da bi bila riječ o dugu koji je ostvaren za vrijeme trajanje bračne zajednice između tužiteljice i tuženika pod 1) pa da je vraćanje istog njihova zajednička obveza. Tuženici i saslušani svjedoci suglasni su u tome da je drugotuženik dao prvotuženiku novac za kupoprodaju i gradnju kuće, to je novac koji je darovan tuženiku, dok se tuženik pod 2) kao otac angažirao oko gradnje kuće na različite načine poput financiranja priključaka, osobnim radom i sl. Stoga da nema ni riječi o zajmu niti je tuženik pod 2) od svog sina naplaćivao osobni angažman na radovima na kući, nije tražio povrat sredstava uloženih u vikendicu pa je očito da se radilo o daru a ne o zajmu. Kraj činjenice da je tuženik pod 1) bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik za cijelo zaključiti je kako je namjera stranaka bila da kuća bude evidentirana kao posebna imovina prvotuženika, a ne kao bračna stečevina tužiteljice i tuženika pod 1). Zaključak suda da se ne radi o darovanju jer je iznos koji je drugotuženik dao prvotuženiku trebao biti vraćen ne proizlazi iz iskaza danih tijekom postupka, a niti je tuženik pod 2) ikada tvrdio da je sinu pozajmio novac, dok s druge strane sin nikada nije prihvatio obvezu vraćanja onoga što mu je navodno bilo pozajmljeno. Glede dileme za koga je prvotuženik kupovao nekretninu upućuje se na iskaz drugotuženika koji potvrđuje da je sinu dao novac s namjerom da sudjeluje u kupoprodaji nekretnine. Sam drugotuženik potvrđuje da ne bi tražio ništa da se nije raspao brak stranaka čime je otklonjen zaključak da se radilo o zajmu te da bi se zapravo radilo o darovanju s raskidnim uvjetima. Činjenica da je prvotuženik kasnije nekretninu darovao ocu više upućuje na zaključak da je nekretnina kupljena za oca i da je otac bio pravi vlasnik predmetne nekretnine nego da bi se radilo o povratu navodnog zajma. Stoga da se radilo ili o posebnoj imovini prvotuženika ili o imovini njegova oca, a nikako o zajedničkoj imovini tužiteljice i tuženika pod 1). Iskazi stranaka i svjedoka ne ostavljaju prostora zaključku da bi prijeporna nekretnina predstavljala zajedničku imovinu tužiteljice i tuženika pod 1), a ovo posebno kada se cijeni iskaz tužiteljice koji je obilovao nedosljednošću i nelogičnošću. Na taj način da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, da bi se moglo razmatrati utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora sud je ponajprije morao utvrditi da li predmetna imovina predstavlja zajedničku imovinu pa onda s te osnove utvrđivati ništetnost pravnog posla, a u ovom konkretnom slučaju prvostupanjski sud je najprije utvrdio ništetnost pravnog posla pa onda utvrdio da bi tužiteljica i tuženik pod 1) bili zajedničari slijedom čega je i na taj način također ostvarena prethodno navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka. Nadalje, ukoliko se pretpostavlja da predmetna nekretnina i predstavlja zajedničku imovinu tužiteljice i tuženika pod 1) Ugovor o darovanju bio bi eventualno zabranjen samo tuženiku pod 1), ali ne i njegovom ocu kao drugotuženiku pa se ne može tražiti utvrđenje ništetnosti tog pravnog posla već je tužiteljica u takvom slučaju mogla zatražiti naknadu štete pa bi na taj način strana koja je povrijedila zabranu snosila odgovarajuće posljedice. S obzirom na to da je tuženik pod 1) bio upisan u zemljišnim knjigama i da je tuženik pod 2) postupao s povjerenjem u svog sina i u zemljišne knjige gdje se i uknjižio kao jedini vlasnik to je u konkretnom slučaju trebalo u odsutnosti posebnih odredbi Zakona o braku i porodičnim odnosima u pogledu valjanosti raspolaganja imovinom primjenjivati i odredbe općih propisa tj. Zakona o obveznim odnosima te Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Prema odredbi čl. 61. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima treća osoba može na temelju pravnog posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko. Kako tijekom postupka nije utvrđeno da je drugotuženik bio nepošten stjecatelj te da nije postupao s povjerenjem u zemljišne knjige to znači da nisu bili ispunjeni uvjeti za utvrđenje Ugovora ništetnim, posebno ne zbog odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima te činjenicu da ništetnost ovakvog Ugovora nije predviđena zakonom već nakon što su utvrđene činjenice koje dopuštaju tu sankciju što je u ovom slučaju izostalo. Predlažu da im se obistini trošak žalbe.

