Poslovni broj: 10 UsIrs-158/20-5

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Luciji Justić, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice N. Š., P., V. N…., protiv tuženika Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske, Zagreb, Radnička cesta 80, radi prava na obeštećenje radnika, 29. travnja 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-351-02/20-14/41, Urbroj: 517-10-2-20-2 od 19. kolovoza 2020.

 

 

Obrazloženje

 

Osporenim rješenjem tuženika Klasa: UP/II-351-02/20-14/41, Urbroj: 517-10-2-20-2 od 19. kolovoza 2020. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, KLASA: UP/I-351-02/20-33/316, URBROJ: 563-02-01/205-20-2 od 9. ožujka 2020. (dalje: prvostupanjsko rješenje) kao neosnovana.

Prvostupanjskim rješenjem je odbijen zahtjev tužiteljice za obeštećenje radnika trgovačkog društva P. d.d. u iznosu od 219.000,00 kuna.

U tužbi kojom pobija zakonitost osporenog rješenja tuženika, tužiteljica je u bitnom navela da je sukladno svojim građanskim pravima temeljem Zakona o obeštećenju radnika P. d.d. (NN broj 13/20) podnijela zahtjev za obeštećenje prvostupanjskoj komisiji u zakonskom roku, a koja da je rješenjem odbila pravo na obeštećenje, nakon čega da je u zakonskom roku izjavila žalbu povjerenstvu u drugom stupnju koje je potvrdilo prvostupanjsko rješenje uz obrazloženje da ne ispunjava uvjete referentnog datum 8. listopada 1991. do 21. listopada 2002., pritom navodeći da su drugi uvjeti ispunjeni tj. duljina staža i dokaz o izloženosti azbestu. Tužiteljica navode potkrjepljuje citatima Vlade Republike Hrvatske u obrazloženju Zakona o obeštećenju radnika P. d.d. (NN 130/20). Tužiteljica smatra kako početak referentnog razdoblja 8. listopada 1991. ne može se uzeti kao datum početka rada u poduzeću P. d.d. i njegovih pravnih slijednika jer je to diskriminirajuće prema radnicima koji su započeli svoj radni vijek u RO A. (K.) P. kojeg je pravni slijednik P. d.d. i druga poduzeća do konačnog gašenja poduzeća, kao i ostalim građanima Republike Hrvatske iz razloga što je Ustavom RH zagarantirana jednakost svih građana, te sami akt razdruživanja Republike Hrvatske štiti prava građana Republike Hrvatske. Tužiteljica navedeno potkrjepljuje citatom dijela Deklaracije o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, te članak 1. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu nastalu u bivšoj SFRJ za koju je odgovarala bivša SFRJ (NN 117/03). Smatra da temeljem navedenog, predlagatelj Zakona ,Vlada RH, je pogrešno navela referentni datum 8. listopada 1991. kao početak Hrvatske države i tim datumom je povrijedila građanska prava svih građana RH jer u navedenoj deklaraciji stoji u članku IV. da je Republika Hrvatska iskoristila pravo na samoodređenje uključujući i odcjepljenje od SFRJ, te zadržava prava i obveze koje je imala SR Hrvatska u sastavu SFRJ-a, kao prilog toj tezi naglašava da joj je Republika Hrvatska  priznala profesionalno oboljenje i štetu nastalu tim oboljenjem, što je dobar pravni okvir za donošenje pozitivne presude, i da joj se prizna pravo na obeštećenje. Nadalje navodi kako temeljem navedenog proizlazi činjenica da se Ustav i Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne RH u Saboru morala donijeti dvotrećinskom većinom svih izabranih zastupnika u Hrvatskom Saboru temeljem članka 83. se nazivaju organski zakoni koji imaju veću vrijednost od tzv. običnih zakona koji se donose većinom zastupnika ili natpolovičnom većinom prisutnih zastupnika. Iz navedenog proizlazi da je povjerenstvo pogrešno primijenilo zakonske odredbe pritom ne vodeći  računa o organskim zakonima tj. Deklaraciji o proglašenju suverene i samostalne RH, isto tako navedeno povjerenstvo je pogrešno navelo činjenicu da su 8. listopada 1991. prestale obaveze Republike Hrvatske prema svoji građanima, upravo suprotno kako je navedeno u Deklaraciji gdje se jasno i nedvosmisleno navodi da Republika Hrvatska i dalje svojim građanima priznaje stečena prava kao i obveze. Povjerenstvo je vodeći se spornim Zakonom moralo ograditi i navesti da je Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne RH zaštitila građane Republike Hrvatske sa svim obvezama i pravima, te da je raskinula državno pravne sveze sa ostalim republikama i pokrajinama SFRJ te postupiti prema Ustavu i organskom zakonu što je u svakom slučaju Deklaracija temeljem članka 8. Ustava. Slijedom navedenog, tužiteljica traži da sud donese presudu kojom joj se priznaju prava iz Zakona o obeštećenju radnika P. d.d. jer je dokazala da je radila 20 godina u navedenom poduzeću kao da je bila izložena azbestu i oboljela od azbestoze.

