Broj: Gž-1373/2018

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, sutkinje izvjestiteljice i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d., OIB: ..., protiv tuženika D. P., OIB: ..., kojeg  zastupa punomoćnik D. P., radi naplate, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, posl. broj Povrv-730/16 od 7.svibnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 19. rujna 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, posl. broj Povrv-730/16 od 7.svibnja 2018. u točci I. izreke, u dijelu  kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-42548/2016 od 15.  rujna 2016. javnog bilježnika N. M. iz D. za troškove ovršnog postupka u iznosu od 37,50 kn.

 

2. Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačava se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, posl. broj Povrv-730/16 od 7.svibnja 2018. u točci I. izreke u dijelu kojim je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-42548/2016 od 15.  rujna 2016. javnog bilježnika N. M. iz D. za iznos od 122.015,00 kn sa zateznim kamatama te trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.000,19 kn, kao i odluka o troškovima parničnog postupka iz točke II. izreke i sudi:

Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-42548/2016 od 15.  rujna 2016. javnog bilježnika N. M. iz D. u dijelu kojim je naloženo tuženiku D. P. da isplati tužitelju C. o. d.d. iznos od 122.015,00 kn (slovima: stodvadesedvijetisućepetnaestkuna) sa zateznim kamatama počev od 14. prosinca 2015. do isplate, po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i u dijelu kojim je tuženiku naloženo da naknadi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.000,19 kn sa zateznim kamatama od 7. svibnja 2018. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.472,50 kn, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda, u točki I. izreke ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-42548/2016 od 15.  rujna 2016. koji je donio javni bilježnik N. M. iz D., te je odbijen zahtjev kojim se nalaže tuženiku platiti tužitelju iznos od 122.015,00 kn sa zateznim kamatama od 14. prosinca 2015. do naplate i troškove ovršnog  postupka u iznosu od  2.037,69 kuna. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju da plati tuženiku iznos od 32.820,00 kn na ima naknade troškova parničnog postupka.

 

              Protiv navedene  presude žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev, podredno  ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalbom se poziva na  počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Nadalje, osporava pravilnost primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 963. ZOO-a jer da je tužitelj isplatom naknade štete osiguraniku I. l. d.o.o. stekao pravo zatražiti naknadu isplaćenog iznosa od tuženika, pri čemu da se odredba čl. 963. st. 4. ZOO-a u konkretnom slučaju ne primjenjuje s obzirom da je vlasnik vozila i osiguranik I. l. d.o.o.. Ujedno ističe da pravo tužitelja na naknadu isplaćenog iznosa proizlazi i iz Ugovora o poslovnoj suradnji od 1. listopada 2007. kojim je u čl. 7. ugovoreno pravo regresa isplaćene štete od vozača koji je štetu prouzročio u alkoholiziranom stanju, kao u konkretnom slučaju tuženik.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Žalba je osnovana.

Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), na koju se sadržajem žalbe poziva tužitelj, jer je izreka pobijane presude razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima presude o odlučnim činjenicama, koji su jasni i neproturječni, a niti o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

              Pazeći po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na postojanje ostalih bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9.,13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih procesnih povreda.

              Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 122.015,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.

Prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza utvrđuje da se 18. srpnja 2015. dogodila prometna nezgoda u kojoj je oštećeno vozilo marke Mazda, reg. oznake PROBADU 09920 kojim je upravljao tuženik, da je isto vozilo na dan nezgode bilo osigurano policom automobilskog kaska kod tužitelja, da je tužitelj platio oštećenom osiguraniku I. l. d.o.o. naknadu štete nastale na vozilu u iznosu od 122.015,00 kn te da je pozvao tuženika da plati regresni dug, što je isti ocijenio neosnovanim. Nadalje, sud utvrđuje da je tuženik u vrijeme prometne nezgode bio zaposlenik P. a. d.o.o., koje trgovačko društvo je kod tužitelja osiguralo predmetno vozilo kasko policom osiguranja. Također, sud utvrđuje da je uzrok nastanka predmetne nezgode brzina kretanja predmetnog vozila od 111 km/h odnosno znatno veća od granične brzine te da je tuženik prekršajno pravomoćno inkriminiran za počinjeni prekršaj iz čl. 51. st. 5. u svezi sa čl. 293. st. 2. i čl. 199. st. 8. Zakon o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj  67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14 i 64/15, dalje: ZSPC), zbog čega je novčano kažnjen i izrečena mu je zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od dva mjeseca.