 

              Na žalbu nije odgovoreno.

 

              Žalba nije osnovana.   

 

              Ispitujući prvostupanjsku presudu i rješenje u pobijanom dijelu ovaj drugostupanjski sud nalazi da navedene odluke nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, da izreke istih nisu nerazumljive te da ne proturječe same sebi ili razlozima presude i rješenja, kao i da su u istima navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni što znači da navedena presuda i rješenje nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, odnosno, da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), na koju ukazuje žalba tuženika.       

             

              Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

 

              Stoga žalba tuženika zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

 

              Predmet spora su zahtjevi:

 

              - da se utvrdi ništetnim Ugovor o darovanju sklopljen dana 16. kolovoza 2011. između tuženika pod 1) D. Š. te tuženika pod 2) S. Š. koji je ovjeren kod javne bilježnice iz S. Z. B. – Š. dana 16. kolovoza 2011. pod poslovnim brojem OV-4956/2011 kojim je tuženik pod 1) darovao tuženiku pod 2) čest. 12356/1 k.o. V., 

 

              - utvrđenje da je tužiteljica zajednička vlasnica s tuženikom pod 1) čest. 12356/1 k.o. Vir i

 

              - da se naloži tuženiku pod 2) predaja u suposjed tužiteljici prethodno navedene nekretnine.

 

              U ovoj fazi postupka među strankama nisu prijeporne slijedeće činjenice:

 

              - da su tužiteljica i tuženik pod 1) zaključili brak dana 29. studenoga 1986.,

 

              - da je brak razveden presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P2-732/10 od 2. studenoga 2011.,

 

              - da prijeporna čest. 12356/1 k.o. V. nove izmjere po staroj izmjeri odgovara dijelu čest. 813/8 k.o. V.,

 

              - da je između tuženika pod 1) kao kupca te Jakova Jankovića kao prodavatelja dana 10. svibnja 1995. zaključen Kupoprodajni ugovor predmet kojeg je dio čest. 813/8 k.o. V. u površini od 110 m², a koji Ugovor je ovjeren u Republici Mađarskoj,

 

              - da je tuženik pod 1) temeljem prethodno navedenog Kupoprodajnog ugovora od 10. svibnja 1995. bio upisan kao vlasnik za cijelo čest. 12356/1 k.o. Vir,

 

              - da je dana 16. kolovoza 2011. između tuženika pod 1) kao darodavatelja i tuženika pod 2) kao daroprimatelja zaključen Ugovor o darovanju predmet kojeg je čest. 12356/1 k.o. Vir, a koji Ugovor je ovjeren kod javne bilježnice iz S. Z. B. – Š. pod ovjerom broj 4955/11 od 16. kolovoza 2011. i

 

              - da se tuženik pod 2) temeljem Ugovora o darovanju od 16. kolovoza 2011. upisao kao vlasnik za cijelo predmetne nekretnine.

 

              U ovoj fazi postupka još uvijek je prijeporna činjenica da li je točna teza tužiteljice kako predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu nje i tuženika pod 1) u smislu odredbe čl. 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima (Narodne novine, broj 11/78, 45/89, 59/90 i 25/94 - dalje ZBPO) te da su slijedom toga zajednički vlasnici iste pa da je Ugovor o darovanju od 16. kolovoza 2011. ništetan ili je točna teza tuženika kako ova nekretnina predstavlja posebnu imovinu tuženika pod 1) radi čega Ugovor o darovanju ne bi bio u suprotnosti s prisilnim propisom tj. odredbom čl. 283. st. 1. ZBPO pa time ne bi bio ništetan u smislu odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje ZOO), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. istog Zakona.