U odgovoru na tužbu vezano za tužbene navode tužiteljice koji se odnose na primjenu materijalnog prava, tuženik ističe da su Zakonom o obeštećenju radnika trgovačkog društva P. d.d. (NN 13/20) propisani referentni datumi Dan neovisnosti 8. listopada 1991. te 21. listopada 2002. dan prije osnivanja društva N. P. d.o.o. koje nije bilo registrirano za rad s azbestom. Budući da je Republika Hrvatska dana 8. listopada 1991. donijela Odluku o raskidu svih državno-pravnih sveza na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dotadašnju SFRJ, taj dan je uzet kao početak razdoblja za određivanje petogodišnjeg razdoblja profesionalnoj izloženosti štetnom utjecaju azbesta. S obzirom da je predmetnog dana 8. listopada 1991. Republika Hrvatska postala suverena država navedeni datum kao povijesna i pravna činjenica je prepoznat i u drugim zakonima kao što su Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 102/98), u Zakonu o javnom bilježništvu (NN 78/93), u Zakonu o visokim učilištima (NN 173/96), Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96) itd. Odredbom članka 2. stavka 1. Zakona o obeštećenju radnika trgovačkog društva P. d.d. (NN 13/20) propisano je da se pravo na obeštećenje priznaje radniku koji je bio u radnom odnosu u trgovačkom društvu iz članka 1. navedenog Zakona od 8. listopada 1991. do 21. listopada 2002. i koji je najmanje pet godina u istim trgovačkim društvima radio izložen azbestu odnosno njegovom nasljedniku. Tuženik svoje navode potkrjepljuje odredbama članka 1. i članka 2. Zakona o obeštećenju radnika trgovačkog društva P. d.d. Nadalje, ističe da nije sporo da je tužiteljica radila u P. d.d. P. u stečaju u razdoblju od 1. siječnja 1990. do 31. prosinca 1996., a što je utvrđeno uvidom u Potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 30. siječnja 2020. koju je tužiteljica priložila zahtjevu. Slijedom navedenog, budući da je tužiteljica u referentnom razdoblju u P. d.d. P. u stečaju bila u radnom odnosu i izložena azbestu svega 2 mjeseca i 24 dana, osporeno rješenje je u cijelosti zakonito i doneseno na temelju zakonito provedenog upravnog postupka uz pravilnu primjenu važećih propisa. Ostali tužbeni navodi su bespredmetni i neosnovani u cijelosti. Slijedom navedenog, tuženik ističe da u cijelosti ostaje kod pobijanog rješenja te predlaže sudu odbiti tužiteljicu s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

Tužiteljica se nije očitovala na navode iz odgovora na tužbu koji joj je uredno dostavljen.

U smislu odredbe članka 36. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17; dalje: ZUS-a) sud je odlučio bez održavanja rasprave, na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja (članak 55. stavak 3. ZUS-a)  i utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog upravnog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika kojim je odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za obeštećenje radnika trgovačkog društva P. d.d. u iznosu od 219.000,00 kuna.

Sporno je među strankama je li pravilno i zakonito osporenim rješenjem tuženika odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja odnosno je li pravilno i zakonito prvostupanjskim rješenjem odbijen predmetni zahtjev tužiteljice.

Odredbom članka 1. Zakona o obeštećenju radnika trgovačkog društva P. d.d. („Narodne novine“, broj 13/20; dalje: Zakon) propisano je da se tim Zakonom uređuje obeštećenje radnika trgovačkog društva P. d. d. P., L. b. b., MBS: ……… i P. d. d. u stečaju, P., L. b. b., MBS: ……… zbog višegodišnje izloženosti azbestu (u daljnjem tekstu: obeštećenje), postupak i tijela nadležna za rješavanje obeštećenja te osiguravanje sredstava za isplatu radnicima.

Odredbom članka 2. stavka 1. navedenog Zakona propisano je da pravo na obeštećenje priznaje se radniku koji je bio u radnom odnosu u trgovačkim društvima iz članka 1. ovoga Zakona od 8. listopada 1991. do 21. listopada 2002. i koji je najmanje pet godina u istim trgovačkim društvima radio izložen azbestu odnosno njegovu nasljedniku (u daljnjem tekstu: radnik).

Stavkom 2. istog članka propisano je da radnik podnosi zahtjev Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona, dok je stavkom 3. propisano da zahtjev iz stavka 2. ovoga članka mora sadržavati dokaze o ispunjenju uvjeta iz stavka 1. ovoga članka.