Imajući u vidu utvrđenje da je tuženik kao vozač predmetnog vozila u vrijeme prometne nezgode bio zaposlenik trgovačkog društva P. a. d.o.o., kao i srodnik u prvoj liniji sa I. P., vlasnikom navedenog trgovačkog društva, sa kojim i živi u istom domaćinstvu, prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik bio djelatnik i u srodstvu u prvoj liniji sa ugovarateljem/osiguranikom pa pozivom na odredbu čl. 8. st. 18. Uvjeta za osiguranje automobilskog kaska (dalje: Uvjeti) i čl. 963. st. 4. ZOO-a zauzima stav da tužitelj nema pravo na naknadu isplaćene svote od tuženika. Pri tome, cijeneći utvrđenje da ugovor o poslovnoj suradnji nije predan P. a. d.o.o. kao ugovaratelju/osiguraniku, prvostupanjski sud zauzima stav da taj ugovor  u odnosu na istog ne proizvodi pravne učinke, slijedom čega odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Odluku o parničnim troškovima prvostupanjski sud temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a pa tuženiku dosuđuje naknadu troškova zastupanja po odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa) te trošak pristojbe za prigovor.

Osnovan je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 963. ZOO-a kada je odbio tužbeni zahtjev.

Naime, u konkretnom slučaju radi se o regresnom potraživanju kojim tužitelj zahtjeva od tuženika isplatu regresnog duga koji je nastao jer je tužitelj svom osiguraniku I. l. d.o.o. na temelju police od automobilskog kaska isplatio naknadu imovinske štete nastale na predmetnom vozilu, dakle potraživanje tužitelja temelji se na zakonskoj subrogaciji iz odredbe čl. 963. st. 1. ZOO-a.

Prema odredbi čl. 963. st. 1. ZOO-a,  isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. Sukladno odredbi st. 4. istoga članka, iznimno od pravila o prijelazu osiguranikovih prava na osiguratelja, ta prava ne prelaze na osiguratelja ako je štetu prouzročila osoba u srodstvu u pravoj liniji s osiguranikom ili osoba za čije postupke osiguranik odgovara, ili koja živi s njim u istom kućanstvu, ili osoba koja je radnik osiguranika, osim ako su te osobe štetu uzrokovale namjerno.

Kako je nesporno da je tužitelj kao osiguratelj predmetnog motornog vozila na temelju sklopljenog ugovora o automobilskom kasko osiguranju podmirio štetu I. l. d.o.o. kao vlasniku vozila odnosno osiguraniku, to je sukladno odredbi čl. 963. st.1. ZOO-a na njega prešlo pravo da isplaćeni iznos štete regresira od osobe neposredno odgovorne za tu štetu.

Imajući u vidu da je u trenutku predmetne prometne nezgode vozilom upravljao tuženik u alkoholiziranom stanju, te da je uzrok nezgode prema nalazu i mišljenju vještaka znatno veća brzina od granične, to je upravo krivnjom tuženika došlo do nastanka predmetne nezgode, slijedom čega tužitelj osnovano zahtjeva od tuženika kao osobe odgovorne za nastalu štetu naknadu iznosa koji je isplatio svome osiguraniku na ime naknade štete nastale na vozilu.