 

              Po stajalištu ovog drugostupanjskog suda pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je riječ o zajedničkoj imovini tužiteljice i tuženika pod 1) stečenoj za vrijeme trajanja braka te da je raspolaganje istom bez suglasnosti tužiteljice suprotno kogentnom propisu tj. odredbi čl. 283. st. 1. ZBPO, a što ima za posljedicu ništetnost pravnog posla u smislu odredbe čl. 322. ZOO.      

 

              Naime, neživotne su i nelogične tvrdnje žalitelja da je novac za kupovninu darovan tuženiku pod 1) od strane njegovog oca tuženika pod 2) te da se ne bi radilo o zajmu.

 

              Ovo stoga što svjedokinja V. I. u svom iskazu na ročištu od 4. kolovoza 2014. (list spisa 40) izričito navodi kako je brat tj. tuženik pod 1) ljetovao kod nje i da mu se kuća svidjela pa da ju je htio kupiti radi čega mu je predložila da pita tatu da mu posudi novce za kupnju što mu je otac doista i posudio.

 

              Isto tako, iz iskaza tuženika pod 1) od 9. srpnja 2014. (list spisa 22 i 23) proizlazi da je on dobio kontakt telefon s vlasnicima u S. te da je molio oca da mu da novac da kupi ovu nekretninu.

 

              Pritom ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud osnovano i s razlogom zaključio kako navod tuženika pod 1) da je kuća na V. kupljena za njega, oca i cijelu obitelj neuvjerljiv. Naime, iskaz tuženika pod 1) u navedenom dijelu direktno opovrgava iskaz svjedokinje V. I. u dijelu u kojem ona govori o posudbi novca za kupnju, kao i da njezin brat tuženik pod 1) nije ocu tuženiku pod 2) vratio posuđeni iznos jer nije imao od kuda, ali mu je rekao da će mu vratiti kad bude imao i na čemu da je i ostalo.  

 

              U tom pravcu iskazuje i svjedokinja I. Š. kada navodi da je tuženik pod 2) tražio da se kuća prepiše na njega jer da je to njihova muka, a ne da dobije netko tko se nije trudio. Dakle, iz iskaza ove svjedokinje indirektno se može zaključiti da je tuženik pod 1) od svog oca pozajmio novce da bi platio kupoprodajnu cijenu, pa posljedično tome prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako iz iskaza svjedokinja V. I. i I. Š. te stranačkih iskaza tuženika pod 1) i tuženika pod 2) nedvojbeno slijedi da se radi o dugu koji je ostvaren za vrijeme trajanja bračne zajednice između tužiteljice i tuženika pod 1) slijedom čega je vraćanje tog duga njihova zajednička obveza i to zato što se ne radi o tražbini nastaloj prije sklapanja braka niti o tražbini koja proizlazi iz vlastite imovine.

 

              U odnosu na tvrdnju tuženika da bi se radilo o darovanju pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da se ne radi o darovanju jer je ugovor o darovanju dvostrani pravni posao u kojem jedna ugovorna strana tj. darovatelj dobrovoljno i besplatno prepušta drugoj strani daroprimatelju neku imovinsku korist, a ovaj to prihvaća, a čega da u konkretnom slučaju nema jer je iznos kupovnine trebao biti vraćen kao što je to navela svjedokinja Vesna Ivanić te tuženici pod 1) i 2) u svojim stranačkim iskazima.

 

              Glede okolnosti zaključenja Kupoprodajnog ugovora 1995. navesti je kako nije ni životno ni logično da bi tuženik pod 2) pristao da njegov sin tj. tuženik pod 1) zaključi Ugovor na svoje ime ukoliko je smatrao da je on zapravo kupac te nekretnine te da mu i dozvoli uknjižbu prava vlasništva, a što sve nedvojbeno upućuje na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da se ovdje ne radi o kupnji kuće na V. za cijelu obitelj tuženika pod 2) već da se radi o bračnoj stečevini tužiteljice i tuženika pod 1). Da je tome tako proizlazi i iz dijela iskaza svjedoka S. S. (supruga sestre i kćeri tuženika) te V. I. (sestre i kćeri tuženika) kada navode da u istoj ulici na Viru imaju svoje kuće pa se stoga postavlja pitanje da li bi u takvoj situaciji tuženik pod 2) kupovao još jednu kuću za cijelu obitelj kada su njegove kćeri i zetovi vlasnici još dvije kuće u neposrednom susjedstvu s prijepornom. 