Prema odredbi članka 3. stavka 1. Zakona svota obeštećenja iznosi 219.000,00 kuna i isplaćuje se obročno kroz razdoblje od tri godine od dana pravomoćnosti rješenja tako da se isplati do kraja 2020. godine iznos od 73.000,00 kuna, do kraja 2021. godine iznos od 73.000,00 kuna i do kraja 2022. godine iznos od 73.000,00 kuna.

Iz podataka spisa upravnog tijela je razvidno da je tužiteljica 17. veljače 2020. podnijela prvostupanjskom tijelu zahtjev za obeštećenje radnika trgovačkog društva P. d.d., kao i da je uz isti priložila potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u D., KLASA: 034-04/20-03/6, URBROJ: 341-5-05/8-20-1761 od 30. siječnja 2020., presliku osobne iskaznice, potvrdu Privredne banke Z. o tekućem računu (instrukcije za plaćanje) od 15. veljače 2020., preslik Odluke RO „A.“ K. broj …./83 od 1. srpnja 1983. i preslik prijave o profesionalnoj bolesti podnesene Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje,  Područnom uredu u D.

Iz spisu priležeće potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u D., KLASA: 034-04/20-03/6, URBROJ: 341-5-05/8-20-1761 od 30. siječnja 2020. razvidno je da je tužiteljica radila u P. d.d. P. u stečaju u razdoblju od 1. siječnja 1990. do 31. prosinca 1991.

S obzirom na podatke spisa predmeta, a imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe, po ocijeni ovog suda, pravilno i zakonito je osporeno rješenje tuženika, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

Naime, kako je iz podatka spisa predmeta razvidno da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod P. d.d. P. u stečaju u razdoblju od 1. siječnja 1990. do 31. prosinca 1991., a imajući u vidu referentno razdoblje propisano naprijed citiranom odredbom članka 2. stavka 1. Zakona (8. listopada 1991. do 21. listopada 2002.) i propisani uvjet rada izloženom azbestu od najmanje pet godina u istim trgovačkim društvima, to i ovaj sud drži kako u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke kakve u vidu ima mjerodavna odredba da bi se tužiteljici moglo priznati zatraženo pravo na obeštećenje, s obzirom, dakle da je tužiteljica u referentnom razdoblju u trgovačkom društvu P. d.d. P. u stečaju bila u radnom odnosu 2 mjeseca i 24 dana, dakle manje od 5 godina, slijedom čega sud smatra kako je osporeno rješenje tuženika kojim je odbijena žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja kojim je odbijen predmetni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, u cijelosti pravilno i zakonito, te drži da donošenjem istog nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

Vezano uz tužbene prigovore kojima tužiteljica niti ne osporava utvrđeno činjenično stanje već u suštini iznosi navode kako Zakon nije u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, za navesti je da isto nije niti može biti predmet ovog spora, te stoga takvi navodi tužiteljice nisu od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvar. Pri tome, za navesti je da ukoliko tužiteljica smatra da bi citirani Zakon ili pojedina njegova odredba bila neustavna, ima na dispoziciji, od za to nadležnog Ustavnog suda Republike Hrvatske, zatražiti ocjenu ustavnosti ovog Zakona ili pojedinih njegovih odredbi, što dakle, nije predmet ovog spora, u kojem je sud ovlašten isključivo ocijeniti zakonitost pojedinačnih upravnih akata.

Uzgredno, za navesti je kako su Zakonom o obeštećenju radnika trgovačkog društva P. d.d.  („Narodne novine broj 13/20) propisani referentni datumi i to Dan neovisnosti 8. listopada 1991. te 21. listopada 2002., dan prije osnivanja trgovačkog društva N. P. d.d., koje nije bilo registrirano za rad s azbestom, a s obzirom da je Republika Hrvatska 8. listopada 1991. donijela Odluku o raskidu svih državnopravnih sveza na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dotadašnju SFRJ, upravo taj dan je uzet kao početak razdoblja za određivanje petogodišnjeg razdoblja profesionalnoj izloženosti štetnom utjecaju azbesta, s tim da nadnevak 8. listopada 1991. kada je Republika Hrvatska postala suverena država, prepoznat je kao povijesna i pravna činjenica i u brojnim drugim zakonima, a ne samo u mjerodavnom Zakonu o obeštećenju radnika trgovačkog društva P. d.d.

Slijedom iznijetog, sud cijeni osporeno rješenje tuženika zakonitim, odnosno u upravnom postupku koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, te je pravilno primijenjen materijalni propis, dok tužbeni prigovori nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporenog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 31. stavak 2. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u izreci.

 

U Splitu 29. travnja 2021.

 

     S U T K I NJ A

 

        Danijela Čipčić Buzov, v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske.  (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Lucija Justić