Prvostupanjski sud pogrešno otklanja pravo tužitelja na regres pozivom na odredbu čl. 963. st. 4. ZOO-a, kojom je propisano da iznimno od pravila o prijelazu osiguranikovih prava na osiguratelja, ta prava ne prelaze na osiguratelja ako je štetu prouzročila osoba u srodstvu u pravoj liniji s osiguranikom ili osoba za čije postupke osiguranik odgovara, ili koja živi s njim u istom kućanstvu, ili osoba koja je radnik osiguranika, osim ako su te osobe štetu uzrokovale namjerno. To iz razloga jer je u konkretnom slučaju osiguranik I. l. d.o.o., a ne  P. a. d.o.o. koji je ugovaratelj osiguranja, kako to nedvojbeno proizlazi iz priložene Police osiguranja automobilskog kaska (list 10 spisa) pa kako tuženik nesporno nije radnik osiguranika, nisu ispunjene pretpostavke za izuzetak od pravila o prijelazu osiguranikovih prava na tužitelja kao osiguratelja.

Također, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je pozivom na odredbu čl. 8. st. 18. Uvjeta otklonio obvezu tuženika na isplatu regresnog duga, budući da je navedenom ugovornom odredbom regulirano samo pravo osiguranika na isplatu naknade štete u situaciji kada je vozilom upravljao djelatnik osiguranika ili ugovaratelja osiguranja u alkoholiziranom stanju, ali nije istovremeno nije isključeno pravo tužitelja kao osiguratelja na regres prema takvom vozaču iz odredbe čl. 963. st. 1. ZOO-a, kao osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.

Stoga, kako u konkretnom slučaju ugovorom o osiguranju nije drugačije regulirano zakonsko pravo regresa tužitelja iz čl. 963. st. 1. ZOO-a, a nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz st. 4. istoga članka za izuzetak od toga prava (zakonske subrogacije), to je pri nespornoj činjenici da je tužitelj isplatio štetu na vozilu svome osiguraniku, tuženik kao osoba odgovorna za nastanak predmetne nezgode odnosno štete u obvezi naknaditi tužitelju isplaćeni iznos.

Budući da je tužitelj svom osiguraniku isplatio iznos od nespornih 122.015,00 kn dana 14. prosinca 2015., to pozivom na odredbu čl. 963. st. 1. ZOO-a osnovano potražuje isplatu tog iznosa sa zateznim kamatama od dana izvršene isplate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ukinuo platni nalog u tom dijelu, jer je pravilnom primjenom materijalnog prava platni nalog  pozivom na odredbu čl. 451. st. 3. ZPP-a valjalo održati na snazi.

            Kako je tužitelj uspio u odnosu na glavno potraživanje, to mu pozivom na odredbu čl. 14. st. 4. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, dalje: OZ) pripada pravo na naknadu troškova ovršnog postupka i to sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZP-a u svezi sa čl. 21. st.1. OZ-a u visini javnobilježničke nagrade s PDV-om u iznosu od 1.962,69 kn i troška dostave u iznosu od 37,50 kn, odnosno u ukupnom iznosu od 2.000,19 kn, sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, dok se u preostalom dijelu zatraženog troška i tijeka zateznih kamata zahtjev tužitelja ukazuje neosnovanim. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika za iznos troška ovršnog postupka od 37,50 kn.

              Iz navedenih razloga, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi u točci I. izreke uodnosu na dio troška ovršnog postupka, kao u točci 1. izreke ove presude, a djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja prvostupanjsku presudu u preostalom dijelu točke I. izreke preinačiti pozivom na odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP-a, kao u točci 2. izreke.

S obzirom na ishod žalbenog postupka, valjalo je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o troškovima cijelog postupka. Budući da je tužitelj uspio u sporu, pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada mu naknada troškova parničnog postupka u cijelosti i to sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a u visini troška vještačenja u iznosu od 2.902,50 kn (list 76) te troška sudske pristojbe za presudu u iznosu od 1.570,00 kn, dakle u ukupnom iznosu od 4.472,50 kn, dok mu nije priznat trošak pristojbe za žalbu jer spisu ne prileži dokaz o plaćanju iste, slijedom čega je odlučeno kao u točci 2. izreke ove presude.

 

U Rijeci 19. rujna 2018.