 

              Nadalje, glede žalbenih navoda da bi tuženik pod 2) svom sinu tuženiku pod 1) darovao 12.000,00 DEM za kupnju kuće na Viru 1995., a koji novac navodno potječe od rada u N. gdje je tuženik pod 2) bio do 1978. ovaj sud drugog stupnja smatra da nije riječ o logičnim navodima. 

 

              Ova tvrdnja nelogična je stoga što nije prijeporno da je tuženik pod 2) dobio odštetu za srušenu kuću u Z. i to prije 27-28 godina te je kupio gradilište u K. i godinama gradio kuću (iskaz svjedokinje M. S. – list spisa 39 i 40), a koja svjedokinja i navodi da pretpostavlja da je kuću u K. otac gradio godinama jer da to nije mogao financijski odjednom.

 

              Kada se taj dio iskaza svjedokinje M. S. komparira s iskazima ostalih svjedoka i stranaka postavlja se logično pitanje zašto bi tuženik pod 2) kuću u K. gradio godinama jer nije imao dostatna financijska sredstva da je gradi odjednom, a riječ je o objektu koji je trebao služiti za stanovanje nakon što tuženik pod 2) i njegova supruga odu u mirovinu, dok je s druge strane, kako tvrdi tuženik pod 2) te svjedokinja I. Š., darovao tuženiku pod 1) iznos od 12.000,00 DEM za kupnju vikendice tj. kuće za povremeno stanovanje iako je kuću za stanovanje u Kašini gradio u etapama, a istovremeno živio u stanu u Zagrebu zajedno s obitelji svog sina.

 

              Stoga i ova okolnost ukazuje na to da je prvostupanjski sud osnovano i s razlogom zaključio da je riječ o zajmu, a ne o darovanju.

 

              U odnosu na navod tuženika kako je otac sinu darovao novac za kupnju nekretnine te da nije naplaćivao osobni angažman na radovima na kući ukazati je na dio iskaza tuženika pod 2) i svjedokinje I. Š. kada pokušavaju objasniti zašto je zapravo došlo do zaključenja prijepornog Ugovora o darovanju te navode da je riječ o njihovoj "muci" i da se kuća prepiše na tuženika pod 2) budući da sin nema novaca (I. Š.), odnosno, da se radilo o novcu i trudu tuženika pod 2) – stranački iskaz istog na ročištu od 9. srpnja 2014. (list spisa 23). 

 

              Što se tiče dijela žalbe tuženika u kojoj se analizira ocjena iskaza tužiteljice od strane prvostupanjskog suda ukazati je tuženicima da u žalbi zapravo samo reproduciraju stranački iskaz tužiteljice ne apostrofirajući činjenicu da je sud prvog stupnja prilikom ocjene njezinog stranačkog iskaza dao valjane razloge zašto nije prihvatio dio iskaza tužiteljice u kojem navodi da su ona i tuženik pod 1) novcem dobivenim prilikom svadbe koja je bila devet godina ranije kupili ovu nekretninu iako joj nije poznata stvarna kupoprodajna cijena, a nije prihvaćena ni kao uvjerljiva tvrdnja tužiteljice da bi uređenje i dovršetak gradnje financirali s iznosom od 18.000,00 kuna dobivenim od žene s prvog kata zgrade u kojoj su živjeli u Z., o kojoj su se brinuli ona i tuženik pod 1).

 

              Nisu u pravu tuženici kako činjenica što je tuženik pod 1) prijepornu nekretninu darovao svom ocu upućuje na zaključak da je nekretnina kupljena za oca i da je otac bio pravi vlasnik, a ovo zato što sagledavajući sve okolnosti konkretnog slučaja, a posebno činjenice da je brak tužiteljice i tuženika pod 1) razveden 2. studenoga 2011., a Ugovor o darovanju zaključen 16. kolovoza 2011. tj. u vrijeme kada je već prestala faktična bračna zajednica tužiteljice i tuženika pod 1), koja okolnost proizlazi iz obrazloženja presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P2-732/10 od 2. studenoga 2011., jer se iz svega prethodno istaknutog dade zaključiti da je do zaključenja Ugovora o darovanju zapravo došlo kako bi se otklonila mogućnost da tužiteljica ostvari ikakva prava na ovoj nekretnini.

 

              Glede žalbenog navoda tuženika da je prvostupanjski sud najprije utvrdio ništetnost pravnog posla a potom zajedničko vlasništvo tužiteljice i tuženika pod 1), odgovoriti je kako je i ta tvrdnja neutemeljena budući da je prvostupanjski sud najprije obrazložio zašto smatra utvrđenim da se radi o nekretnini stečenoj radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, potom argumentirano obrazložio zašto smatra da se ne bi radilo o posebnoj imovini tuženika pod 1) ili imovini tuženika pod 2) i kada je utvrdio da je riječ o zajedničkoj imovini tužiteljice i tuženika pod 1) obrazložio zašto bi u takvom slučaju bila riječ o ništetnom pravnom poslu.

 

              Tuženici se u žalbi pozivaju i na okolnost da ukoliko predmetna nekretnina predstavlja zajedničku imovinu tužiteljice i tuženika pod 1) kako bi u tom slučaju zaključenje Ugovora o darovanju bilo eventualno zabranjeno samo tuženiku pod 1), ali ne i tuženiku pod 2) pa da se u takvoj situaciji ne može tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnog pravnog posla, a koja tvrdnja nije osnovana.

 

              Naime, u ovakvoj situaciji pravno je odlučna činjenica što je predmet Ugovora o darovanju od 16. kolovoza 2011. imovina koja predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i tuženika pod 1), a kojom je tuženik pod 1) raspolagao bez suglasnosti tužiteljice što znači da je riječ o raspolaganju koje je protivno prisilnom propisu tj. odredbi čl. 283. st. 1. ZBPO (Rev-2517/89 od 10. svibnja 1990. i Rev-937/88 od 15. veljače 1989.).

 

              Kako je Ugovor o darovanju protivan prisilnom propisu to ima za posljedicu da je isti ništetan sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO koja propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.   

 

              U ovom slučaju ne može se primijeniti odredba čl. 322. st. 2. ZOO (ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku odredbu snosit će odgovarajuće posljedice) jer se ta odredba najčešće odnosi na subjekte trgovačkog prava sa zabranom kaznenog ili upravnog značaja, a posljedica o kojoj govori ova odredba odnosi se u načelu na novčanu kaznu za kazneno djelo ili prijestup. Svrha je ovakvog posebnog propisa prvenstveno zaštita potrošača od nesavjesnog poslovanja određenih subjekata a ne ništetnost sklopljenih ugovora što bi moglo izazvati pravnu nesigurnost pa se svrha zabrane postiže izricanjem kazne a ne utvrđenjem ništetnosti.

 

              Konačno, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužiteljica zajednička vlasnica nekretnine oznake čest. 12356/1 k.o. Vir pa da joj tuženik pod 2) mora sukladno odredbi čl. 65. u svezi s čl. 42. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17) predati suposjed prijeporne nekretnine.

 

              Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika pod 1) i 2) te potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

              Također je, po odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP, valjalo odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi odluku o troškovima postupka sadržanu u toč. I. izreke prvostupanjskog rješenja jer je i u navedenom dijelu prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP te Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) kada je obvezao tuženike da tužiteljici solidarno naknade parnični trošak u visini od 56.250,00 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 28. studenoga 2014. pa do isplate na ime zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika i s obzirom na označenu vrijednost predmeta spora u visini od 300.000,00 kuna.

 

              U nepobijanom dijelu pod toč. II. i III. izreke prvostupanjsko rješenje ostaje neizmijenjeno.

 

U Zadru 19. rujna 2018.